Piše: Saud Grabčanović
Epilog boja na Mišaru
Napad osmansko-bosanske vojske na pobunjenički šanac na Mišaru su napadači nesumnjivo skupo platili. Boj na Mišaru, sa vojnog aspekta, predstavlja poraz osmansko-bosanske vojske. Bez obzira na to što su se pobunjenici u toku bitke samo branili i što u toj bitci nisu odnijeli pobjedu, nego su se osmanske trupe, nakon neočekivano velikih gubitaka, same povukle. Očekivanja da će se srpska raja uplašiti od bosanskih vitezova, razbježati ili predati na milost silnim bosanskim spahijama, pala su u vodu. Srpski ustanici su vodili odbrambenu borbu na život i smrt u kojoj su se nadljudskim naporima uspjeti odbraniti, pri tom uopšte ne birajući sredstva da ostvare svoj cilj. Pobunjeni Srbi su vrlo dobro znali da im, ako pokleknu, slijedi skoro sigurna smrt ili doživotno ropstvo i da praktično, osim života, nemaju šta izgubiti. Dok su se srpski ustanici služili svim mogućim „prljavim“ sredstvima u sukobu sa osmansko-bosanskom vojskom, dotle su bošnjački vitezovi vodili boj po pravilima starinskog viteškog fer-pleja, kojeg su se tvrdoglavo i vijekovima pridržavali. Takav način ratovanja, koji uključuje zvaničnu objavu rata, zakazivanje tačnog termina bitke, viteški megdani prije bitke, te vođenje bitke hladnim oružjem na otvorenom polju, bez ikakvog zaklanjanja i podlih trikova, bio je u kršćanskoj Evropi već odavno napušten. Masovna primjena modernog vatrenog naoružanja u Evropi je u to vrijeme bila toliko prevladala, da je i najveća kukavica mogla iz zaklona ubiti najvećeg junaka. Oblik viteškog ratovanja, koji su još uvijek praktikovali Bošnjaci, gdje je pobjedu u boju isključivo odlučivalo „srce u junaka“ a manje „svijetlo oružje“, već je od doba Velikog bečkog rata i pojave po Turke fatalnog Princa Eugena, potpuno napušten. Posebno je taj način ratovanja napušten u Austriji, koja je svoju vojsku maksimalno naoružala modernim vatrenim naoružanjem i počela u borbama primjenjivati, pored ofanzivne, i odbrambenu taktiku sa primjenom rovova i šančeva. Princ Eugen je uveo novi „prljavi“ način ratovanja, njegovu novu taktiku „blic kriga“, sa iznenadnim napadima bez objave rata, najave sukoba i bilo kakvog viteškog fer pleja. Najbolji je primjer za to Bitka kod Sente 1697. Godine, kada je on na čelu austrijske vojske mučki sa leđa napao osmanske trupe koje su prelazile preko rijeke Tise i nisu uopšte bile pregrupisane, postrojene i spremne za boj. Uprkos stravičnim i katastrofalnim porazima u nizu ratova sa Austrijom, Osmanlije i Bošnjaci iz toga nisu izvukli pouke. Oni su se još uvijek držali svog starog načina ratovanja sa frontalnim i otvorenim napadom svoje mnogoljudne vojske, bez mnogo kalkulacija, taktike i prikrivanja. Upravo su tako Bošnjaci u boju na Mišaru i ratovali. Stalni samoubilački juriši u talasima na Mišarski šanac izazvali su veoma velike žrtve na strani bosanske vojske. U bitci na Mišaru posebno su na moral osmansko-bosanske vojske uticale pogibije jednog broja njihovih glavnih komandanata. Ustanička je strana vrlo vješto iskoristila tvrdoglavi ponos bošnjačkih vitezova, koji su uvijek bez kolebanja prihvatali svaki poziv za dvoboj, smatrajući da će biti velika sramota ako ne prihvate taj poziv jer je upućen od strane za njih „inferiorne raje“. Bošnjačke spahije su izlazile na dvoboj sa ustaničkim vođama smatrajući da će se ti dvoboji odigrati po „pravilima“ i bez prljavih trikova i zasjeda od strane protivničke strane. Ustanici su to, u stvari, jedva i čekali, jer im se ukazala jedinstvena prilika da jednostavno i lako likvidiraju osmanske komandante i da tako te trupe obezglave. Njihov bi ratnik kao „mamac“ izašao na dvoboj, znajući da u borbi sa dobro izvježbanim bošnjačkim spahijom nema nikakvih šansi. Istovremeno bi srpska strana postavila u okolnu šumu zasjedu od nekoliko vojnika, koji bi na mig mučki usmrtili naivnog Bošnjaka koji je izašao na viteški dvoboj sa nižim od sebe. Na ovaj su način glave u Mišarskom boju izgubili Kulin kapetan, Ostroč kapetan, Mustaj-beg Begović iz Gradiške, kao i beg Sijarčić. Osmanska vojska, koja je vodila bitku na Mišaru, u to vrijeme je bila veoma zaostala u odnosu na moderne evropske armije. U vrijeme kada je vođen taj boj u Osmanskom carstvu još nije bilo reformi o organizaciji i modernizaciji vojske, koje će uslijediti tek dvadeset godina kasnije sa reformama sultana Murada II. Osmansko carstvo je još uvijek počivalo na zakonima iz Srednjeg vijeka iz doba