Piše : Jusuf Trbić
Nedavno me pozvao novinar RTRS-a da govorim o događajima u Bijeljini početkom aprila 1992. godine. Bio sam začuđen : otkud RTRS, kad se taj javni servis nikad nije interesovao za istinu i nikad nije htio da čuje i drugu stranu. Odazvao sam se, naravno, smatrajući to prilikom da kažem ono što se tamo nikad nije čulo. Radilo se o emisiji “Pečat”, jednoj od udarnih informativnih emisija (emitovana u četvrtak 24. maja), a tema tog priloga, kako ga je najavila voditeljica bila je : kako semberski Srbi mogu da trpe Jusufa Trbića, koji godinama falsifikuje ćinjenice o ratu i iznosi grube neistine?
Kolažni prilog novinara Dražena Glišića bio je prilično korektno urađen, samo što je na svaku moju izjavu došlo po 3-4 izjave onih koji su me napadali. Ništa neobično, reklo bi se. Navikao sam. Na moje konstatacije da u Bijeljini tada nije bilo nikakvih sukoba i da se radilo isključivo o zločinima nad civilima, “protivnička strana” je sipala uobičajene fraze, uključujući i Miodraga Stevanovića, predsjednika bijeljinske Boračke organizacije, koji je, na skupu povodom obilježavanja Dana odbrane i oslobođenja grada, glasno zapitao i sebe i publiku : kako to Jusuf Trbić može da napada srpski narod, a živi mirno u Bijeljini? Novinar me je pitao za komentar, ali ja sam samo rekao da je glupo reći da neko napada čitav jedan narod, a još gluplje da takav ne treba “mirno” da živi. Šta to danas, 22 godine nakon rata, može da znači? Rekao sam samo da ja ne napadam čitav srpski narod ( i da hoću, ne znam kako bih napao deset miliona ljudi), već zločince. I da se nadam da se normalni Srbi ne poistovjećuju s njima. Ostali sagovornici su bili : već uobičajeni Cvijetin Simić, predsjednik opštine s početka rata, Savo Kojić, nekadašnji predsjednik bijeljinskog SDS-a i dugogodišnji karijerni službenik državnih institucija BiH , i nekadašnji veliki komunista, član Opštinskog komiteta SK Bijeljina Ignjat Đorđić. Svi su oni uvjeravali gledaoce da su branili grad od muslimanskih ekstremista, Zelenih beretki i ostalih opasnih tipova, ali niko nije odgovorio na moja jednostavna pitanja. Prvo : šta je bilo s tim borcima koji su krenuli u osvajanje Bijeljine, kad niko od njih ( što priznaju i “branitelji”) nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, niko nije ni fotografisan, ni viđen, nisu valjda svi odletjeli na letećim ćilimima? Drugo : ako su bile borbe, zašto su arkanovci išli po kućama i ubijali i odvodili civile, žene i djecu, zašto se nisu borili protiv tih strašnih neprijatelja? Treće : Krizni štab SDS-a je objavio spisak ubijenih, na kojem su samo civili, žene i djeca – nisu valjda od njih “branili” i “oslobađali grad”? I četvrto : ako su tada oslobodili Bijeljinu, zašto su, tako “oslobođenu”, nastavili da je “oslobađaju” svakog dana i svake noći, sve do kraja 1995. godine? Umjesto odgovora čuli smo nove laži, recimo da je u Bijeljini tih dana djelovala jedinica Crni labudovi, pa sam ja morao ponovo podsjetiti da je ta jedinica Armije BiH formirana tek u drugoj polovini te 1992. godine, i da nikad nije ni prišla Bijeljini. Bilo je i pitanja – ko je naoružavao Muslimane, pa sam ja stvar malo okrenuo. Hajde da vidimo ko je naoružavao Srbe, i zašto? I ponovo nije bilo odgovora. I sve tako. Zato smo čuli trijumfalnu Simićevu tvrdnju da je u Bijeljini bilo i srpskih žrtava, pa je čak prvi ubijeni bio Srbin. U Bijeljini svako zna čemu se radi– prvi ubijeni je bio Mićo, mladić nejake pameti i paralizovane ruke i noge, koga su arkanovci ubili na ulici, kod Autobuske stanice, jer nije htio da stane kad su mu to vikali. Ubijena je i Radmila Novaković, stanarka u kući Bišanovića, kad su arkanovci upali i ubili staru Biseru, njene dvije kćerke i unuka, a kad je Radmila pokušala izaći iz kupatila, zapucali su i ubili je kroz zatvorena vrata. Poslije je srpska policija izdala uvjerenja da je Radmila stradala kao “žrtva ratnih sukoba u Bijeljini”, a ostali su umrli prirodnom smrću. Arkanovci su, po uputstvu četnika, ubili i starog Milu Kurjaka, brata čuvenog heroja Veljka Lukića Kurjaka, i dvoje komšija, koji su izvirivali preko tarabe, i ti profesionalni zločinci nisu se nigdje krili – sve su činili pred svjedocima, i nije ih bilo briga.Čak su i pozirali fotoreporteru. I to, eto, bijeljinski rodoljubi ne znaju!
