Piše: Saud Grabčanović
U jutarnim satima 10. avgusta tačno u 6. sati ujutro austrougarske su trupe krenule u odlučujući napad i opšti juriš na Bošnjake koji su branili Moluhe. Toga su dana vođene odlučujuće borbe na frontu u Moluhama. Ustanici su u rovovima kod Moluha ovaj napad spremno dočekali i odbili. Istovremeno je, po genijalnoj zamisli muftije Šemsekadića, izvršen odlućujući manevar bošnjačke vojske koji je odlučio ovu bitku. Po lijevom boku iz pravca Lipnice, praktično iz pozadine, Austrougare je napalo oko 500 bošnjačkih ustanika koji su tu bili pritajeni, a u napad su krenuli na muftijino naređenje. Napad ustanika iz pravca Lipnice je prisilio austrougarske snage na uzmak. Žestoka paljba sa svih strana i pridošlo muslimansko seljaštvo iz okoline u pomoć muftiji i naoružanom muslimanskom građanstvu, postiglo je efekat. Bošnjačka vojska, koja je do tada ukopana uspješno odolijevala napadu glavnih austrougarskih snaga pod komandom feldmaršala Caparija, dobivši ovu pomoć iz pravca Lipnice, napustila je rovove i krenula u juriš na neprijatelja, te mu zadala jake udarce od kojih se više nije mogao oporaviti. Glavna bitka vođena je prsa u prsa i odigrala se u današnjoj mahali Suljetovići. Hrabri Bošnjaci Moluha su u borbama hladnim oružjem-jataganima pokazali nadčovječansku hrabrost od koje se ledila krv u žilama bečkoj gospodi koja je nož koristila samo za trpezarijskim stolom! Prva linija austrougarske vojske je bila bukvalno poklana, a užasnuti njihovi saborci iz pozadine su se jednostavno razbježali ka Bukinju. Tako je jedan mali bošnjački muftija nadmudrio slavnog austrijskog feldmaršala koji je završio najprestižnije europske vojne akademije! Na mjestu te odlučujuće bitke danas stoji šehidsko mezarje poginulih Bošnjaka u ovoj bitci. Danas tu, na žalost, nema nikakvog spomenika ili znaka koji bi ukazivao na taj podvig golorukih Bošnjaka Molušana. I nešto još žalosnije, niko od okolnih mještana danas pojma nema čiji su to mezari pod njihovim prozorima i šta se na tom mjestu odigralo te ne tako davne 1878. godine! Austrougarske su trupe u Moluškoj bitci pretrpjele jako velike gubitke u ljudstvu, ratnom materijalu i opremi. Bježeći sa bojišta, isprepadani preživjeli K&K soldati su dovikivali jedni drugima: „Lauf weg, der heilige Mufti kommt an „ ( Bježite, stiže sveti Muftija). U bitci kod Moluha je izbačeno iz stroja 405 K&K soldata, od toga je poginulih na licu mjesta bilo 76. Dok su sa južne strane, kao i na centralnom frontu odbrane Tuzle, bošnjačke snage bile uspješnije od neprijatelja, vojska na sjevernom dijelu bojišta je ipak imala dobre rezultate. Pukovnik Morokuti, s tri čete carskih vojnika iz rezerve uspio je probiti odbranu sjeverno od grada kod sela Rasova , probiti se do Tušanjskog potoka i tako stići vrlo blizu gradskih zidina. Ostavljajući prema ustaničkoj grupi kod Rasovca jednu četu, on je nastavio napad i uspio da potisne ustanike na lijevu obalu tušanjskog potoka. Ali, kako je imao pred sobom nove položaje, dobro posjednute ustanicima, Morokuti se nije usudio da produži napad. Dva ustanička topa tukla su položaje njegove vojske, iako su ih Austrijanci durbinima tražili po Kicelju da ih svojim krupovcima unište. Kako sam već ranije rekao, dio austrijskih trupa pod komandom pukovnika Morokutija je u svom nadiranju preko Tušanjskog potoka stigao vrlo blizu tadašnjem gradu . K&K soldati su stigli do njiva koje su se nalazile na mjestu današnjeg fudbalskog stadiona „Slobode“ na Tušnju, na samim prilazima tadašnjega grada. To je tada bilo samo oko 2 kilometra daleko od gradskih zidina. Na mjestu današnjeg stadiona Slobode dočekale su ih ukopane bošnjačke snage i tu se odigrala vrlo krvava bitka. Austrijske trupe su u toj bitci bile teško poražene i natjerane na besomučni bijeg sa bojišta glavom bez obzira! Teško je ranjen i sam pukovnik Morokuti. Demoralisani K&K soldati su ostavljali sve na bojištu: mrtve i ranjene saborce, topove, municiju, konje, logistiku, pa su čak i lično naoružanje bacali u paničnom bijegu. Kad su Austrijanci, bježeći, napuštali položaje i ostavljali teško naoružanje na tušanjskom potoku, ustanici su poraženim Bečlijama dovikivali : »A sad selam ćete Bizmarku!