Piše: Jusuf Trbić
Nevjerovatna je upornost protivnika Bosne. Čini se kao da se neće nikad umoriti u falsifikovanju činjenica koje su cijelom svijetu jasne, samo njima nisu. Pokazao je to ponovo, po ko zna koji put, 25. novembar –Dan državnosti BiH. Srpska strana tvrdi, kao i do sad, da oni ne slave taj datum jer nije postignut dogovor o zakonu o praznicima. Ali, oni koji slave dan potpisanja Dejtonskog sporazuma i pozivaju se svakodnevno na taj sporazum, ponovo namjerno zaboravljaju da u Dejtonskom sporazumu, i to, kako oni vole reći, „izvornom“, jasno piše: dok se ne usvoje novi zakoni, važe stari. A po starom zakonu 25. novembar je praznik cijele države. Dakle, oni koji poštuju Dejtonski sporazum morali bi prihvatiti i taj praznik. Ali, eto, neće, može im se.
U Banjoj Luci je policija privela grupu žena koje su razvile zastavu BiH, jer je to, kako su rekli, ratna zastava Armije BiH, a to, je li, izaziva strah i širi mržnju. Ali, to nije bila nikakva ratna zastava, što se lako može provjeriti, već nekadašnja državna zastava, pod kojom je BiH primljena u Ujedinjene nacije. Ta se zastava vijorila na jarbolu ispred zgrade UN-a sve dok nije usvojena nova zastava. Nešto slično desilo se i prije nekoliko godina u Bijeljini. RTRS i BN Televizija plasirale su bombastičnu vijest kako je u dvorištu Atik džamije u Janji istaknuta ratna zastava Armije BiH, pa sam ja istog dana poslao demanti u obje redakcije. I onda se halabuka stišala. Ratna zastava imala je ljiljane, kao i državna, na štitu, ispod kojeg su bili ukršteni mačevi, kojih na ovoj drugoj zastavi nema. Razlika je očigledna. Nije moguće da policija, mediji i političari do dana današnjeg nisu uspjeli da to ustanove. Zanimljivo je da im nikad nije zasmetala zastava pod kojom je vojska RS-a počinila zločine, etničko čišćenje i genocid. Šta reći: može im se.
Čuli smo ponovo priče o tome kako je država BiH nastala u Dejtonu. Nije valjda? BiH je priznata kao nezavisna država, 1992. godine, primljena je u UN i druge međunarodne organizacije, a u Dejtonskom sporazumu iz 1995. jasno piše da BiH nastavlja svoje postojanje kao država, kojoj je ovim sporazumom samo redefinisano unutrašnje ustrojstvo. Američki ambasador je, čestitajući građanima Dan državnosti jasno rekao da je BiH država, a da entiteti to nisu, i da RS ne postoji bez države BiH. Kome to nije jasno, neka već jednom pročita tekst Dejtonskog sporazuma, krajnje je vrijeme.
Čuli smo ponovo i to kako su samo Srbi bili antifašisti, a Bošnjaci i Hrvati nisu. Broj Srba u partizanskim redovima zaista je bio veliki, ali ustanak je krenuo i ojačao u Hrvatskoj i Bosni, dok u Srbiji, sve do 1944-te, antifašističkog pokreta skoro da i nije bilo, zbog surove represije nacističkog režima Milana Nedića, notornih fašista Dimitrija Ljotića i njemačkih poslušnika, četnika Draže Mihajlovića. Banjalučki psiholog i kolumnista Srđan Puhalo iznio je ovih dana i ove podatke: u predsjedništvu ZAVNOBiH-a, od devet članova trojica su bili Muslimani, a jedan Hrvat. Među pet članova Verifikacione komisije samo su dvojica bili Srbi. Među vijećnicima su bila čak 43 Muslimana, mnogo više nego u cijeloj mašineriji današnje vlasti u RS-u. Bošnjaci mogu biti ponosni na svoj doprinos antifašističkoj borbi i zato i danas slave 25. novembar, kad je definitivno potvrđeno da je BiH država, ista kao i ostale jugoslovenske republike. I to je razlog što oni koji žele raspad BiH toliko mrze i AVNOJ, i ZAVNOBiH, i Tita, i partizane. A posebno Rodoljuba Čolakovića, Đedu Kecmanovića, Avdu Humu i druge tada vodeće bosanske ličnosti, jer oni su doprinijeli da BiH bude definisana kao republika u sastavu jugoslovenske federacije. Naravno, Titova riječ je i u tome bila odlučujuća.
Posebna priča je ponovno veličanje četnika, čija je kvislinška uloga tako jasna i potvrđena nebrojenim dokazima, da u priču o četničkom antifašizmu mogu povjerovati samo oni koji su totalno zaluđeni mračnom velikosrpskom ideologijom. Uvjeren sam da ogromna većina ljudi zna istinu o četnicima, znaju to i političari, i mediji, i crkveni ljudi, i običan narod. Ali, četnička ideologija i praksa iz Drugog svjetskog rata bili su temelj i nove agresije na Bosnu u devedestim godinama, pa se danas, kad se četnici brane, zapravo pravdavaju i Milošević, i Karadžić, i Mladić, koji su radili u dlaku isto što i Draža Mihajlovć, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i njihovi sljedbenici. Ista politika istrebljenja Muslimana i stvaranja države za sve Srbe vezala je oba ta pokreta u zločinačko bratstvo koje je spremno da se brani do posljednjeg Bošnjaka. A danas su u Srbiji na vlasti sljedbenici četništva, pa oni čine sve da opravdaju sebe, i to čine bez imalo obzira prema drugima. Može im se.
Ne prestaje ni negiranje genocida, ma kako bizarno u svijetu odjekuje negiranje sudskih presuda, pogotovo kad je u pitanju takav sad kakav je Tribunal u Hagu. Ali, nedavno priznanje generala Krstića, osuđenog za genocid, koji je priznao, bar na papiru, taj genocid, bacilo je novo svjetlo na čitav taj slučaj. Srpski mediji s obje strane Drine horski su prećutali Krstićevo priznanje, ali posljedice tog priznanja ne mogu se izbrisati. U najmanju ruku, oni koji krivicu svode isključivo na pojedince, morali bi odgovoriti na pitanje kakva je bila uloga srbijanskog režima Slobodana Miloševića u etničkom čišćenju i genocidu, i ima li makar kolektivne odgovornosti, političke i moralne, svih koji su slijedili politiku zločina. Jer, ako je ogroman dio ljudi podržao velikosrpsku politiku, s obje strane Drine, ako je većina njih učestvovala, kako se to zove? A, kako je jednom napisala Slavenka Drakulić, ako nema kolektivne krivice, onda nema ni kolektivne nevinosti.