Piše: Jusuf Trbić
Ovih dana veliku pažnju medija i javnosti u BiH izazvala je naša priča o tada još nepoznatom mladiću koga tuku arkanovci ispred zgrade starog Urbanizma, u Bijeljini, u kojoj je bio smješten Štab SDS-a. Zahvaljujući tome uspjeli smo identifikovati žrtvu. To je mladi Albanac Hajruš Ziberi (1968.), koga su arkanovci uhvatili na ulici, dok je išao na posao. Htjeli su ga ubiti na licu mjesta, i tu je američki fotoreporter Ron Haviv snimio čuvenu fotografiju, na kojoj preplašeni mladić moli za život. Bio je to jasan dokaz genocida – žrtva je bespomoćni civil u džemperu i trenerci, a dželati vojnici iz Srbije, naoružani do zuba, koji ubijaju mirne ljude, žene i djecu po ulicama i kućama, ili ih odvode u smrt. Za njih je postojao samo jedan razlog za ubijanje – ime žrtve.
Mnogi će se sjetiti žestoke, sistematske i dobro osmišljene medijske pripreme, koja se odvijala mjesecima i godinama prije početka velikosrpskog zločinačkog pohoda, čiji je temelj bilo etničko čišćenje. Da bi se srpski narod motivisaoda prihvati i počini zločine, bilo je neophodno proizvesti mržnju prema nepodobnim narodima, onako kako su nacisti proizveli mržnju prema Jevrejima. Sjećamo se kako je mržnja prema Albancima godinama njegovana u srpskoj javnosti, pa se došlo dotle da većina u Srbiji ne smatra Albance građanima svoje države, a to je čak i ozakonjeno brojnim aktima. Albancima je bila ukinuta mogućnost školovanja, zapošljavanja, udruživanja, a ugledni pisci, novinari, akademici, utrkivali su se u prikazivanju tih ljudi kao zločinaca, primitivaca, mrzitelja svega srpskog. Izmišljani su nebrojeni navodni zločini Albanaca nad Srbima, a o državnom teroru Srbije na Kosovu niko nije govorio ni riječi. Javnost Srbije nije znala ništa ni o strašnim zločinima vojske i policije na Kosovu, prije i u toku NATO bombardovanja, a povremeni rijetki tekstovi o hladnjačama punim leševa albanskih civila, o masovnim grobnicama širom Srbije u koje su bacani leševi, o zatiranju čitavih sela i progonu stotina hiljada ljudi, samo bi nakratko uznemirili javnost, da bi se sve opet stišalo. Ni danas, nakon toliko vremena, skoro da niko neće da govori o tome, a predsjednik Srbije Tomislav Nikolić nedavno je opet osudio bombardovanje nevinih Srba, ne pomenuvši ni jednom riječju zločine i teror nad Albancima, što je bio glavni ( i sasvim opravdani) razlog za akciju NATO-a. Štaviše, mržnja prema Albancima ( i ostalima) i danas je živa, kao i nekad, mlade u školama uče o tome da su Albanci, Bošnjaci, Hrvati i ostali nepodobni ljudi– po prirodi zli, da su oni krivi za rat, da su htjeli da pobiju sve Srbe, ali su dovitljivi Srbi to shvatili prije nego što je iko o tome rekao i jednu riječ, pa su počeli da se brane, i tako, braneći se, pobili su desetine hiljada nedužnih, stotine hiljada su protjerali, ponizili, opljačkali, poslali u koncentracione logore, hiljade žena su silovali, porušili sve džamije, jednako se braneći, mučili su i ubijali Sarajevo godinama, počinili su genocid u Srebrenici i širom Bosne, posijali mržnju za sva vremena – i ni za šta nisu krivi. Božija jagnjad, nevini Srbi, koje je i crkva svesrdno podržavala, čak i kad su palili žive žene i djecu, i sad urliču na stadionima ( kao nedavno, na utakmici mladih fudbalskih reprezentacija Srbije i BiH) : “Nož, žica, Srebrenica”, i sad slave ubijanje nedužnih civila kao svoju pobjedu, i sad slave zločince i ne odstupaju ni za pedalj od politike koja je ovu zemlju natopila krvlju.
