Piše: Jusuf Trbić
Pomračenje pameti
U jesen 2018. godine, nakon još jednih opštih izbora, krenuo je punom snagom naš stari cirkus, koji je jasno pokazao svu apsurdnost bosanskog političkog organizovanja, koje počiva na temeljima ideologije razaranja, mržnje, razlika, plemenske svijesti i sveošteg porobljavanja uma. Etnički i klerikalni nacionalizmi okupirali su svaku poru društva, kao složni dijelovi jednog istog mraka, služeći jedan drugom za održavanje ravnoteže u vladanju nad ljudima, poput tasova na vagi. Riječi su ponovo zamijenile svaki oblik djelovanja, svađe su zaglušile muziku praznih stomaka, ono što je do juče bilo legitimno, sad više nije, moral, pravila i zakoni izvrgnuti su ruglu kao nikad do sad, izabrani političari pretvorili su se u komete koje lete onome ko im više daje, Centralna izborna komisija se od čuvara izbora pretvorila u glavni remetilački faktor, glasovi su se krali i šakom i kapom naočigled javnosti, nebo se prolamalo od jeftinog patriotskog bofla, a nije se čula ni jedna riječ o državi, o njenim institucijama, o ekonomskim programima, o razrušenom pravosuđu,o pocijepanom školstvu, o sveopštem jadu i bijedi, o besperspektivnosti zbog koje hiljade mladih ljudi bježi iz zemlje, i to najviše iz područja koja su, nakon etničkog čišćenja i ratnih zbivanja, postala etnički najčistija. Sva najvažnija društvena kretanja izvučena su iz realnog života, iz ekonomske sfere i državnih poslova zasnovanih na vladavini prava, i gurnuta u košmar mitova, legendi, lažne prošlosti, ispraznih rituala i falsifikovanog života, i to s jasnim razlogom : vladajuće elite na postjugoslovenskom konfliktnom prostoru nesposobne su da izađu iz ljušture svojih primitivnih, nezajažljivih, palanačkih snova, pa se drže provjerene matrice mržnje, sukoba, kolektivizma, političke religije i sporazumne podjele prostora na etničke feude, ispunjene prazninom. Kad su nastavljači Miloševićeve i Tuđmanove politike – Milorad Dodik i Dragan Čović – pozvali “bošnjački blok”, ma kakav on bio, da podupre, s treće strane, tronožac etničke vlasti u BiH, kako bi se nastavila etno-konfesionalna podjela, oni koji sebe nazivaju građanskim strankama poručili su da oni nisu bošnjački, već bosanski blok. Ali je ponudu ponovo prihvatila SDA, opredjeljujući se jasno za nastavak bosanske agonije. Bošnjački političari su još jednom ostali gluhi i nijemi za gorući zahtjev vremena : da se jasno profilira bosanska, umjesto bošnjačke politike, da se formira probosanski blok, bez obzira na unutrašnje političke razlike, koji će formulisati makar minimum strategije za spas države i ukazati na jedino moguće rješenje : građanska, sekularna, uređena država, koja liči na Evropu. Tako je pijani bosanski brod nastavio da plovi uzburkanim vodama, sa sve manje nade da će stići u bilo kakvu mirnu luku.
Ovo očito “zatvaranje bosanskog uma”, kako današnju bošnjačku mentalnu i kulturnu regresiju definiše Senadin Lavić, postalo je obilježje nezadrživog juriša u provincijalizam, neznanje i odvojenost od svijeta, u palanački svijet isključivosti, nekretanja duha, samodovoljnosti, nekritičnosti i bjekstva od slobode, u samodefinisanje pseudo-religijskim narativima, kojima je bliži musliman iz Malezije nego prvi komšija koji ne dijeli isti svjetonazor, makar se i formalno svrstavao u Bošnjake. Reduciranje umnosti preslikalo se i na državu – BiH je, voljom tri etnocentrizma, tri oblika zarobljenosti, izolacije i lažne slike života, pretvorena u Bermudski trougao, u kojem su Bošnjaci svedeni na trećinu teritorije i istu toliku količinu političke moći, a Bosanci svedeni na misaonu imenicu.
“ Zatvaranje bosanskog uma označava povijesni događaj i proces reduciranja života u Bosni na etničku i religijsku dimenziju, na etnički ključ u ljudskim odnosima”, kaže Lavić (“Zatvaranje bosanskog uma”, Godišnjak BZK “Preporod” 2011.). “ Ovo je epohalni nazadak bosanskog bivstvovanja i direktni je saveznik velikodržavnog ekspanzionizma prvih susjeda, kao i širih, kompleksnih procesa u regionu, ali i na globalnom nivou. Svođenje cjeline bosanskog bivstvovanja na etničku i religijsku dimenziju kazuje da su ta dva oblika postala primarni modeli kroz koje se odvija razumijevanje smisla i vrijednosti života. Iza etnoklerikalnog narativa stoje sasvim konzervativne političke orijentacije koje se više i ne stide vlastite nazadnosti, barbarizma i nacionalističke isključivosti. Zatvaranje bosanskog uma je opasan poduhvat u širem kontekstu, a njegov cilj je podjela Bosne.”
