Piše: Jusuf Trbić
Od kako sam se vratio u Bijeljinu iz izbjeglištva, negdje početkom ovog milenijuma, mnogo puta sam se zastidio zbog svog rodnog grada. Zbog opšteg, dirigovanog ćutanja o događajima u ratu u ovom dijelu Bosne, zbog slavljenja nekakvog „oslobođenja“ grada od njegovih građana, zbog javnog opravdavanja zločina, zbog laži pretvorenih u zvaničnu ideologiju, zbog pretvaranja Bošnjaka u građane trećeg reda, zbog bahatog nametanja krsnih slava svega i svačega, zbog naziva ulica, zbog ambijenta aparthejda u kojem živim, zbog horskog ćutanja medija o svemu tome…A najviše zbog mojih dojučerašnjijh prijatelja, drugova, kolega, poznanika, kod kojih, s malim izuzecima, nikad nisam vidio ni trunku nelagode, a kamoli stida, zbog svega što znamo i oni i ja. Okretanje glave i ravnodušnost za mene su bili gori od odbrane zločina.
Ali, ono što su nedavno učinili odbornici Skupštine Grada, čini mi se, prevazišlo je, bar za sad, sve u opštem moralnom srozavanju. Skupština grada je izglasala odluku o dodjeli gradskih priznanja povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana Bijeljine, 24. septembra, i po toj odluci među dobitnicima najvišeg priznanja – Zlatne medalje „Knez Ivo od Semberije“, nalazi se i Goran Sarić, general policije u penziji, optužen za učešće u najtežem i najmasovnijem pojedinačnom zločinu u Bijeljini, ubistvu 22 člana porodica Sarajlić, Sejemović i Malagić. Prema izjavama svjedoka i prikupljenim dokazima, Goran Sarić se dobrovoljno javio da ubija civile, žene i djecu, i među prvima je pucao. U obrazloženju skupštinske odluke piše da on priznanje dobija „za ispoljenu ličnu hrabrost i borbu za slobodu srpskog naroda, te nesebično požrtvovanje u spasavanju ljudi u proteklom Odbrambeno – otadžbinskom ratu”. Nije mi jasno kakva mu je hrabrost bila potrebna da puca na bespomoćne ljude, žene i djecu, i kakav je to odbrambeni rat kad se ubijaju nedužni ljudi, i kakva je to sloboda koja se stiče ubijanjem djece. Poseban cinizam, koji bi mogao ući u svjetsku zbirku beščašća, jeste činjenica da se to priznanje dodjeljuje 24. septembra, praktično – na dan kad su žrtve pobijene. Podsjetimo, ovaj zločin, za koji već više od godinu dana traje suđenje u Sudu BiH, dogodio se u noći između 24. i 25. septembra 1992. godine. Goran Sarić se u međuvremenu teško razbolio, pa je zbog toga suđenje odgađano više puta, a onda je, po starom receptu, jednostavno otišao u Srbiju, i nema ga.
Na internetu sam našao i ovu reakciju povodom hapšenja Gorana Sarića zbog zločina u Bijeljini. Za beogradsku Politiku je 3. decembra 2021. godine ovakvu izjavu dao Miodrag Stevanović, predsednik Boračke organizacije Bijeljina: „General Sarić je jutros odveden u šest sati bez ikakve najave. Opet se prema našim ljudima postupa kao prema poslednjim kriminalcima. To je pokazatelj da je ova BiH nemoguća država za srpski narod. Ovo je nastavak i što su nam Turci radili, što nam je radila Austrija… Srbi su se s tim nosili koliko su mogli, a najbolji među nama su nosili najveći teret. Ovo je čista provokacija”.
