Falsifikovanje prošlosti na Zapadnom Balkanu: Naprijed, u svijetlu prošlost!
Narodima na ovim prostorima danas nije potreban nijedan izmišljeni ili stvarni neprijatelj sa strane da bi se protiv njega borili. Dovoljni su sami sebi da se međusobno unište i istrijebe. Odnosno, dovoljna je ta međusobna, može se reći, patološka mržnja koja je proizvela atmosferu straha, nesigurnosti i netrpeljivosti na Zapadnom Balkanu
Piše: Savić Jovanović
Narode Zapadnog Balkana su razni osvajači, zavojevači i tuđinci pokoravali, ugnjetavali, tlačili i izrabljivali, ali su uspijevali da se nekako izvuku iz neprijateljskog jarma i opstanu i prežive na ovoj vjetrometini, koja je uvijek privlačila one koji su tu htjeli da isprobavaju svoje ratne i osvajačke vještine. Svi ti silni neprijatelji, koji su pohodili ovaj prostor, nijesu uspjeli „doći glave“ narodima Balkana koji su, i pored velikih pogibija i nesreća, uspjeli da prežive i ostvare slobodu. Tako je to, pojednostavljeno, bilo u prošlosti. A, kako je danas?
Narodima na ovim prostorima danas nije potreban nijedan izmišljeni ili stvarni neprijatelj sa strane da bi se protiv njega borili. Dovoljni su sami sebi da se međusobno unište i istrijebe. Odnosno, dovoljna je ta međusobna, može se reći patološka mržnja koja je proizvela atmosferu straha, nesigurnosti i netrpeljivosti među narodima Zapadnog Balkana. Atmosfera u kojoj se već zvecka oružjem i najavljuju novi ratni i oružani sukobi. Dovoljna je samo jedna varnica, pa da se taj „tiganj pun ulja“, zapali, kako je Zapadni Balkan nazvao dosadašnji komesar EU za proširenje Johanes Han. A, svi džaraju i grškaju ispod tog tiganja. Rijetki su oni koji pokušavaju smanjiti vatru ispod njega, ili je ugasiti, što bi bilo normalno. Ne, svako je zauzeo svoje busije iz kojih reže jedni na druge, kao čopori izgladnjelih pasa. Ne dao Bog da se pušte iz veza: bila bi to veća kasapnica i pogibija od one devedesetih godina prošloga vijeka.
Rovovi nacionalizma
Zašto je danas mržnja među narodima Balkana veća, a retorika brutalnija od one od prije 30 godina. Ima nekoliko razloga za to, a glavni je što su se nacionalne elite, nastale i „proizvedene“ iz nesreća i ratnih razaranja, okrenule prošlosti, u kojoj se okružene kriminalom, svojim tabloidima i polusvijetom, veoma ugodno osjećaju. Iz tih prljavih, zagušljivih i smrdljivih rovova izbija nacionalizam, šovinizam, mržnja i prostakluk svake vrste. Otuda stižu uputstva o prepravljanju istorije, ispravljanju „nepravdi“, o širenju „naše istine“, o krivici drugih za naše promašaje i posrnuća. Umjesto da se svađaju i prepiru oko nekih zajedničkih, recimo, autoputeva, fabrika i drugih korisnih poduhvata, korisnih za građane ove regije i buduće generacije, oni se glože oko Veljeg rata, odnosno oko toga što je on kome donio, a šta je ko u njemu izgubio. Gotovo čitava prošla godina protekla je u primitivnom nadgornjavanju oko doprinosa i uloge svih u tom ratu. Naročito je to bilo vidljivo kada su se dočepali Drugog svjetskog rata. Na osnovu onoga što se sve pisalo i govorilo, više se ne zna na kojoj su strani istorije bili partizani, četnici i ustaše, ko je bio izdajnik, a ko patriota, jesu li više klali i ubijali naši ili njihovi. Svi dokazuju, uz obilje falsifikata i podmetačina, „svoje istine“, negirajući one njihove koje su „lažne“ i provokativne. Ispada, dakle, da falsifikovanje istorije, posebno naše nedavne prošlosti, nijesu pojedinački poduhvati, već ozbiljni državni projekti.
