Koncentracioni logor Luka: Nepodnošjiva lakoća ubijanja

DRAGAN BURSAĆ: “Ovo je priča o zločincu, priča o monstrumu koji je živ, zdrav i možebitno, dok ovo čitate, i slobodan čovjek”

“Ljudi su držali ruke iznad glave dok su dva nečovjeka podešavala ‘škorpion’ i ‘Canon’. I tu, baš pored brčanskog gradskog hotela ‘Posavina’, čuo se rafal i par bliceva. Ostalo je povijest. Husein Kršo i Hajrudin Muzurović su se u smrti pridružili stotinama svojih sunarodnika, Goran Jelisić je dobio 40 godina robije i ne kaje se, a uskoro će možda biti i slobodan čovjek. Pamtimo li?“

Prije tačno 32 godine u Brčkom je počeo sa radom zloglasni logor “Luka”. Mjesto je ovo pakla za preko 3500 Bošnjaka i Hrvata koje je velikosrpska vlast zatvorila, sustavno mučila i ubijala u periodu od dva mjeseca, sve do 9. jula 1992. godine. Preživjeli su nakon toga prebačeni u logor “Batković“, gdje su torture nad nevinim ljudima nastavljene.

Ali nije ovo samo i isključivo priča o nekoliko stotina ubijenih civila. Ne, ovo je priča o zločincu, priča o monstrumu koji je živ, zdrav i možebitno, dok ovo čitate, i slobodan čovjek.

Pa krenimo redom, zaronimo u ovaj arhipelag užasa:

Zločinačko doba, kvota

Dani kao i svaki drugi na majskom suncu ponad Save. Goran Jelisić puši cigaretu i zadovoljno se smješka. Ide ka kvoti 200. Zapravo, vrlo brzo je došao do brojke od 175 i malo je zastao. Nervozan je. Ubija ljude, a malo mu je. Shvatili ste, hoće da ubije 200 ljudi.

Stiže kamion sa novim kontingentom “ustaškog” i “balijskog” mesa, kako monstrumi zovu nevine ljude. Među civilima su i Husein Kršo i Hajrudin Muzurović. Ljudi pokupljeni sa posla u Brčkom, natovareni kao samar i dovezeni u logor. Jelisić ih gleda kao nekakav plijen, kao kvotu za smrt. Ništa više od toga.

Logor Luka, Brčko/foto: institut-genocid.unsa.ba
Logor Luka, Brčko/foto: institut-genocid.unsa.ba
Prvo strijeljanje

Monstrum Jelisić, nadimka Hitler, baca cigaretu i polako se upućuje ka Krši i Muzuroviću. Dva udarca preklopnim kundakom “škorpiona” za dobrodošlicu u “Luku”. Onda mali rulet, prije velikog ruleta. Jelisić dvojici pridošlica objašnjava da je on “bog i batina”, da je samozvani Hitler i da je, usput, od srpskog rukovodstva, komandant logora. Dva, do prije par sati slobodna čovjeka, ne mogu procesuirati toliko kodova zla koje im Jelisić isporučuje uz udarce kundakom dok ih vodi do zida.

“Sad ćete biti strijeljani”, saopštava im lokalni Hitler, dok uz njih privodi još desetak ljudi. “Ja imam običaj pucati sa leđa u potiljak, a ako neko preživi, ide na šaht, dok ne iskrvari. To su moja pravila. Ni vi niste ništa bolji.”

Kratak, rezak zvuk “škorpiona” zaparao je staro skladište. Ljudi su popadali. Husein i Hajrudin su se samo pogledali. Nemoguće, živi smo. Da l’ je dobro ili loše, niko to ne zna.

Iskričave misli je prekinuo Jelisićev smijeh. Valjda je izbrojao još desetak mrtvih. Dakle 185. Falilo mu je još 15 ljudi za njegovu kvotu. Kvotu monstruma kome je sistem zločinački dozvolio da se igra. Da ništi život. U toj potjeri za kvotom dokidanja u sistemu logora “Luka” prošlo je, ponavljam, oko 3.500 ljudi, a pobijeno je nekoliko stotina civila.

Ali, to Hajrudina i Huseina ne zanima. Živi su! I osluškuju kako se gasi sunce i životi oko njih.

Tih prvih noći Hajrudin i Husein navikli su na smrt koja liže iz pomrčine iznad Save. Pa su se sjedinili sa tijelima koja su poluživa iskasapljena pulsirala pored njih. Polumrtvi, unakaženi i opet živi. Pa su čuli krike Stipe Galoševića, kome je Jelisić odrezao uši, a onda, u omiljenom piru, tražio da mu neko od zatvorenika presudi. Kako ljudi nisu htjeli dići ruku na nevinog čovjeka, onda ga je Jelisić odveo do poznatog monstruoznog šahta, da iskrvari. Ali, malo je to krvarenje. Naprosto logoraš Galošević je bio živ, pa mu je Hitler “pomogao” pucnjem iz “škorpiona”, pucnjem smrti.

