Piše: Saud Grabčanović
Stanje u Bosanskom ejaletu (vilajetu) pred K&K okupaciju
Odluke Berlinskog kongresa izazvale su veliko nezadovoljstvo među bošnjačkim muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine, posebno među feudalcima, koji su se zabrinuli za svoje privilegije. Oni su se ranije nadali autonomiji po odredbama Sanstefanskog ugovora. Zbog toga je nakon Berlinskog kongresa veliki broj njih odlučio austrougarskim okupacijskim snagama pružiti oružani otpor, a priključio im se dio regularnih turskih trupa. Raspoloženje kod običnog muslimanskog stanovništva prije početka austrougarske okupacije i pohoda njihovih tupa na Bosnu je bilo različito. Mali dio muslimana bio je za to da, ako ne može ostati Osmansko carstvo, neka dođe na vlast neka druga velesila. Oni su prihvatali austrougarsku okupaciju. Ali, najveći dio muslimana predstavljao je struju koja se protivila tuđinskoj okupaciji i koja je htjela i radila da stvari ostanu po starom i da njihova domovina ostane dijelom Omanskog carstva, a ako to ne može, onda da dobije samostalnost. Ovi bosanski patrioti su bili spremni braniti svoju domovinu od svakog napadača koji bi pošao na Bosnu. Bošnjaci u to vrijeme, poučeni lošim iskustvima iz prošlosti, nisu vjerovali Austrijancima i njihovim obećanjima. Bosna se 1737. godine jedva odbranila od Austrijanaca koji su je tada napali sa devizom da svi koji ne prihvataju katoličke vjere i krsta, moraju iseliti iz Bosne. Bošnjaci su i ovu novu modernu, sekularnu Austriju i dalje smatrali din-dušmaninom koji će ih porobiti, zabraniti islam kao religiju, koji će ih tjerati da se krste, koji će obešćastiti njihove žene i djevojke, koji će uništiti njihove džamije i ostale muslimanske svetinje te uzeti sva prava Bošnjacima i njihovoj feudalnoj eliti. Uz ovu struju pristali su svi vjernici muslimani za koje je odbrana domovine i svog ognjišta predstavljala svetu vjersku dužnost i sveti rat za zaštitu svoga dina i imana – džihad“.
Početak austrougarske okupacije Bosne 1878. godine
Samo dan nakon završetku Berlinskog kongresa, 14. jula 1878. godine, održan je u Sarajevu sastanak narodnih prvaka u Begovoj džamiji. Na ovom sastanku su glavnu riječ vodili predstavnici rodoljubive uleme – hadži Abdulah-efendija Kaukčija, imam Begove džamije, i Muhamed-efendija Jamaković, šejh i muderis Gazi Husrev-begova hanikaha…Na tome je sastanku donesen jednoglasan zaključak da se okupacija ne prihvata i da se Bosna i Hercegovina brani oružjem. Na sve strane, širom Bosanskog vilajeta, poslan je proglas o dizanju na oružje i pružanju otporu okupatoru. Za glavnog zapovjednika bošnjačkih oružanih snaga izabran je derviš Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo. Osmanski zapovjednik bosanskog vilajeta Vili-paša morao je pod pritiskom naroda napustiti Sarajevo. Na njegovo mjesto došao je hafiz Mehmed-paša, koga je u Sarajevo dopratio pljevaljski muftija Šemsekadić. 20. jula sarajevske novine su najavile neminovnu austrijsku okupaciju, jer je primijećeno da austrougarske trupe grade pontonske mostove na rijeci Savi prema Bosanskom vilajetu. Nakon četiri dana prve austrijske jedinice su prešle preko rijeke Save na bosansku teritoriju. Vijest o prelasku austrougarske vojske izazvala je velike nemire i pobunu u Sarajevu 27. jula 1878. godine. Demonstrante je predvodio Hadži Lojo, koji je tih dana izabran za vođu pokreta za odbranu Bosne. On je poveo narod, pozvao osmanski garnizon na pobunu i nagnao namjesnika Mazhar-pašu da otpusti sve osmanske službenike i osnuje bosansku “narodnu vladu”. Vojni zapovjednik osmanskih trupa pobjegao je iz grada sa stotinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli natrag da pomogne organizovati obranu od Austrijanaca. Dana 28. jula 1878. godine obrazovana je u haremu Begove džamije u Sarajevu narodna vlada. Poslovi uprave povjereni su hafizu Ahmed-paši u koga je svijet imao povjerenja, dok je zapovjedništvo nad bosanskom vojskom povjereno Smail-begu Selmanoviću Taslidžaku, muftijinom zemljaku. Nakon toga, otišla je u konak delegacija Mazhar-paši, posljednjem bosanskom valiji (namjesniku), kome je rečeno da sa svojim ljudima može napustiti Sarajevo. 