Piše: Jusuf Trbić
Gostovao prije dvije-tri godine na TV Bogić Bogičević, pa ga novinar pita kakva je politička situacija unutar tri etnička korpusa u BiH. Kaže Bogičević da će, umjesto uobičajenog odgovora, ispričati aktuelni vic, pa će gledaoci sami zaključiti šta se radi. Elem, došla zemaljska inspekcija da provjeri kakvo je stanje u paklu iliti džehenemu. Idu oni, pa naiđu na ogroman kotao koji ključa, a pored njega div, veliki ko kuća. Šta je ovo, pitaju, a vodič im objasni da su u kotlu Srbi, a pošto s vremena na vrijeme neko od njih ispliva na površinu, div ga gurne nazad u vodu. Idu opet, pa naiđu na drugi takav kotao, a pored njega dva diva. E, tu su Hrvati, kaže vodič, a oni su okretni, malo-malo, pa neko ispliva, i ova dva diva imaju pune ruke posla da ih vrate nazad u ključalu vodu. Idu opet, kad – isti takav kotao, ali nema ni jednog diva. Šta je ovo, pitaju. Tu su vam Bošnjaci, kaže vodič. A što nema diva? Ne treba div, kaže im on, jer Bošnjaci su takvi : čim neko ispliva na površinu, ostali ga povuku u dubinu.
Mogli bismo to reći i ovako : mi Bošnjaci smo već dugo sami sebi najbolji neprijatelji. Znamo šta nećemo, ali nikako da se dogovorimo šta hoćemo, i, što je najvažnije, kako to ostvariti. Nama smo najgori mi. Što mi znamo nama zapržiti čorbu, to niko ne zna! Što znamo biti žestoki kad smo mi protiv nas, to je čudo jedno. Nas niko ne može unazaditi, opanjkati, ocrniti, kao mi. I niko ne može da nas mrzi, da nam zavidi, da nas gađa u bijelu džigeru, da nam vadi sitna crijevca, kao mi. Ništa za nas nisu oni što su nam do juče radili o glavi, a danas rasturaju i nas i državu koja je naša sudbina, s njima se može, za nas smo gori mi, nas treba saplitati, nas treba oboriti, mi smo nama najveći problem. Kad mi savladamo nas, to je tek prava pobjeda. Oni mogu uzeti sve i raditi šta god žele, ali nemoj neko naš da digne glavu iznad vode, njega treba odmah za ruke, za noge, za vrat. Mi se ne veselimo kad komšiji krepa krme, već kad nekom našem crkne krava, nama je gore da on ima, nego da mi nemamo. Nama je važnija jedna naša guzica nego milion naših glava. Važnija je jedna naša fotelja od čitave države, važnije je jedno Sarajevo, pogotovo opština centar, od Srebrenice i svih opština u bosanskom tamnom vilajetu, u kojima Bošnjaci glavinjaju od nemila do nedraga. Važnija nam je naša avlija, makar bila ko fildžan, nego sudbina cijele Bosne i svih Bosanaca u njoj. Mi smo prije rata sami tražili rušenje građanskog Ustava Republike BiH i nekakvo pomirenje naroda, koji se nisu ni svađali, pa smo dobili etničke torove i ukinuli građane, i to u državi u kojoj su u većini Bošnjaci i oni kojima je BiH jedina domovina. Pa se sad udvaramo gospođi Evropi pričajući kako želimo građansku državu, a ne odustajemo ni za milimetar od etničke podjele, koja nam obezbjeđuje dugu i mirnu vladavinu u svojoj trećini zemlje. Ako je i jedna trećina. Hoćemo u društvo sekularnih država, ali lice svoje okrećemo Aziji, pa u Evropu idemo dupetom naprijed. Nije bilo davno kad su u Sarajevu organizovane demonstracije, e da bi se sutkinjama i tužiteljicama u sudovima omogućilo da svoj posao obavljaju s hidžabom na glavi, džaba što su pravila u tim službama drugačija. Uvaženim demonstrantima nije palo na pamet da dođu u Zvornik, u Prijedor, u Banju Luku ili Foču, pa da tamo traže ta prava, dosta im je bilo Sarajevo, u kojem su sve bitke odavno dobijene. I nije im palo na pamet da time opravdavaju sve što srpska vlast učini u RS-u, sve krsne slave, svu vladavinu pravoslavlja koja se svim ne-Srbima ovdje stalno obija o glavu. Niti su pomislili šta će na to da kaže svijet, koji je danas obuzet anti-muslimanskom histerijom.
