Eto tako je slučaj sarajevskog psa lutalice postao paradigma cjelokupnog dugogodišnjeg pristupa međunarodne zajednice ovdašnjim političarima i bilo bi dobro kad bi njihovi ambasadori i visoki i specijalni predstavnici iz ovoga izvukli određene pouke.
Piše: Adis Nadarević
Otok Arran mala je kopnena površina u zaljevu u kojem se rijeka Clyde ulijeva u Atlantski okean. Teritorijalno pripada Škotskoj, a samim tim i Velikoj Britaniji. Ima nešto više od 4.500 stanovnika, koji žive u nekoliko naselja na površini 432 km2. Otok ima poštu, policijsku stanicu, osnovnu i srednju školu, pekaru, supermarket, nekoliko terena za golf i crkvu. S obalom Škotske povezano je trajektom, a poznato je po pitoresknim brdovitim predjelima, koje rado posjećuju turisti.
Dakle, prema svemu navedenom opis Arrana odgovarao bi manje-više opisu općine Kupres ako bismo terene za golf zamijenili skijalištem i kad bi Kupreška visoravan bila okružena morem, pa trajektnom linijom povezana sa Srednjobosanskim kantonom. Poređenju pomaže i podatak da se i stanovnici Arrana – koje ćemo za potrebe ovog teksta nazvati Arancima – baš kao i stanovnici općine Kupres, uglavnom bave preradom drveta i turizmom, a uz sve navedeno Arance i Kuprešake veže i još nešto što je karakteristično za pasivne krajeve: neizmjerna dosada.
Život na Arranu vjerovatno podsjeća na život na Kupreškoj visoravni i svodi se na sjedenje u pubovima, kartanje, heklanje i gledanje nekog škotskog ekvivalenta Zvezda Granda. U toj monotoniji na 400 i kusur kvadratnih kilometara, koju dijeli sa 4.500 sebi sličnih bića, čovjek lako osjeti potrebu za dodatnim bićima koja bi mu uljepšala život, u njega unijela razonodu, tražila malo brige i pažnje, a zauzvrat nudila ljubav i zabavu. Ima li boljeg načina za to od udomljavanja napuštene životinje?
Time se vjerovatno vodila i 43-godišnja aranska bolničarka Emma Campbell kad se prošle godine odlučila udomiti sarajevskog psa lutalicu po imenu Drogo. Kako prenosi BBC, njeno humano srce nije ostalo imuno na tužne slike sarajevskih lutalica s društvenih mreža, pa se tako kratkodlaki mješanac Drogo našao u avionu za Škotsku, a potom na trajektu za Arran, gdje ga je čekao novi dom. I tu dani monotonije na Arranu prestaju.
Sarajevski gonič auspuha
Mjesec nakon što se sarajevski gonič auspuha iskrcao na obale drevne Kaledonije gđa Campbell procijenila je da mu je vrijeme da se upozna s okolinom, onjuši je i označi onako kako bi to svaki pas uradio. No, u ovom planu očito je zanemaren faktor Drogine kooperativnosti, tako da je – bilo iz straha ili čistog pasjaluka – udomljenik iskočio iz gepeka i odnio svoj rep u nepoznatom pravcu.
Bilo je to nekad u septembru prošle godine i osam mjeseci otad čitav se otok bavi pronalaženjem načina da se Drogo uhvati i vrati u dom škotske bolničarke Emme. Nakon što su propali početni pokušaji s postavljanjem standardnih zamki i praćenjem kamerama, napravljena je Facebook-stranica “Finding Drogo”, gdje je u akciju hvatanja odbjeglog psa uključena cijela aranska zajednica.
Među stvarima koje su otočani predlagali i radili bilo je privlačenje našeg četveronožnog zemljaka najfinijim komadima mesa, mamili su ga – da prosti ovaj internet – mirisima ženki u tjeranju, ostavljali su po otoku odjeću poznatih mu osoba iz bosanskog azila… Čak su iz Sarajeva doveli i udomili i njegovu sestru Goldie, a ispoštovan je i genijalni prijedlog da ga privuku ćevapima, pa je lokalna mesnica The Arran Butcher Ltd. donirala meso za njihovu pripremu.
