Piše: Jusuf Trbić
Nedavna odluka Narodne Skupštine entiteta RS da se, na mala vrata, ponovo vrate u javnu upotrebu zastava i grb Srbije, uprkos tome što je takav potez svojevremeno Ustavni sud BiH proglasio antiustavnim i zabranio ga, pokazuje da snovi o Velikoj Srbiji ne jenjavaju. Pod novim imenom “Srpski svet”, Velika Srbija se ponovo, kao avet, nadvija nad glavama ljudi na ovom dijelu Balkana, zazivajući ponovo nesreće, sukobe, krv i pogibiju. Rigidna nacionalistička ideja, kojom su napunjene mnoge glave, ne obraća pažnju ni na šta što je važno normalnom svijetu: ni na ekonomsku i moralnu propast, ni na korupciju nezapamćenih razmjera, ni na totalno urušavanje pravnog poretka, ni na sve veću materijalnu i moralnu bijedu, ni na kriminal raširen od vrha do dna, pa čak ni na stravičnu depopulaciju, koja prijeti da u dogledno vrijeme potpuno isprazni ove prostore, a tada nikome neće više biti važno ni kakve su i kolike naše države, ni kakav nam je život, jer života ovdje više neće biti.
Statistika UN-a pokazuje da je BiH prva u svijetu na listi zemalja s najvećim smanjenjem broja stanovnika, a njene susjedne zemlje, koje uporno sanjaju o cijepanju Bosne i stvaranju Velike Srbije i Velike Hrvatske, nalaze se takođe među prvih deset na ovoj svjetskoj listi. Prema prognozama, za sljedeće tri decenije BiH će imati samo polovinu sadašnjeg broja stanovnika, a slična je situacija i u Srbiji.
Republički zavod za statistiku Srbije predviđa da će ova država u naredne tri decenije izgubiti oko milion i po stanovnika, broj državljana će spasti na 5,2 miliona, ali, prema drugim prognozama, 2052. godine u Srbiji će živjeti oko 4,7 miliona ljudi. Uz to, u entitetu RS, koji bi se, po fantazijama nacionalista, priključio Srbiji, danas živi samo oko 800 hiljada ljudi, a možda i manje, a broj stanovnika se, zbog migracija i drastičnog pada nataliteta, smanjuje u oba entiteta, i to strašnom brzinom. Nezaposlenost mladih je najveća u Evropi, po korupciji smo najgori, zajedno sa Srbijom, a više od 50 posto mladih želi da ode. U Srbiji je, u anketama, više od 70 posto mladih protiv Zapada, a na strani Rusije, dok, u tim istim anketama, ogromna većina njih želi da ide na Zapad, a niko neće u Rusiju.
.I dok građani, pogotovo mladi i kvalifikovani, u sve većem broju odlaze na Zapad, jer ne žele više da žive u državama koje ne mogu da riješe ni osnovne egzistencijalne probleme, glad za novim teritorijama ne prestaje, a vlast na sve tri strane ponaša se kao da ništa nije naučila iz istorije.
Beogradski kolumnista i pisac Tomislav Marković kaže: “I ranije je bilo očigledno da je opsesija teritorijama nastala iz nemoći političke i intelektualne elite da se uhvate u koštac sa realnim problemima društva. Umesto da se bave uređivanjem države, izgradnjom institucija, obrazovanjem, vladavinom prava, komunalnim pitanjima, privrednim razvojem, umesto da donesu boljitak i progres svojim sunarodnicima – naši su se političari i intelektualci odali sanjarijama o proširenju teritorije…Na kraju je postalo jasno da ni ostvarenje tog sumanutog nacionalnog sna o sveopštem ujedinjenju nacije i uvećanju zemljišnih poseda ništa ne bi promenilo. I iz te veće Srbije ljudi bi masovno bežali, baš kao i iz ove male, jer nemaju nikakvu perspektivu, jer ne žele da im partijska pripadnost bude ulaznica za karijeru i da o sudbini njihove dece odlučuje neki bahati, nepismeni stranački kabadahija.”
Zaista, kakva bi bila ta Velika Srbija, i kad bi, nekakvim čudom, bili ostvareni velikosrpski nacionalistički snovi? Da li bi ona preko noći, postala uređena, prosperitetna zemlja, u kojoj se poštuju ljudska prava, zakoni i ravnopravnost građana, u kojoj vlast ne laže i ne krade, zemlja u koju mladi, stručni ljudi dolaze, da tu žive, a ne bježe iz nje, kao do sad. Zašto niko ne bježi iz malih država kakve su Luksemburg, Švajcarska, Češka, Austrija ili Monako, a bježe iz velikih, kakve su Rusija, Avganistan, Bjelorusija ili Sjeverna Koreja? Odavno je riješena dilema: je li bolja manja, ali uređena i bogata država, ili velika, a bijedna?
Zapravo, svejedno je da li je država velika ili mala, ako u njoj vlada korupcija, ako običnog građanina može da gazi svaki pripadnik vladajuće oligarhije, ako je društveni ambijent toksičan i nepovoljan za građane, ako u njoj nema pravde i zakona, ako u njoj ništa ne funkcioniše.
Svjedoče o tome i neumoljive činjenice. U vrijeme omrznutog komunizma broj stanovnika Srbije konstantno je rastao, iz decenije u deceniju. Između 1948. i 1991. godine broj Srba se povećao za više od 1,6 miliona. Slična je situacija bila i u BiH i Hrvatskoj. Stariji pamte da tad niko bježao iz zemlje, ljudi su odlazili na privremeni rad na Zapad, pa se vraćali i ulagali u svojoj državi, pamte da je naš život bio na civilizacijskom nivou koji se danas ne može ni zamisliti, i koji se, ni uz najbolju volju, ne može dosegnuti ni u sljedećih pola vijeka. Pamte da smo, u ono vrijeme i onim okolnostima, bili Zapad za sve istočnoevropske, ali i neke druge države Starog kontinenta, o afričkim i azijskim da i ne govorimo.
I tako je bilo sve dok se banditi nisu dogovorili i poveli nas u ovaj jad i čemer, iz kojeg, kako se čini, nećemo nikad izaći.