Nisu o tome mislili ni članovi Senata Univerziteta u Sarajevu, kad su nedavno donijeli preporuku ( a ona je ravna uredbi) da se nastava na svim fakultetima organizuje u skladu sa vremenom džume. To jest, da nastave i ispita nema u to vrijeme, mada ni do sada niko nije pravio problem studentima i profesorima zbog odlaska na džumu. Uostalom, vjera daje više mogućnosti da se nadoknadi propušteno i od toga niko do sad nije pravio problem. Autori preporuke pokušali su svoj stav razvodniti time što su i za pripadnike drugih konfesija zatražili oslobađanje u vrijeme njihovih centralnih sedmičnih molitvi. Nevolja je u tome što su te molitve kod svih drugih – u vrijeme vikenda, pa se njih ova preporuke i ne tiče mnogo. O ateistima i ostalima niko nije vodio računa. Ni o ženama koje ne idu na džumu. Nije rečeno ni kako će se nadoknaditi vrijeme utrošeno za vjerske potrebe, ni zašto se to radi ako smo mi sekularno društvo, u kojem je religija privatna stvar građanina, ni kako se ovo očigledno protežiranje samo muslimanskih vjernika može odraziti na društvo u cjelini. Nisam čuo ni da se Senat Univerziteta u Sarajevu na isto tako ozbiljan način pozabavio problemima u obrazovanju, o najavljenom zatvaranju studentske poliklinike, o lošim uslovima za rad, o kvalitetu nastave i odlivu kadrova, o katastrofalnom obrazovnom sistemu u cjelini, o stanju u studentskim domovima…Sve je to manje važno od pravovjernosti onih koji vode Univerzitet, a postavljeni su tu zahvaljujući volji političkih stranaka, bez čijeg naloga se ovo ne bi moglo uraditi. Ali, postavlja se i mnogo važnije pitanje : da li to čelnici Univerziteta najavljuju klerikalizaciju društva i ukidanje proklamovane sekularizacije, da li time žele da svijetu pokažu kakva bi Bosna bila ako bi muslimani u njoj bili većina, da li žele naknadno da opravdaju tvrdnje Karadžićevih Srba i Tuđmanovih Hrvata da su oni u proteklom ratu branili Evropu od muslimanske opasnosti ili možda žele da njihovim nasljednicima poruče da i oni urade to isto, pa da se konačno razdijelimo? Kako kaže Amer Tikveša, …srpskom i hrvatskom nacionalizmu više ne trebaju laži o stvaranju islamske države da bi svoje tendencije legitimirali, sad imaju i istine…Na međunarodnom planu također će ovaj potez izbiti iz ruku i posljednje argumente svima onima koji tvrde da je sekularizam moguć u zemljama s muslimanskom većinom.”
Ovakvi potezi uveliko opravdavaju stavove Radovana Karadžića, koji je u Hagu rekao : “ Sad valjda svijet vidi s kim mi imamo posla u Bosni.” Jasno je i zašto su se Dodik i društvo obradovali zbog svega ovoga. A nedavno smo i ja i neki drugi Bošnjaci u bijeljinskoj opštini dobili ljubazan poziv da prisustvujemo krsnoj slavi osnovne škole u Janji, u kojoj bošnjačka djeca čine natpolovičnu većinu. Može li se sad neko pobuniti zbog toga?
I hoće li sarajevski političari slične mogućnosti obezbijediti i drugima, zašto bi samo studentima bio omogućen odlazak na džumu? Treba da idu đaci i profesori, prodavači u trgovinama, marketima i na benzinskim pumpama, u čemu bi morali prednjačiti bošnjački tajkuni, koji bi sve svoje zaposlene oslobodili rada u vrijeme džume. Kupci mogu i sačekati, a pametnije bi im bilo da i oni idu. Radnici bi za taj jedan sat napustili mašine, policajci svoje redovne dužnosti, sportisti bi prekinuli utakmice, novinari TV i radio programe, pjevači koncerte, sudije suđenja, službenici bi đuture krenuli, carinici bi prekinuli nadgledanje granice, vatrogasci bi ostavili da se plamen sam ugasi, a ljekari i medicinsko osoblje bi Božijoj milosti prepustili pacijente za to vrijeme, bile bi zatvorene i pijace, zanatske radnje i dućani, stali bi autobusi, vozovi i avioni, i samo bi specijalne patrole vrebale na ulicama one koji se ne odazivaju vjerskoj obavezi. Džaba je i reis Kavazović nedavno rekao : “ Našu zemlju bi trebalo graditi kao građansku, liberalnu i sekularnu državu, u kojoj će nacionalni identitet ( kultura, jezik, tradicija), svih naroda biti zaštićeni kao strateški cilj države.” Džaba, kad su naši političari veći muslimani od reisa. I džaba što je i djeci u specijalnim odjeljenjima jasno da se na ovaj način razgrađuje država, i što bi, u slučaju podjele, “ …islamska država u Evropi imala šanse da preživi taman koliko i krme u Teherenu”, kako kaže Amer Tikveša.
Zar je potrebna neka posebna pamet da bismo shvatili da nam samo civilizovana država, koja liči na Evropu, može obezbijediti normalan život, ali i opstanak svim Bosancima, a posebno Bošnjacima, i da je sadašnja etno-religijska podjela najbrži put u nestanak? Ali, ta jednostavna istina nikako da dođe odozdo u glavu ni onima koji nas vode, ni nama koji ih slijedimo.
Blago nama.