Bošnjački etnocentrizam pokazuje se kao centrifugalna sila koja Bošnjake otkida od bosanstva, od viševjekovnog društva jedinstva u različitostima, od savremenog svijeta i života, svodeći ih na usamljenu gomilu, na pleme izgubljeno u prašumi neznanja, antimodernosti i primitivizma, na hor koji nema sluha za bilo kakvu melodiju drugačiju od one koju im diktiraju gluhonijemi dirigenti. Temeljni ideološki zahtjev iz devedesetih godina prošlog vijeka – reislamizacija muslimana – potvrdio se do danas kao glavna stranputica bošnjačkog tumaranja kroz bespuća istorije. Svođenje cjeline bivstvovanja na pseudo-religijsku interpretaciju i etničku homogenost dovelo je Bošnjake dotle da se, pokušavajući spasiti sebe i državu, u potpunosti izjednačavaju s onima koji uništavaju i njih i Bosnu. Isti su politički narativi, isti metodi djelovanja, isto gušenje individualnosti i slobodoumlja, isto je brisanje antifašizma, isti je religijski diskurs, ista je čak i psihologija žrtve. I ono što je najgore : bošnjački politički um daje jednak doprinos ubijanju raznolikosti – društvene, religijske, kulturne, političke, ubijanju tolerancije, kao najbitnije odlike hiljadugodišnjeg bosanskog življenja, i eliminisanju kritičkog mišljenja, u čemu ima nesebičnu pomoć religijske zajednice. Kao i ostala dva od tri nerazmrsivo uvezana i zaraćena plemena, oni na tuđi nacionalizam odgovaraju svojim sopstvenim. Prihvatajući matricu razlikovanja, Bošnjaci sebe sve više definišu kao druge i drugačije. Sličnost i istost su postali prevaziđeni i nepotrebni pojmovi. U današnjem svijetu koji se sažima do nivoa Makluanovog globalnog sela, bosanske etnopolitike, podjednako, ograđuju svoj etnički, geografski i kulturni prostor, svoju teritoriju, u kojoj će srednjovjekovne elite jedna drugoj potvrđivati pravo vlasništva nad zemljom i ljudima, svodeći državu, o kojoj imaju sasvim oprečna shvatanja, na stvar međusobnog dogovora. Ti “etnopolitički preduzetnici”, kako ih naziva Asim Mujkić, svoj politički credo svode na međusobne odnose vladanja i moći, na dijalog u kojem nikad nema rješenja. “Kao takav, on predstavlja sudar međusobno isključivih partikulariteta, pri čemu “dogovaranje” na takvim etičkim premisama, koje se može izraziti kao “ slaganje o tome da se ni u čemu ne slažemo”, može potrajati do unedogled. Takvo pak “dogovaranje” bez ugovora kao konačnog ishoda višestruko je korisno za etnopolitički poredak, jer je uspješan generator krize i motorna snaga kontinuirane etničke mobilizacije koja kompleksnu političku zajednicu održava u stalnom “pred-ugovornom” stanju, u haotičnom sudaranju partikularnosti, kao najvišem izrazu političkog” (Asim Mujkić : “Bosanskohercegovačko građanstvo i bošnjačka dohomogenizacija – godine raspleta”, Godišnjak BZK “Preporod” 2011).
Trajno stanje nedovršenosti, sukoba i netrpeljivosti, koju diktiraju sva tri ružna lica bosanskog Janusa, ne samo da održava i učvršćuje temelje svjetovnog i duhovnog vladanja nad ljudima, već daje gorivo davno projektovanoj proizvodnji jednodimenzionalnih etno-konfesionalnih zajednica, a one, snagom neumitne unutrašnje logike, streme formiranju zasebnih teritorijalnih jedinica, koje će nastaviti neupitnu vladavinu svojih feudalnih gospodara, daleko od razuzdane evropske gomile demokratskih država. Asim Mujkić to naziva “procesom političke proizvodnje naroda, to jest novih zajednica za posebne političke potrebe” … pri čemu “svaka partikularna etno-politika proizvodi naciju za sebe”. ( Tome služe i krivotvorenje istorije, mitologizovana svijest, patriotska laž, politički teatar, solidarnost u pljačkaškoj politici, pa čak i zločini – u njima i žrtve i počinioci nalaze dokaze svoje istorijske autentičnosti i razloge za homogenizaciju, kao bedem protiv drugih. Sve to održava na površini etničke elite koje ne poznaju i ne priznaju državu i njene institucije, ustave i zakone, već se drže proklamovanog “dogovora naroda”, svedenog na njihov međusobni kafanski dogovor o ravnoteži vlasti i na neformalne kanale odlučivanja, u kojima lideri i njihova lična volja zamjenjuju sve izabrane demokratske institucije BiH.
Činjenica da nikakvog dogovora do danas nema, niti može da ga bude, i da se svi zajedno gušimo u blatu provincijalnih nacionalističkih projekata nedoraslih i neobrazovanih političkih elita, ne zbunjuje nimalo pripadnike tih elita. Oni su, manje ili više, zadovoljni svojim podanicima, bar do sljedećih izbora.
(Slijedi : Ljudi jedne dimenzije)