Dva dana nakon pada Sarajeva Hrvatski sabor zatražio pripajanja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj
Na vijest o zauzeću Sarajeva zavladalo je u Zagrebu 21. augusta 1878. veliko oduševljenje. Održane su velike manifestacije i štampana posebna spomenica u slavu “hrvatskih junaka””, koji su svojoj braći “po krvi i rodu” Bošnjacima i Hercegovcima donijeli već “četiri vijeka žuđenu slobodu”. Hrvatski sabor je 21. augusta 1878. podnio adresu caru, kojom je tražio da se Bosna i Hercegovina pripoji Trojednici.
U trenutku Okupacije u Monarhiji nije postojao nikakav zvaničan koncept o vođenju određene nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Socijalne i konfesionalne suprotnosti među bosanskohercegovačkim stanovništvom nametale su austrougarskim vlastima potrebu održavanja ravnoteže. Austrougarski zvanični krugovi dosta su rano shvatili da bi svaki veći poremećaj konfesionalno-etničke ravnoteže u Bosni i Hercegovini u korist jednog od njena tri elementa mogao ugroziti položaj Monarhije u okupiranoj zemlji. Bosna je bila izložena snažnim nacionalističkim pritiscima, od čijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj, odnosno održanje njemačke i mađarske prevlasti u njenoj upravi.
Pokušaj generala Josipa Filipovića, koji je rukovodio okupacionim trupama, da uz oslonac na činovničku ekipu iz Hrvatske provede u upravi okupirane zemlje jedan ekskluzivno hrvatski kurs vrlo brzo se završio neuspjehom. Filipović nije nastupao samo kao austrougarski vojnik nego istodobno kao predstavnik hrvatskog javnog mnijenja, koje je u njega polagalo velike nade. Mnogi u Hrvatskoj su se zanosili iluzijom da će Bosna i Hercegovina biti pripojena Trojednici (Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija).
Na vijest o zauzeću Sarajeva (19. august) zavladalo je u Zagrebu 21. augusta 1878. veliko oduševljenje. Održane su velike manifestacije i štampana posebna spomenica u slavu “hrvatskih junaka””, koji su svojoj braći “po krvi i rodu” Bošnjacima i Hercegovcima donijeli već “četiri vijeka žuđenu slobodu”. Hrvatski sabor je 21. augusta 1878. podnio adresu caru, kojom je tražio da se Bosna i Hercegovina pripoji Trojednici. Adresa je odlučno odbijena, uz primjedbu da je Sabor njenim podnošenjem prekoračio svoju nadležnost.
Filipovićeva činovnička ekipa nastojala je u svakoj prilici istaknuti hrvatsko ime. Naredbom Zemaljske vlade, 26. augusta 1879. godine osnovana su u Sarajevu “dva učevna tečaja u svrhu učenja, čitanja i pisanja hrvatskoga jezika latinskim pismeni”. U njemačkom tekstu iste naredbe ne spominje se, međutim, hrvatski nego samo zemaljski jezik. Zajedničko ministarstvo je već 12. septembra 1879. godine zabranilo upotrebu izraza hrvatski, pa je Zemaljska vlada izmijenila spomenutu naredbu utoliko što je riječ hrvatski ispuštena. Od tada je bio u upotrebi za jezik naziv zemaljski, koji je 1883. godine zamijenjen riječju bosanski. Premještanjem generala Filipovića iz Bosne prestaje hrvatski kurs okupacione uprave.
Od tada okupaciona uprava nastoji uglavnom voditi politiku ravnoteže i pariteta između pojedinih konfesija. S obzirom na ustavnu strukturu i unutrašnje odnose u Monarhiji, okupaciona uprava imala je veoma skučene mogućnosti za vođenje neke šire nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Svi njeni napori sveli su se na sprečavanje ili bar efikasno kontroliranje nacionalnih aspiracija domaćeg stanovništva.
Tu je potrebu Kállay posebno naglasio u svom memorandumu iz juna 1882. godine, kada je preuzeo upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Kállay je procijenio da je srpski nacionalni pokret u Bosni i Hercegovini najrazvijeniji te da je potrebno, ne zapostavljajući ostale, onemogućiti njegove iredentističke težnje.
(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)
(stav.ba)