Piše: Jusuf Trbić
Bosna je na raskrsnici. Najnoviji udar na državu u režiji neizbježnog Milorada Dodika, okarakterisan kao najozbiljniji od rata do danas, postavio je pred svakog građanina sudbonosno pitanje: ima li rješenja, ili će država kapitulirati i sve nas baciti u ponor. Mahalski mudraci bi rekli: može biti bolje, ali može biti i gore. Trećeg nema. Ali, postoji i treće rješenje, gore od oba pomenuta: da se nastavi ovo predugo umiranje, oba ubilačka neizvjesnost. Kad se tri decenije nakon završetka rata ponovo govori o ratnim opcijama, o tome ko će na koga zapucati, to je ponoć na satu ljudskog razuma, što bi rekao Miroslav Krleža. Za tri decenije svijet se izmijenio iz temelja, dobili smo kompjutere i mobilne telefone, ljudi se spremaju za let na Mars, nauka je izmijenila lice svijeta, a mi tapkamo u mjestu vodeći neke davne srednjovjekovne bitke, gradeći ljepšu prošlost umjesto sadašnjosti i budućnosti. Tri decenije nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija više nije ličila na ratom opustošenu i uništenu zemlju nepismenih ljudi i agrarnog mentaliteta. Izgrađena je nova država koja je išla ukorak sa svijetom.
Ali, otkako su etno-nacionalisti, ojačani političkom religijom, uspostavili svoje carstvo Božije na zemlji, propadanje je postalo naša sudbina, a duhovna i materijalna bijeda naša zastava. Ima li tome kraja? Do sad je bilo teško odgovoriti na to pitanje, ali ova posljednja, strašna politička kriza, koja prijeti da će razoriti državu, možda nudi odgovor. Jer, ovako se dalje ne može. Dejtonski sporazum je zaustavio rat i uspostavio kakvu-takvu stabilnu strukturu koja je čuvala privid države, ali je iluzija istrošena i mora se ići u drastične promjene da bismo opstali. Da bi se okončao međunarodni protektorat neophodno je učiniti Bosnu normalnom državom, po uzoru na evropske zemlje. Najprije se mora okončati etnokratija koja uništava sve oko nas, vladavina etničkih ideologija i isključivih identiteta, što je naložio i Evropski sud za zaštitu ljudskih prava iz Strazbura. A zatim se mora promijeniti teritorijalna organizacija i ukinuti entiteti i kantoni, a zemlja organizovati na principu ekonomskih regija. U normalnom svijetu nema mjesta za takozvane konstitutivne narode, niti je moguće asimetrično uređenje kakvo mi imamo, niti specijalne veze etničkih zajednica sa susjednim državama. Čini mi se da je sad pravi čas da se pred međunarodnu zajednicu postave takva pitanja, koja su sasvim u skladu sa evropskom političkom praksom, ali i najnovijim non paper rješenjima koja, kako smo čuli, podržavaju i Vašington i Brisel. Dovoljno bi bilo provesti presude Evropskog suda, i to bi iz temelja promijenilo sadašnju situaciju. Ima li u Bosni organizovanih snaga koje ta pitanja mogu artikulisati i ima li dovoljno državnog partiotizma da taj teret može iznijeti na svojim leđima?
Sad, kad sudbina države visi o koncu, nema više vremena za čekanje. Više nego ikad ranije potrebno je jedinstvo probosanskih snaga, svih koji BiH smatraju svojom državom, i odlučnost u odbrani nezavisnosti i slobode. Političari na svim nivoima, intelektualci, mediji, nevladin sektor, svi se moraju angažovati, jer više nema vremena za čekanje. Ali, kako, kad mi već tri decenije plivamo u žabokrečini nacionalističke močvare pune ljudi prepariranog mozga i otupjele savjesti, spremnih da slijede svoje primitivne, pohlepne i vlašću opijene čobane? A oni su, kako je nedavno napisao Senad Avdić, govoreći o Bošnjacima, „logičan, neizbježan nusprodukt, političkih, duhovnih, razvojnih procesa koji su više od tri decenije odvijaju u okrilju onoga što se vrlo kreativno zove bošnjačka nacionalna i državna politika. Bošnjaci nisu dangubili prethodnih tridesetak godina: sistematično su i predano radili na projektu svoje debilizacije i ometenosti u razvoju kao nezobilaznih sastavnica vlastitog nacionalnog identiteta.“
Industriji planske kretenizacije naroda nisu izmakli ni ostali, pa se opšti haos u državi i u glavama ljudi umnožava iz godine u godinu. Ipak, ohrabrenje je stiglo iz Srbije: mladi ljudi, đaci i studenti, čistih srca i čiste prošlosti, podigli su se i rekli da ne žele više svijet u kojem vladaju lopovi i primitivci. Posljednjih dana i u Bosni se počeo širiti bunt, i više nije važno ni šta je razlog, ni ko se buni, važno je da građani mogu slobodno iskazati svoju volju i usprotiviti se mafijaškim lancima političke moći. Ako se zahtjevi postave dovoljno snažno i odlučno, izgledi za uspjeh su jasni.
To je, eto, putokaz našim liderima koji se godinama lupaju u partiotska prsa, dok pune vlastite džepove: ili se potrudite da se iskoristi ovaj trenutak i Bosna učini normalnom zemljom, ili se sklonite. Ili ćemo vas mi skloniti.
Trećeg nema.