Ideolog srpskih zločina Dobrica Ćosić u knjizi “ Vreme zmija – Piščevi zapisi 1999-2000.”, na strani 211, piše : “ Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda.” Doskora sam vjerovao da ni najveći rasista, ni najveći zaluđeni fašistoidni kreten neće ovako nešto javno reći, čak ni pijan ili drogiran, jer je, nadao sam se, vrijeme gnusobe i divljačke mržnje ipak iza nas. Prevario sam se.
A i Bijeljinci su, kao i toliki drugi, mogli da vide šta znači takva mržnja. Kad se otvorio džehenem u našem gradu, vidjeli smo da je dovoljno samo ime da bi neko bio ubijen, i da nije bilo važno ni ko je to, ni da li je to žena, dijete, stari čovjek, bespomoćni civil. Samo ime. Zločinci su bez milosti pobili i sve Albance na koje su naišli. Ne znam koliko je ih u to vrijeme živjelo u Bijeljini, neki kažu tridesetak, ali se, kao i drugi, sjećam tih divnih, vrijednih, mirnih ljudi koji ovdje nisu ni mrava zgazili. Ni glas povisili. Oni su samo marljivo radili i nisu se nikad zamjerili ni Bogu ni ljudima. Bili su krivi samo zbog svojih imena.
Mladi Hajruš Ziberi je bio jedan od njih. U pismu koje smo dobili od jednog od njegove braće piše i ovo : “ Za njegovu smrt smo saznali 7. aprila 1992. godine, jer je tog dana stiglo pet leševa iz Bijeljine. Rečeno nam je da je Hajruš jedan od njih. Ali, nije bio. Kasnije je uzeta krv od naše braće i sestara, kako bi mogla da se napravi DNK analiza. Poslije dugo vremena, zahvaljujući trudu ljudi u Ambasadi Makedonije u Sarajevu, njegovi posmrtni ostaci su pronađeni. Po onome što je nama rečeno, naš brat je 3. aprila 1992. godine ubijen i bačen u Savu ( ili Drinu). U Sarajevu je specijalista dr Hamza Žujo identificirao Hajruša. Po riječima dr Žuje, njegov leš je bio u vodi oko šest sedmica, prije nego što je, kao nepoznato lice, sahranjen na groblju u Sremskoj Mitrovici.”
Hajruš Ziberi je izvučen iz Save 4. maja 1992. godine. Identifikovan je u Visokom i njegovi posmrtni ostaci su 19. septembra 2004. godine sahranjeni u njegovom rodnom selu Laskarci kod Skoplja, opština Saraj.
Amor Mašović je izjavio da je u Bijeljini pobijeno najviše Albanaca u čitavoj BiH. Po onome što sam ja saznao, ubijeni su : Musa i Nezir Guci, Amir Gani (rođen u Bijeljini 1964. godine, otac Džemail) i njegov brat Ćamil ( 1963.), Mersim Elmazi ili Hiljmazi ( 1969.), Nedžbedin Ljatifi ( rođ. 1972, otac Abus), kao i tri člana porodice Pajaziti : Abduraman ( 1952), kod kojeg je radio Hajruš Ziberi, Bejtulah (1956) i Hamijeta (1953, kći Ademova). Uz njih, ubijeni su i : Feredin Sejdi ( 1971, otac Rafis), Perparim ( 1973) i Vlaznim Redžbecaj ( 1967), sinovi Ćerimovi, pa Mehas Zendeli (1970, otac Mecail), Nezaj Ćani ( 1965, otac Zulfi), pa Bijeljinci Osman Krasnići, Izet Kastrati, Hajrudin Limani, Mevko Halimi…Siguran sam da je to samo dio spiska ubijenih Albanaca, pa molim sve koji o tome nešto više znaju, da nam se jave, da ne zaboravimo ni mi, ni oni. Zahvaljujemo svima koji su nam pomogli da identifikujemo Hajruša Ziberija, kao i prevodiocu pisma sa albanskog na bosanski jezik.
A i sve ostale pozivam još jednom da zabilježe i da nam pošalju podatke, fotografije, dokumenta, da to skupimo i objavimo, da ostane za buduća pokoljenja, za one koji dolaze poslije nas.
Toliko smo dužni i sebi i njima.
(Na slikama se nalazi: 1. isjecak iz novina na albanskom jeziku, gdje je objavljena priča o stradanju Hajruša Ziberija; 2. dozvola za sahranu izdata u Visokom prilikom identifikacije ; 3. nalaz sa obdukcija Hajruša Ziberija)