Još jedan, još malo pa 200, mutilo se u mutnom umu Gorana Jelisića.

blank
Logor Luka, Spomen soba/Muzej logoraša/ foto: kulturasjećanja.org

Farovi auta, igra smrti

Ali, to nije bilo dovoljno. Već narednih dana Hitler lokalni je pokazao neobičnu inventivnost u ubijanju. Ili, bolje reći, narednih noći. Izvodio je zarobljenike ispred svog automobila i naredio ima da trče oko auta. Ljudi, ogoljeni i odstranjeni od svoje ljudskosti, poput kakvih kućnih ljubimaca, pod budnim okom naoružanih stražara, trčali su oko kola. A onda, u jednom momentu Jelisić pali farove i ko je osvijetljen, pogađate, biva ubijen. Igra se igrala nekoliko noći. Bošnjaka je sve manje, a Jelisiću je ostalo još nekoliko dana do 14. maja, kada je trebao otići na ratište.

Samo, Jelisić ubica je bio kukavica, nekako mu je bilo draže koristiti pušku za ubijanje nenaoružanih civila, nego za vojna dejstva. Sam je odlagao svoj cilj. A cilj je 200 ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Gospode, da li si vidio takvo zlo?

I Husein Kršo i Hajrudin Muzurović bi ostali samo brojevi i slova u ovoj priči ratnih zala u Bosni i Hercegovini da se nije desio još jedan slučaj, preciznije – još jedan monstrum.

blank
Goran Jelisić u sudnici Tribunala/foto: printscreen/ICTY-TV

Safari na ljude i najbliža smrt

Dok je po Brčkom Jelisić ubijao, u Beogradu, u Klubu književnika, na istom onom mjestu gdje je stvarana ideologija krvi i tla sa Dobricom Ćosićem na čelu, pojavio se nekakav Bojan Stojanović, fotograf-amater, osoba koja je pošto-poto trebala da dođe na naslovne strane. I to ne samo srbijanskih, nego i svih svjetskih medija. A šta je zamislio bolesni um i čime se pohvalio pijanom književnom društvu? Donijeće im na stare stolove umrljane visikjem, čvarcima i dosadom “slike smrti tako bliske kakvu svijet nije vidio”.

I uspio je Bojan Sojanović sa svojim jatakom u bolesnoj namjeri. Našao je asasina, koji će mu pred fotoobjektivom ubiti nedužne ljude, zarad svoje bolesne mašte, državne podrške i krvnikove “kvote”.

Naknadno je, u knjizi Sandre Vitaljić Rat slikama, Srđan Ilić, jedan od iskusnijih i istaknutijih srpskih ratnih fotoreportera, rekao doslovno ovo:

“Priča je ružna i loša za našu profesiju. On je [Stojanović] platio Adolfu [Jelisiću] da ubije te muslimane da bi oni to slikali. Njih dvojica su dolazili kod mene u AP i tražili da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dam unaprijed pare i opremu za razvijanje i slanje slika, jer će oni donijeti ‘fenomenalne slike’, koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam dao ništa, jer je sve izgledalo jako neozbiljno”, priča Ilić.

A znate šta znači ovaj eufemizmam “neozbiljno”?

Smrt uživo

U jednoj od posljednjih noći strahovlade monstruma Hitlera-Jelisića u Brčko mu stiže Bojan Stojanović iz Beograda, sa “nepristojnom ponudom” od 500 dojč maraka. Stvar je, zapravo, posve jednostavna. Hitler je trebao raditi ono što najbolje zna – ubijati, samo ovaj put za novce i pred fotoobjektivom…

Vrata spavaonice na betonu su se otvorila. Dvojica stražara su izvela Huseina Kršu i Hajrudina Muzurovića. Jutarnje svjetlo se dizalo nasuprot Save. Fotografi bi rekli kontrasvjetlo, idealno svjetlo. U čudnoj povorci išli su Kršo i Muzurović, za njima Jelisić, a koji korak iza fotograf Stojanović.

Ljudi su držali ruke iznad glave dok su dva nečovjeka podešavala “škorpion” i “Canon”. I tu, baš pored gradskog hotela “Posavina”, čuo se rafal i par bliceva.

Ostalo je povijest. Husein Kršo i Hajrudin Muzurović su se u smrti pridružili stotinama svojih sunarodnika, Goran Jelisić je dobio 40 godina robije i ne kaje se. Osim za kvotu koju nije namirio.

Šutnja i zaborav prekrivaju i Brčko i Posavinu…

blank
Spomen ploča, logor Luka/foto: Edvin Kanka Ćudić

Ove, 2024. godine monstrum Jelisić treba da odsluži 2/3 kazne i da bude pušten na slobodu iz italijanskog zatvora. Ehej, dakle, moguće slobodan čovjek.

A fotograf Stojanović? Autor prve snuff fotografije balkanske? E, on je za svoj “poduhvat” dobio uglednu nagradu World Press Photo. Niti su se kad iz direkcije ogradili, niti je “laureat” optužen ili osuđen.

Toliko o “časnoj” nagradi.

Sjećamo li se logora “Luka“? Sjećamo li se nevinih ljudi koji su otišli u smrt zbog drugačijeg imena i preizmena? Sjećamo li se monstruma sa obje strane fotoaparata, sjećamo li se zločinačke ideologije krvi i tla?

Goran Jelisić Adolf, nije još namirio svoju kvotu od 200 ubijenih ljudi, upamtite makar to!

DRAGAN BURSAĆ (Autonomija/naslovna fotografija: logor Luka, Spomen soba/Muzej logoraša/kulturasjecanja.org)

(autonomija.info)