Piše: Jusuf Trbić
U Bijeljini se još ne stišava bura koju je izazvala moja izjava za govornicom lokalnog parlamanta da su “ Karadžićevi fašisti srušili Atik džamiju u Bijeljini u martu 1993. godine”. Društvene mreže su proključale od uvredljivih poruka, svakojakih prijetnji, pa čak i prijetnji smrću, a mnoštvo novokomponovanih srpskih patriota našlo se lično uvrijeđenim što sam ja rušitelje džamija nazvao fašistima. Reagovao sam i ja dva puta i objasnio da nisam ni pomenuo vojsku, kako je to u prvi mah bilo protumačeno, iz prostog razloga što je vojska, valjda, bila na frontu, a nije sjedila po gradovima i rušila zgrade. Jedan odbornik je čak izjavio da sam ja uvrijedio srpski narod, kao da je čitav narod, njih desetak miliona, došlo da ruši bijeljinsku džamiju. Nikad mi neće biti jasni oni koji, čim se pomene neki zločin, taj zločin odmah prebace na leđa naroda. Da sam Srbin, ja takvima nikad ne bih dozvolio da govore u moje ime i u ime čitavog naroda, kao što to ne dozvoljavam ni Bošnjacima Jer, zločinci su zločinci, i njih braniti, to znači biti gori od njih.
Uništavanje vjerskih objekata je ratni zločin. A kad se na nekoj teritoriji, u sklopu etničkog čišćenja , čiji je cilj stvaranje velike države samo za jedan narod, poruše svi vjerski objekti nepoželjnog naroda, svi do jednog, to je tipičan fašistički projekat. Činjenica da ogromna većina Srba neće da se suoči s onim što je učinjeno u njihovo ime, ne mijenja tu ništa. Riječ holokaust označava potpuno uništenje Jevreja u Drugom svjetskom ratu, a nastala je od dvije grčke riječi : holos, što znači sve, i kaustos, što znači spaliti. Nacisti su željeli da unište jedan narod, njegovu kulturu i istoriju, da mu oduzmu identitet, i to je bilo više od najstrašnijeg zločina – genocida. U agresiji na BiH to su doživjeli Bošnjaci.
Rušenje džamija u Bijeljini počelo je 13. marta i trajalo je dva dana, a izvele su ga specijalne ekipe uz asistenciju policije, koja je prethodno obišla sve bošnjačke kuće u blizini džamija i upozorila ih da ne izlaze, a zatim naredila da brzo poprave oštećenja na kućama, da ne bi platili glavom. Srušena je i najstarija – Atik džamija, koju je sultan Sulejman Veličanstveni sagradio polovinom šesnaestog vijeka, i turbe bimbaše Sadik-age u njenoj avliji, pa Salihbegovića džamija iz osamnaestog vijeka, džamija u mahali Pašine bašče iz sedamnaestog vijeka, džamija u Dašnici i Krpića džamija. Nakon toga srušene su i džamije u Janjarima, Glinjama ( džamija Azizija iz sedamnaestog vijeka), Atmačićima i Srednjoj Trnovi, a zatim i sve tri u Janji, među njima i janjarska Atik džamija. Do jeseni te godine porušene su sve džamije u RS-u i svi muslimanski vjerski objekti na teritoriji koju su kontrolisali Karadžićevi Srbi. Prema zvaničnim podacima na prostoru RS-a potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Od svega toga nije ostao ni kamen na kamenu.
Pošto novi patrioti govore kako su i Bošnjaci rušili crkve, treba da znaju da na teritoriji koju je kontrolisala Armija BiH niko crkve nije rušio, pogotovo ne planski i sistematski. Pa su ostale nedirnute crkve u Tuzli, Zenici, Bihaću, Sarajevu ( koje je 3,5 godine bilo u opsadi Mladićevih snaga), pa čak i u Srebrenici.