29. jula austrougarska je okupatorska vojska na tri mjesta prešla rijeku Savu i bez otpora zauzela gradove Bosanski Šamac, Bosanski Brod i Bosansku Gradišku Nakon dva dana, zauzeta je i Banja Luka. a 1. augusta i Prijedor. Saznavši za ovo, stanovništvo Sarajeva se diglo na noge i vršene su grozničave pripreme da se okupator dočeka s oružjem u ruci. Hadži Loju, kao vođu ovog pokreta, prihvatili su i svi vodeći pravoslavni sveštenici, koji su bili sretni što se Bosna oslobađa osmanskog jarma, ali nisu željeli novi-austrijski jaram. Održano je zajedničko muslimansko-pravoslavno slavlje. Učešće Srba u odbrani Bosne od austrougarske okupacije je, po mom mišljenju, bilo drugačije motivisano nego učešće Bošnjaka –muslimana. Srbi su se pridružili ovoj borbi rame uz rame sa muslimanima prije svega da bi spriječili da K&K monarhija zaposjedne teritoriju na koju je njihova „mati“, knjaževina Srbija imala svoje teritorijalne pretenzije. Srbi su željeli spriječiti da Švabo uzme Srbiji plijen iz ruku! Ovo učešće Srba u odbrani BiH predstavljalo je veliko iznenađenje, jer su se Srbi 1875.godine masovno podigli na veliki ustanak protiv osmanske vlasti i muslimana u Bosni i Hrcegovini. Taj je ustanak bio u krvi ugušen uz velike žrtve na obje strane. Na dan 2. augusta 1878. godine održana je u Sarajevu parada bošnjačkih muslimanskih dobrovoljaca zajedno sa “kršćanskom legijom”, koja se uglavnom sastojala od pravoslavnih, sa vrlo malo katolika. Sarajlije su se spremale za odlučujući obračun sa austrougarskim okupacionim trupama koje su se približavale njihovom gradu. Poseban trenutak u odbrani grada Sarajeva i Bosne je bio dolazak taslidžanskog muftije Šemsekadića sa dobrovoljcima iz Crne Gore u grad. Pljevaljski muftija sa svojom pratnjom stigao je u Sarajevo 4. augusta. Kako Muhamed Enveri Kadić bilježi u svojoj Hronici, muftiju je pratilo 200 ljudi, što pješaka, što konjanika. Prema Mihovilu Mandiću, broj vojnika muftijine vojske iznosio je hiljadu Arnauta (Albanaca). Na Alifakovcu su muftiji i muftijnoj pratnji Sarajlije priredile takav doček, kakav se rijetko priređivao i kojem veziru iz Istanbula. Muftija je dočekan kao spasitelj. Izišlo je bilo i staro i mlado da vidi i pozdravi svoga prvoborca i junačko koljeno iz krševite, ali ponosne Taslidže. Na dobrodošlicu i oduševljene pozdrave skupljenoga svijeta uzvrati muftija temperamentnim govorom, u kojem uvjeravaše Sarajlije da će napadač biti protjeran iz Bosne. Izjavio je da se na čelu pokreta oružanog otpora nalaze sve prvi ljudi iz naroda. Za sebe je rekao da će preuzeti zapovjedništvo jednog dijela vojske. Pojava Šemsekadića i njegov temperamentni govor toliko oduševe Sarajlije, da su ga od radosti na rukama nosili i klicali mu kao svom vladaru. Nakon muftijinog dolaska u Sarajevo pojača se val oduševljenja za borbu. U Banju Luku okupatorska vojska je ušla 1. avgusta, nastavljajući nastupanje dolinom Vrbasa. Ova kolona, koju je predvodio vojvoda od Virtemberga, ušla je u teške borbe 5. avgusta kod Varcar Vakufa ( Mrkonjć grada), da bi nakon dva dana zauzela Jajce, potom Travnik i spojila se sa glavnom kolonom u dolini Bosne. Takođe, 1. avgusta austrugarske trupe su zauzele i grad Doboj. General Filipović je, nakon teških borbi 3. i 5. avgusta, zauzeo Maglaj 6. avgusta, a Žepče sutradan, nakon jednodnevne bitke. Nakon ovih uspješnih bitaka glavnokomandujući carskih trupa general Filipović je odlučio poslati svog iskusnog saborca, feldmaršala grofa Caparija, da sa elitnom 20. divizijom carske vojske zauzme Donju Tuzlu i Zvornik.
(Nastaviće se)