Previše je detalja koji ukazuju na to da živimo najtežu postdejtonsku godinu. Šta se sve iz nje može izroditi?
Piše: Ozren Kebo
Ta je priča već standardni dio žurnalističke povijesti ove zemlje: dok su Senad Avdić i Slobodna Bosna početkom devedesetih godina prošlog vijeka upozoravali ovdašnju javnost da se sprema rat, da se oko Sarajeva ukopavaju vojne snage i paravojne formacije, neinformirani dio javnosti ih je optuživao za uznemiravanje i neutemeljeno dizanje tenzija. Zna se kako je priča završila.
Svijest o ratu i prijetećoj opsadi sporo je i bolno dopirala do Sarajeva. Doduše, nisu bili jedini koji su rat u Sloveniji shvatili neozbiljno, ali problem je što razaranje Hrvatske nije promišljano čak i dok se skupljala pomoć za opkoljeni Dubrovnik. Većina je vjerovala u prolaznost krize. Kad je razarano Ravno, glavna je furka bila da kod nas neće brat na brata niti komšija na komšiju. Ipak, kao vrhunac ignoriranja može poslužiti jedan prizor sa samog početka opsade. Dok je gorjela Dobrinja, pred Olomanom su opušteni šminkeri hvatali zrake aprilskog i majskog sunca, znajući da to nije njihov rat. I nije bio, većina ih je razgulila prvom prilikom.
Ono što danas uznemirava je da isti politički profil političara, novinara, aktivista i drugih posmatrača po sličnom modelu sumnjiči Žurnalovog novinara Avdu Avdića. S neutemeljenim prezirom i bez ikakve želje da se sagledaju činjenice i njihova pozadina. Dominantni narativ u sarajevskim fensi krugovima je ismijavanje, ili u blažoj formi sumnjičenje Avdića i njegovih novinarskih otkrića, na isti način na koji je prije tri decenije ismijavan i njegov slavniji prezimenjak Senad.
Rata biti neće
Nikad ne smijemo zaboraviti jednu stvar: raspad Jugoslavije bio je krvav tačno onoliko koliko se lokalnom življu u BiH činio nemogućim. S tim u vezi vrijedi se osvrnuti na dvije izjave Alije Izetbegovića izrečene uoči agresije. Prva je bila da ovo nije naš rat, a druga „Mirno spavajte, rata biti neće“. U susjednoj državi uspješno se manipulira rečenicom da „ovo nije naš rat“, iako ona nije bila upućena Hrvatskoj i njenoj javnosti, nego Jugoslovenskoj narodnoj armiji i Bošnjacima koji su dobijali pozive da idu ginuti po Slavoniji.
Druga izjava mnogo je problematičnija. Mirno spavajte, rata biti neće, poruka je izrečena neposredno uoči opsade Sarajeva i ko zna koliko je duša bilo zavedeno tim smirujućim tonom na samom početku uznemirujućih događaja. I eto nas, trideset godina kasnije, u sličnoj situaciji. Nekoliko detalja treba imati na umu: danas niko nema novca koliko je imao Slobodan Milošević kad je u saradnji s Franjom Tuđmanom krenuo u razbijanje bivše domovine. Danas bi vjerovatno bili nemogući višegodišnja opsada i masakriranje Sarajeva. Struktura zatečenog stanovništva na terenu također je bitno drukčija; ona tigrova koža odavno je klanjima ispeglana do neprepoznatljivosti, a manjine su kao nikad ranije nezaštićene i prepuštene same sebi. Sve su to razlozi zbog kojih američke obavještajne službe ne govore o frontalnom ratovanju niti o općoj klaonici, nego o sukobima ograničenog intenziteta, što bi najvjerovatnije moglo da se odnosi na čišćenje terena od manjinskog stanovništva i utvrđivanje entitetskih, tj. novih državnih granica. Moguće je i nešto drugo, da Dodikova avantura prođe bez oružanih sukoba, također i bez međunarodnog priznanja, ali da Bosna i Hercegovina bude razbijena, a usred nje ustanovljene nove granice. Ni treću mogućnost ne smijemo isključiti, da se nastavi ovo mrcvarenje bez početka i kraja, ova sad već višedecenijska pat-pozicija iz koje nema izlaza.