Sjećam se kako je pred Haškim tribunalom svjedočio Cvijetin Simić, predsjednik bijeljinske opštine prije i u prvih šest mjeseci rata. Bilo je to u martu 2013. godine. Kao svjedok odbrane Radovana Karadžića Simić je, mrtav hladan, pričao kako su paravojske koje je formirala SDA počele “ oružanu pobunu protiv legalnih vlasti”. A u to vrijeme legalnu vlast su činile SDS i SDA. Pa, nije valjda SDA počela pobunu protiv same sebe? Muslimanske snage su, kako je rekao, blokirale Bijeljinu, pa tražile da dođu posmatrači UN-a, na osnovu čega je lucidni Cvijetin zaključio da Muslimani žele sukob! Za Arkana je uporno tvrdio da ga niko nije zvao, a onda mu je tužilac pokazao snimak BN Televizije, na kojem sam Arkan kaže da je došao na poziv Teritorijalne odbrane, da “zaštiti srpski narod Bijeljine”. Simić je tada uskliknuo : “Ali nije Skupština opštine”. Valjda nije mogao da se sjeti da je Teritorijalna odbrana bila jedan od opštinskih službi. Izjavio je i to kako ne zna ništa o zločinima, mada je znao da su Muslimani okupirali grad. Ali nije znao da kaže šta je s njima poslije bilo. Nije rekao ni zašto nije naložio istragu o tim navodnim sukobima, ni zašto su pobijeni nedužni civili, pa čak ni to zašto su se svi, od Skupštine opštine, do policije, stavili pod komandu Arkana i njegove jedinice.
A onda je izrekao jednu još krupniju laž. Tvrdnje medija ( za koje je rekao da su bili pod kontrolom Muslimana) da su arkanovci došli u grad i izazvali velike civilne žrtve, nazvao je “medijskim lažima”. Vlast, na čelu s njim, pokušavala je da radi u korist svih građana, izjavio je mirno. Nisam imao priliku, pa ga sad pitam : da li su, onda, i svi oni bošnjački mezari laž? Je li medijska laž spisak Kriznog štaba, čiji je on bio najvažniji član? Jesu li medijska laž svi ti pobijeni nevini ljudi, te žene i djeca, jesu li laž svi ti progonjeni, opljačkani, svi zatvoreni u logore i otjerani na prisilni rad, jesu li laž sva silovanja i pljačkanja, je li medijska laž rušenje džamija? Dok sam to slušao, pitao sam se : ima li taj čovjek u sebi makar zrnce stida?
Ali, nije on jedini. Slično je svjedočio i dr Milivoje Kićanović, koji je hladno izjavio da nije bio u Bijeljini tih dana, a sjedio je preda mnom, u novoj uniformi, kad su me odveli u Arkanov štab, i sipao mržnju. Ja sam to zapisao, a kad ga je tužilac na to podsjetio, rekao je da je “možda” ipak bio, ali se ne sjeća. Ni on nije znao ni za kakve civilne žrtve, ali je znao za muslimanske ekstremiste koji su napadali grad i Bolnicu. Nekadašnji načelnik Bijeljine Dragomir Ljubojević izrazio je divljenje prema “humanitarnim naporima dr Karadžića” i rekao : “…zahvaljujući tome što je na čelu srpskog naroda bio predsjednik Karadžić, kao častan čovjek, humanista i legalista, izbjegnute su mnoge nesreće”. Ni on nije znao za zločine. Kao ni Svetozar Mihajlović, bivši predsjednik opštinske Vlade, koji je, inače, potpisao odluku da se jedanaest bošnjačkih kuća u centru grada dodijele vladiki Kačavendi, a opština će platiti troškove. Ako ih bude. Mihajlović je izjavio da su za sve krivi Muslimani i Arkan, za koga Karadžić nije ni znao, niti je htio da se sretne s njim. Kad mu je u sudnici pokazan snimak na kojem se njih dvojica bratski šetaju kroz Bijeljinu, a Mihajlović ih prati, pa nakon toga Karadžić ispred stroja uručuje Arkanu orden, rekao je kao je to bila Arkanova namještaljka, a odlikovanje se, valjda, slučajno našlo tu. On je ustvrdio da su se Muslimani spontano iseljavali, a lokalna vlast je činila sve da spriječi zločine. Za koje ni on nije nikad čuo. Živan Filipović, šef Teritorijalne odbrane, izjavio je takođe da je Arkan došao samoinicijativno. A kad mu je pokazan isti snimak kao i Mihajloviću, izjavio je da toga ne može da se sjeti. A nije mu bilo poznato ni kako je i zašto Arkan, u njegovom prisustvu, vršio smotru pripadnika njegove Teritorijalne odbrane na glavnom gradskom trgu, ispred zgrade Skupštine opštine. I nije ni pokušao reći zašto onda nije vršena istraga o djelovanju Arkana i njegovih ljudi.