Ostat će nejasno kako je bilo moguće da plan sa ćevapima ne upali i bit ću slobodan pretpostaviti da mu je možda nedostajao adekvatan somun ili kajmak, a ne bih odbacio ni mogućnost da je smjesa pravljena po Hodžićevom receptu, dok naš Drogo preferira Ferhatovića. U svakom slučaju, on još luta aranskim krajolikom uprkos angažmanu ekspertske grupe Lost and Found Canine Team, koja se može pohvaliti 30-godišnjim iskustvom u pronalaženju odbjeglih pasa. Naravno, nekih škotskih pasa koji nisu bili svojeglavi bosanski avlijaner, pa je Andy Tippins iz ovog tima pred novinarima ocijenio kako je Drogo “malo teži slučaj” i u toj ocjeni potpuno nehotice sublimirao ovaj slučaj kao paradigmu odnosa međunarodne zajednice i bosanskohercegovačkih političara.
Profil tipičnog bh. političara
Upravo tako. Koliko god to na prvi mah zvučalo čudno, u ovom slučaju možemo prepoznati neke elemente odnosa međunarodne zajednice i ovdašnjih čelnika, a u samom Droginom ponašanju postoje neodoljive i neporecive sličnosti s profilom tipičnog bh. političara. Te sličnosti idu do te mjere da bih na ovom mjestu pozvao kinologe da razmotre specifičnosti koje je u Škotskoj iskazao naš Drogo i da se na osnovu njih razmisli o uvođenju nove pasmine, koju bismo nazvali kratkodlaki bosanskohercegovački političar.
Kratkodlaki bosanskohercegovački političar podsjeća na ovčara, ali se od pravog ovčara razlikuje po tome što su mu interesi stada uvijek ispod vlastitih. Jak je kad je na svom poznatom terenu i kad je u čoporu, rado i često obilježava svoju teritoriju, boji se drugog i drugačijeg, nesklon je učenju novih vještina, teško se adaptira izvan bosanske mahale, na koju je navikao i iznad svega je otporan na dresuru, čak i po cijenu vlastite propasti.
Drogo nije obični pas lutalica. I među psima lutalicama, baš kao i među ljudima, postoje razne sorte koje nemaju mnogo toga zajedničkog, a Drogo je, čini se, čistokrvni kratkodlaki bosanskohercegovački političar, kojem možeš plaćati avionske karte, osigurati mu egzistenciju, zaštititi ga od progona, uhljebiti mu članove porodice, ugađati mu najfinijim odrescima i taman kad misliš da si uradio sve što je potrebno da on uzvrati racionalnom reakcijom – PAF! U trentuku kad se najmanje nadaš to iskoči iz gepeka dok si rekao “reforma” i vrati te na početak procesa.
Eto tako je slučaj sarajevskog psa lutalice postao paradigma cjelokupnog dugogodišnjeg pristupa međunarodne zajednice ovdašnjim političarima i bilo bi dobro kad bi njihovi ambasadori i visoki i specijalni predstavnici iz ovoga izvukli određene pouke. Ako ništa, dosta bi im pomoglo u pripremi godišnjih izvještaja koje šalju iz Bosne i Hercegovine i učinilo da oni budu kraći, koncizniji i svima razumljiviji. Zamislimo samo koliko bi Njegovoj ekselenciji visokom predstavniku Valentinu Inzku bilo jednostavnije kad bi umjesto sve one priče o izostanku reformi, zapaljivoj retorici i neodgovornom podrivanju institucija mogao izići pred Vijeće sigurnosti UN i jednostavno reći:
– “Gospodine predsjedavajući, uvaženi članovi Vijeća… opet su nam iskočili iz gepeka.”
(Izvor: Al Jazeera)