sultana Sulejmana, a vojsku carstva sačinjavale su iste komponente kao u Sulejmanovo doba. U osmanskoj vojsci je još uvijek vladao Srednji vijek, dok su u modernim zapadnim zemljama stvarane moderne vojske sa modernim i dobrim naoružanjem i vojničkom obukom. Osmanska vojska je u vrijeme bitke na Mišaru još uvijek bila heterogena i sastojala se od janjičara, te od niza malih privatnih spahijskih vojski i paravojske-bašibozuka. Osmanska vojska nije imala čvrste i jedinstvene komande niti školovanog oficirskog i komandnog kadra, bila je to amaterska skupina sačinjena od ludo hrabrih pojedinaca, koji su ratovali svako za sebe! U ta vremena, kad je vođen ovaj boj, jedina i još uvijek prava i profesionalna vojska u carstvu bili su samo janjičari, koje je vrijeme bilo već odavno pregazilo. Janjičari su početkom 19.vijeka predstavljali parazitsku skupinu i veliki balast za carstvo, kao i potencijalnu prijetnju samome sultanu i njegovoj vlasti. Ostatak osmanske vojske na Mišaru su sačinjavale male privatne vojske lokalnih spahija, kapetana i ajana iz tadašnjeg Bosanskog ejaleta. Te spahijske jedinice su bile konjičke i pješadijske. Konjičke jedinice su sačinjavale spahije: kapetani, ajani, begovi, age te njihovi posilni i sluge, dok su pješadiju sačinjavali stanovnici mobilisani na područjima na kojima su ove spahije vladale. Ta se pješadija zvala bašibozuk i u stvari je predstavljala slabo obučenu i loše naoružanu paravojsku, čija su vojnička disciplina i moral bili na veoma malom nivou. Te su trupe bile podređene tom ajanu ili kapetanu i ako bi se desilo da njihov gazda pogine u boju, ta bi se jedinica jednostavno raspala i pobjegla sa bojnog polja. Srpski ustanici su ovo vrlo dobro znali, pa su ciljano ubijali komandante bosanske vojske prilikom boja na Mišaru. Nakon pogibije nekoliko bosanskih spahija, kapetana i ajana, došlo je do neminovnog raspada i bjekstva sa bojnog polja njihovih podređenih vojnika. Ovo je nesumnjivo izazvalo daljnu demoralizaciju i na kraju povlačenje cjelokupne osmansko-bosanske vojske sa Mišara. Prema srpskim podacima, u boju na Mišaru je poginulo oko 600 srpskih boraca i oko 6000 „Turaka“, dok je po osmanskim dokumentima u tom boju poginulo oko 800 osmanskih i bošnjačkih vojnika i oko 3000 ustanika ! Ovi dijametralno različiti podaci dviju strana o broju poginulih u ovom boju jasno nam govore o pristrasnosti jedne i druge strane. Jedna je strana htjela svoj vojni uspjeh što više uveličati, a druga, koja je bila poražena, htjela je svoj vojni neuspjeh minimizirati. Istina o stvarnim gubicima u boju na Mišaru vjerovatno nikada neće biti poznata. Ali ja mislim da je stvarni broj poginulih vjerovatno bio rezultanta ova dva izvještaja i da je bio puno manji nego što je to zapisano. Sasvim je logično da su gubici osmansko-bošnjačke vojske, koja je napadala na dobro utvrđene ustanike, bili mnogo veći nego gubici na strani dobro zaklonjenih srpskih branilaca šanca.
I na kraju, postavlja se pitanje ko je bio stvarni pobjednik u bitci na Mišaru? Odgovor na to je vrlo jednostavan : prema vojničkim standardima koji vrijede od postanka svijeta i zle kobi koja prati ljudski rod zvane rat, onaj ko se povuče sa bojnog polja smatra se poraženim, a protivnik koji tu ostane smatra se pobjednikom. Prema načinu na koji je vođen i kako se odigrao, ovaj je boj u stvari predstavljao grčevitu odbranu slabašnog srpskog Davida od moćnog i glupog osmansko-bosanskog Golijata, koji je bezglavo srljao u smrt. Po zapisanim izjavama učesnika boja i analizama nekih srpskih vojnih istoričara, prilikom boja na Mišaru srpski ustanici su se uglavnom ograničili na borbu iz utvrđenog šanca i rijetko su se usuđivali na ispade iz šanca. Prema stručnim analizama vojnih istoričara, bitka na Mišaru nije završena vojničkom pobjedom ni jedne od strana učesnica. Površnom analizom opisa ove bitke u srpskim izvorima uočljivo je da su srpski istoričari većinom bili pristrasni i pod uticajem guslara i epskih pjesama, kada su tvrdili da je to bila „veličanstvena srpska pobeda“. Te epske pjesme su nastajale u toku Prvog srpskog ustanka, ali i kasnije i predstavljaju čistu izmišljotinu sa ciljem stvaranje velikosrpskog patriotskog naboja. Kod tih „istoričara“ je prisutna tendencija glorifikovanja ovog boja i njemu se daje mnogo veći značaj nego što ga on stvarno ima. Njegovi se rezultati astronomski uvećavaju, pa se Boj na Mišaru čak često poredi i sa Kosovskim bojem!
( Nastaviće se)