Nekadašnji policajac Dušan Spasojević je, ne trepnuvši, izjavio da je polovina žrtava stradala na barikadama, pružajući otpor, iako svi znaju da to nije istina, niti je policija u kojoj je radio, to ikada dokumentovala. Činjenica da su svi ubijeni bili civili, žene i djeca – nije ga interesovala. Ovaj bivši policijski istražitelj tvrdio je da nije bilo etničkog čišćenja i ubijanja Bošnjaka, pa mu je tužilac pokazao njegov vlastiti izvještaj o ubistvu Rame Avdića i teroru nad članovima njegove porodice. Ni on se ničega nije sjećao.
Čuveni demograf Stevo Pašalić ( pored ostalog i autor zbirke zadataka iz Poznavanja prirode i društva za 4. razred osnovne škole ( sa pitanjima poput ovog : ko je napao na srpski narod 1991. i 1992. godine), tvrdio je u Hagu da nije bilo etničkog čišćenja, već je u pitanju bio nešto povećan prirodni mortalitet kod Bošnjaka. Znači – navalili da umiru baš tada, kako bi okrivili Srbe! A decidno je ustvrdio da Srbi nisu gađali Sarajevo, i da su sve to medijske laži. Isto to rekao je i bivši general Dragoljub Milošević, a potpukovnik Desimir Šarenac izjavio je da su Sarajlije gađale same sebe, a da Srbi nisu ni granatu ispalili na grad.
Dugo bi bilo nabrajati sve nevjerovatne laži te vrste. Recimo : priča o tome da su muslimanski fanatici zauzeli bijeljinsku Bolnicu. Na stranu to što postoji desetine svjedoka, među njima smo i ja i fotoreporter Ron Haviv, koji su vidjeli da je tih dana u Bolnici bilo potpuno normalno stanje, ali – postoji li ijedan primjer u istoriji da je neka oružana formacija došla da zauzme grad, pa okupirala Bolnicu, a ne opštinu, policijsku ili radio- stanicu, institucije vlasti? Čuli smo da su muslimanski snajperisti, kako je to pisao Pero Simić, pucali s munara, pored ostalog i s munare Atik džamije, koja je bila pedeset metara od Arkanovog štaba. I nikoga nisu pogodili, pa su odletjeli u oblake. Slobodan Milošević je u Hagu pričao ( a to mu je rekao neko iz Bijeljine) da su muslimani iskopali bunker u Gradskom parku, koji se nalazi u centru grada. Zamislite! Pa, iz parka se ne vidi ništa osim drveća, a sve je okruženo zgradama. Kome bi trebao takav buker? Mene je Mirko Blagojević, kad me poveo u Arkanov štab, 2. aprila popodne, proveo kroz park, u kojem nije bilo nikoga, ni ptice se nisu čule. Milošević je tvrdio i to da su Muslimani imali centar za obuku Zelenih beretki na Obriježi, preko puta motela. Nevjerovatno! Pa, to je isto kao kad bi neki tvrdio da je u glavnoj aveniji u Vašingtonu, u blizini Bijele kuće, bio kamp za obuku Al Kaide, ali američka policija to nije znala. Pa smo čuli da su muslimanske žene nosile tajno metke u dimijama, kad su išle u selo Patkovaču. Kome u Patkovači? Srpskim vojnicima u tamošnjoj Kasarni? Spisak takvih besmislenih i glupih laži beskrajno je dug i ne može se sve nabrojati.
Zbog toga, nakon ove emisije, mogu poručiti onima koji i dalje zatvaraju oči pred istinom : nađite ubuduće neke pametnije, neke koji bolje lažu, ovi su se već istrošili. A i meni je dosadno da i dalje odgovaram Mirku Blagojeviću, Cvijetinu Simiću, Miodragu Stevanoviću i takvima kao što su oni, dajte nam nešto za promjenu.
Ako ništa drugo, biće nam svima zanimljivije.