Zločin koji je tih dana potresao Bijeljinu i natjerao na bjekstvo hiljade ljudi (što mu je i bio cilj), dogodio se noću, u vrijeme policijskog sata i očigledno je brižljivo planiran. Dijelu Interventnog voda je naređeno da osigurava saobraćajnice prema naselju, da se onemogući prilaz potencijalnim svjedocima, a dio je ostao u sjedištu bijeljinskog MUP-a. Specijalna jedinica pod kontrolom Dušana Malovića je tada obukla tamne uniforme i maskirnom bojom su ofarbali lica. Trebalo im je veće vozilo, pa su uzeli tamić koji je služio za prevoz robe, odnosno bošnjačkih opljačkanih stvari. Potom su otišli u naselje Bukreš. Izveli su ljude iz kuća u potpunoj tišini. Kako su mogli izaći u tišini, pitao se tužilac. Odgovor je jednostavan i jasan svakome ko je u to vrijeme bio žrtva i ko je osjetio panični strah koji paralizuje. Dovoljno je bilo da im kažu da ne smiju ni riječ izustiti, ili će ih sve pobiti. A šta su žrtve mogle da rade? Da viču? Kome? Da zovu u pomoć – koga, kad im je policija u kući? I ko bi uopšte mogao da ih čuje? Uz to, rečeno im je da idu na razmjenu u Janju. Obmanuli su ih, naravno. Natovarili su sve na kamion i povezli prema graničnom prijelazu Rača, u selo Balatun, uz samu obalu Drine. Izvodili u ih manjim grupama i odmah ubijali. Brutalnost je još veća što su, osim automatskim oružjem, pucali u njih i sačmaricama. Sve je trajalo 10-ak, 15 minuta.
Tužilac u ovom predmetu Ivan Matešić je izjavio: “Dirnulo me posebno ovo: kada je došao red na jednu ženu i njenu maloljetnju (10 ili 12 godina) kćerku. Žena se “ukopala” od straha, nije se mogla pomjeriti do mjesta egzekucije, kćerka ju je uhvatila za ruku i rekla : “Haj'mo majko”.
Tijela ubijenih su bačena u Drinu, a deset godina kasnije, u Sremskoj Mitrovici u Srbiji pronađeni su posmrtni ostaci 13 osoba, ukopanih pod oznakom NN.
Jedan od ubijenih Osman Sarajlić, bio je rezervni policajac, i on je ranije vratio uniformu, no savjetovali su ga neki da ipak kod sebe ostavi iskaznicu, jer će mu možda nekada zatrebati, što je Sarajlić i učinio. Nakon što je ubijen, njegovu iskaznicu, ulazeći u stanicu, u ruci je držao Goran Sarić.”
Kako je saopšteno iz Tužilaštva BiH, za ovaj zločin, pored Sarića, osumnjičeni su Živan Miljanović, pomoćnik komandira SJB-a Bijeljina, Stevo Bokarić, pripadnik Službe državne bezbjednosti Bijeljina, Jovica Petrović i Mirko Simić, pripadnici Interventnog voda SJB-a, Ljubo Marković i Slavenko Kočević, pripadnici Specijalnog voda MUP-a RS-a, takozvane “Pahuljice”, kao i Zvonko Pržulj. Ranije je umro komandant “Pahuljica” Duško Malović, koji je, uz Gorana Sarića, prvi počeo pucati. Očekuje se da će lista optuženih biti proširena imenima onih koji su naredili da izvrši ovaj zločin.
Ubijeno je sedmero djece (praktično osam, jer je mali Elvir Malagić imao tek 19 godina), osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina, i šest mirnih, dobrih ljudi koji u životu ni mrava nisu zgazili.
Te večeri ubijeni su:
Admir i Alma Sarajić, djeca od 6 i 10 godina, njihova majka Amira (otac Sadik Hadžisalihović) rođena 1955. godine i njihov otac Osman (sin Izin) rođen 1956. godine, njegov mlađi brat Senad (1967), otac Izo (Izedin) rođen 1931. i majka Rašida (otac Osman Osmanović) rođena 1920. godine. Uz njih i Derviša Sarajlić (otac Mehmed Hamidović) rođena 1956, Muharem Sarajlić, sin Ćerimov (1952), mala Selma Sarajlić, kćerka Muharemova i Dervišina, rođena 1980. godine (imala je dvanaest godina) i njen brat Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (otac Osman Džafić) rođena 1934., i njena sestra Najla Džafić (1931), koja je te večeri došla da ih posjeti.
Pobijeni su i Sejmenovići: Jusuf (sin Hasanov) rođen 1949, njegova žena Izeta (otac Huso Roćević) rođena 1951. i djeca Edina (1973) i Edin (1979).
I Malagići: Rašid (otac Durmo) rođen 1947, njegova majka Haša (otac Alija), rođena 1926, Rašidova žena Amira (otac Alija Zulčić) rođena 1953, i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
Kad budu aplauzima propratili dodjeljivanje nagrade ubici djece, hoće li se iko od odbornika zapitati kako bi reagovao, da se, nekim slučajem, radi o srpskoj djeci? I kad odgovore sami sebi na to pitanje, hoće li osjetiti ono što do sad nisu – stid?