« ( Tvorcu Berlinskog kongresa i plana okupacije BiH ). Potom bi ispalili još po koji metak i popratili ga posprdnom prijetnjom i smijehom. Veoma mnogo mrtvih i teško ranjenih austrijskih vojnika ležalo je po bojištu današnjeg stadiona izmiješano s Bošnjacima koji su poginuli jurišajući na položaje Morokutijeve vojske. Pobjednici u borbama na Tušnju su nakon bitke svim poginulim neprijateljskim borcima odsjekli glave kojima je „ okićena „ gradska tvrđava kao znak velikog trijumfa bošnjačkih gazija! Živko Crnogorčević navodi u svojim „Memoarima“ da su glave mrtvih austrijskih vojnika trijumfalno u grad donesene na mjesto gdje je kasnije bio „Grand“ hotel u Tuzli, nabijene na koplja. Nakon toga su postavljene na tabije gradske tvrđave. Zbog žestoke obrane, poslijepodne tog 10. avgusta je glavna komanda austrougarske vojske izdala naređenje za prekid napada i naređeno je hitno povlačenje ostataka poražene carske soldateske. Tog su dana branioci Donje Tuzle napravili kratkotrajno primirje da popune jedinice, koje su imale veće gubitke, svježim ljudstvom. Austrougarske snage, koje su imale mnogo mrtvih na bojištu kod Moluha, jedan dio mrtvih vojnika su prije povlačenja pokopale u Bukinju, gdje se danas nalazi katolička kapelica. Najveći dio mrtvih ćesarevih soldata je ležao po njivama i šumama u okolini grada. Nakon završetka bitke i velike pobjede u njoj, muftija Šemsekadić je naredio seljacima katolicima iz sela Husino da pokupe tijela mrtvih austrougarskih vojnika i da ih sahrane po katoličkom obredu. Pokopani K&K vojnici su nakon okupacije Tuzle eshumirani i preneseni na Borić, gdje je kasnije napravljeno katoličko groblje, kojega ga ranije nije bilo na tom mjestu. Nakon velike pobjede, bjekstva neprijatelja sa bojišta i kraćeg zatišja, bošnjačke snage su se pregrupisale i krenule u sveopšti napad na neprijatelja da ga potpuno unište. Bočni položaji austrougarskih snaga bili su izloženi napadima bošnjačkih snaga pod komandom muftije Šemsekadića iz pravaca Tušanj – Moluhe i Mosnik – Miladije, pa je feldmaršal Capari, glavnokomandujući austrougarskih snaga, naredio hitno povlačenje ka Gračanici, gdje se planirao zaustaviti i organizovati otpor progoniteljima. Pokušaj zaustavljanja Caparijevih trupa kod Gračanice je propao, jer su se osokoljene Gračanlije digle na oružje i napale na njegove snage. Dana 13. augusta bošnjačka vojska pod komandom muftije Šemsekadića oslobodila je Gračanicu, a tu mu je u pomoć stiglo i 300 boraca iz Srebrenika, pod zapovjedništvom Sarajlije Avdage Bektaševića. Nakon pada Gračanice u bošnjačke ruke, kao i velike prijetnje da će ga stići muftijine trupe, poraženi K&K feldmaršal Capari je morao svoje trupe povući sve do grada Doboja. Tako je od strane skoro golorukih Bošnjaka poražena i ponižena jedna od najmodernijih i najboljih divizija srednje Evrope, koju su vodile školovane vojne starješine na čijem je čelu stajao Feldcajgmajstor ( feldmaršal) grof Capari. Poražen i ponižen je bio uspješni ratnik sa niza ranijih ratišta širom Evrope, komandant 20. K&K divizije, koji je smatrao da će lako izaći nakraj sa bosonogim, slabo naoružanim Bošnjacima Tuzle i okoline. Propao je njegov san da će njegovi soldati, na čijem će čelu svirati vojna bleh muzika, promarširati kroz Tuzlu paradnim korakom!
(Nastaviće se)