Tu se valja zaustaviti i razmotriti sljedeća pitanja: zar nakon onakvog rata i onakvih iskustava, vladajuće i opozicione političke snage smiju nepripremljene dočekati bilo koji od navedenih raspleta? Zar pokušaj državnog udara u makedonskom Sobranju, ili neuspio atentat na Milu Đukanovića, sve u režiji jedne od globalnih sila do bola prisutne i aktivne na tlu Bosne i Hercegovine, nisu dovoljan alarm da su slični scenariji, s mnogo više izgleda na uspjeh, mogući i ovdje?
Uznemirujući signali
Za precizan odgovor nužno je slijediti signale koji već mjesecima dolaze iz Bosne i Hercegovine i njenog susjedstva. Signali su uznemirujući, što je sasvim dovoljan razlog da ih jedan dio javnosti shvati ozbiljno, a da drugi nastavi s nenaučenim lekcijama, tj. s omalovažavanjem koje bi se mnogima moglo obiti o glavu. Pogledajmo ugrubo čemu nas politička i geostrateška stvarnost uče posljednjih mjeseci: Ivica Dačić je poručio urbi et orbi, mada više urbi, što posebno zabrinjava, da je za Srbiju Republika Srpska važnija od Kosova. Pametnom dovoljno. Hrvatska vodi aktivnu antibosanskohercegovačku politiku u Evropskoj uniji mjesecima. Istina, vodi je bez većeg uspjeha, ali ne odustaje. Vrhunac je bio ono sramno glasanje protiv uvoza bh. piletine u Uniju. U decembru 2018. usvojena je Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Suočen s primjedbom da je to otvoreno miješanje u unutrašnje stvari druge države, Andrej Plenković je ivicadačićevski odgovorio da su to razmišljanja iz 19. vijeka. Ko biva, Hrvatska je ultramoderna država čije uplitanje u Bosnu i Hercegovinu baštini najsvjetlije tradicije 21. stoljeća. Što će nekoliko mjeseci kasnije SOA i praktično dokazati. Tako smo dobili obavještajnu aferu čije bi najizglednije žrtve mogli biti ljudi koji su stvar razotkrili – jedan bh. ministar i jedan bh. novinar (a nije Mato Đaković).
Na unutrašnjem planu – haos. Milorad Dodik nikad ofanzivniji i samouvjereniji. Prvo je na nivou entiteta izvojevao izborni trijumf, što mu je dalo dodatno samopouzdanje, pa je još žešće nastavio s višegodišnjim atacima na integritet Bosne i Hercegovine. Republika Srpska ubrzano se pretvara u državu, on je zaprijetio izvođenjem oružanih snaga na entitetske granice u roku od 24 sata, pa odmah potom isto i uradio u Istočnom Sarajevu, plastično potvrdivši da nijedna njegova prijetnja nije isprazna. Entitetski je MUP nizom zakonskih i političkih rješenja pretvoren u respektabilnu oružanu snagu. Sopstvenu silu već mjesecima uspješno demonstrira nad građanima Banje Luke, ali njegovi su potencijali i apetiti u ovom trenutku znatno ambiciozniji. To je tek polovina slike, jer s druge strane Hrvatski narodni sabor već je postavljen kao vlada u s(m)jeni, kao vlast pričuvnog entiteta koji, isto kao i RS, aktivno živi svoj neovisni život. Oživljavanje Herceg Bosne počiva na istim principima na kojima je ojačana Republika Srpska – na ignoriranju prava, činjenica, ustavnog poretka i elementarnih civilizacijskih normi.
Već ovaj površni pregled aktuelnog stanja dovoljno je alarmantan i upućuje na konstataciju da je 2019. vjerovatno najteža od svih postdejtonskih godina. To što ignorišete mogućnost rata, ili mirnog raspada države, uopće ne znači da ste mirotvorci. Prije će biti da ne shvatate o čemu se ovdje radi i šta se oko nas dešava.
(analiziraj.ba)