Beogradska televizija je 15. jula 1995. godine emitovala snimak ulaska srpskih trupa u Srebrenicu. Tom prilikom je Ratko Mladić izjavio da je to osveta Turcima, ne objašnjavajući zašto, onda, Srbi nisu objavili rat Turskoj, već su pobili bespomoćne Bošnjake. Kamera je tada uhvatila i srpsku pravoslavnu crkvu, nedirnutu. Sutradan je beogradski profesor Miladin Životić napisao da je ta crkva bila “ čitava, previše čitava da bi bila prizor dostojan propagande…Stvar nezamisliva s džamijama u bilo kojem čisto srpskom mestu.”
Ostalo je zabilježeno da je Vlada u Sarajevu, koju su Srbi zvali “muslimanska Vlada”, kao prvi objekat u razrušenom gradu obnovila staru pravoslavnu crkvu na Baš-čaršiji. U Tuzli je stara pravoslavna crkva renovirana u toku rata. Ali, niko iz crkvenih ili političkih krugova u RS-u i Srbiji nikada, ni jednom riječju, nije osudio ratni zločin rušenja džamija. Bijeljinsko Okružno tužilaštvo nikad nije ni pomenulo taj zločin. A Atik džamija se nalazi pored zgrade Suda, samo dvadesetak metara vazdušne linije od kancelarije u kojoj sjedi glavni tužilac Novak Kovačević, koji, kako se čini, nije do sad čuo za rušenje džamija. Jer, da jeste, dužnost bi mu bila da pokrene istragu.
Do danas u RS –u niko nije htio da govori o džamijama. Ni političari, ni sudije, ni novinari, ni istoričari, ni obični svijet. Niko. Pa se čini kao da su, u najmanju ruku, sve džamije, u dogovoru, same pale, samo da bi se bacila ljaga na slobodoljubive srpske majstore genocida. Zato se i podigla tolika prašina zbog izjave, jer sam ja, eto, uvrijedio ratne zločince. Ali niko nije ni pomenuo sam taj zločinački čin, niti je ikome palo na pamet da se makar izvini Bošnjacima, koji su, po Ustavu, ravnopravni narod i građani i entiteta i države. I niko se, ni sad, niti ikad do sad, nije sjetio da učini ono što bi svaki normalan, civilizovan čovjek u svijetu učinio u ovakvim prilikama : da se obrati Okružnom tužilaštvu sa zahtjevom da ispita šta se to dogodilo i ko je kriv. Pa da se takve priče završe jednom zauvijek.
Postalo je već uobičajeno da su izjave o zločinima neuporedivo gore od samih zločina. Ali, ne samo to. U manjem entitetu homogeniziranje naroda i ispiranje mozgova dostiglo je takav stepen, da se potpuno izgubila razlika između istine i laži, a svaka kritička riječ smatra se neoprostivim grijehom. Obični, naizgled normalni ljudi, smrtno su uvrijeđeni kad neko pomene bilo kakav zločin nad Bošnjacima ili drugima. Kritičari režima moraju da bježe i da se kriju, a otac čije je dijete ubila policija, ne smije pitati ko je to učinio, jer i njega to može koštati glave. Mrak je u ovom dijelu, i inače mračne Bosne – sve gušći.
Ali, ima tu još nešto. Ja sam na Skupštini Grada reagovao zbog turističke mape koju je uradilaTuristička agencija Bijeljine, i u kojoj je iznijeta stara laž da je ispod temelja Atik džamije nekada bila crkva. Sva naučna istraživanja vršena na tom lokalitetu pokazala su da tu nikakve građevine nije bilo, ali je nekome ta laž potrebna i ne želi da je se odrekne. Turistička mapa je, kako su rekli, povučena, ali nije uništena, kako sam ja tražio, i nije štampana nova. To znači da ostaje pisani trag o toj laži, mapa će se nekad u budućnosti doštampavati i dijeliti, a onda će se neki pisac udžbenika ili neki drugi stručnjak patriotskog usmjerenja pozvati na to što je napisano, i laž više niko neće moći zaustaviti. Strašno je i pomisliti da bi neki budući zapjenjeni sljedbenici veolikosrpske ideologije, uz podršku Crkve i politike, mogli ponovo krenuti u rušenje, da bi ispravili “istorijsku nepravdu”.
Tada nam ni Bog više ne bi mogao pomoći.