Srebrenica i Jasenovac
Tako, na primjer, u Srebrenici, zvaničan je stav Srbije, nije se desio genocid. Štaviše, tamo je sve izvedeno vojnički i kako treba ili kako to Vučićev funkcioner kaže: Srpskom narodu želim da čestitam dan oslobođenja Srebrenice. Hvala generalu Ratku Mladiću na briljantno izvedenoj vojničkoj operaciji Krivaja 95“. Na drugoj strani, Jasenovac je bio „zabavni park“ u kojem je bilo obilje radionica u kojima su „zatvorenici mogli pokazati svoje kreativne sposobnosti“, kako je to u zagrebačkom Večernjem listu napisao izvjesni Ivan Ivkošić. Slične ocjene i „istine“ o Jasenovcu su saopštene i u filmskoj priči Jakova Sedlara. Ovom prilikom su prebrojani i mrtvi, kojih ima mnogo manje od dosad saopštenih istorijskih činjenica. Mrtve, inače, prebrojavaju na sve strane. A, gdje mrtvima ne daju mira, možete zamisliti kako je nama živima. Nadalje, ovoga 9. maja ulicama Banjaluke nošeni su transparenti na kojima je pisalo:„Jedinstvo srpskih četnika i partizana“. U Srbiji je, opravdano, naišlo na zgražavanje veličanje ustaštva u Hrvatskoj, od strane evroparlamentarke Ruže Tomašić u nedjeljniku Novosti. Međutim, tog zgražavanja nema kada se podigne tri i po metra visok spomenik četničkom vođi i ratnom zločincu Draži Mihajloviću u Bileći, pošto je prethodno, sa istog mjesta, uklonjen nekadašnji partizanski spomenik. Kakvo licemjere i hipokrizija moralnih i društvenih normi i načela.
Šta reći o svemu ovome? Pa, to je bruka i sramota i svojevrsni bezobrazluk. To je pljuvanje i pišanje po istoriji. Šta tek reći o našim i njihovim „istinama“ o krvavim događajima iz devedesetih godina prošloga vijeka? Teško da zdrav razum može to da shvati. Ispada da su svi nevini, da niko protiv nikog nije ratovao, da se svi čude i prenemažu, da naše ubice zaslužuju da budu heroji, na čija se junačka prsa stavljaju medalje i odlikovanja i koji se promovišu u pisce, predavače i biznismene, u ugledne porodične i društvene ličnosti. Teško da se u svijetu može naći primjera da se toliko laže i podmeće. Da se čovjek postidi u kojem vremenu živi i ko sve vodi ove države i narode. Poznati srpski pisac Dobrica Ćosić govorio je da je „laž kod nas podignuta na nivo nacionalnog principa, lažemo maštovito, lažemo imaginarno, znate, imamo veliku kondiciju za laž“.
Sve lider do lidera
Drugi razlog za ovakvo stanje na ovim prostorima jeste što snage koje vladaju, a koje su, bar većina, odgovorne za sramotu devedesetih, izbjegavaju da se suoče sa vlastitom istinom i sa realnošću i stvarnošću. A, ta realnost je tmurna i sumorna. Prema studiji Evropske banke za razvoj, od prije dvije godine, zemlje Zapadnog Balkana bi, ukoliko bi se reforme u njima ostvarivale tempom kojim se sada ostvaruju, dostigle nivo Evropske Unije za oko 200 (i slovima: dvjesta) godina! Eto, gdje se mi trenutno nalazimo. A svi se busamo i kočoperimo da smo lideri u ovome, pa u onome. Sve lider do lidera, ali po siromaštvu, ekonomskoj oskudici, socijalnoj nesigurnosti, po korupciji i kriminalu, po nasilju i bezakonju, po nacionalizmu i šovinizmu, po… Nije onda čudno što je iz tih liderskih zemalja na stotine hiljada, pretežno mladih i školovanih ljudi, pobjeglo sa ovih prostora. Samo iz Crne Gore od 2006. godine do danas otišlo je u bijeli svijet oko 60.000 građana, što je alarmantan podatak, koji, izgleda, malo koga tangira. To je, dakle, ta naša nestvarna stvarnost ovog prostora, koji još nije postao plodno stanište za napredne inicijative i ideje. Šta god se nešto normalno uradi ili predloži biva dočekano na nož..
Da je znao šta će ga snaći ne bi Ivan Jakovčić, hrvatski poslanik u Evropskom parlamentu, rekao ono što je rekao. A, Ivan je rekao jednu potpuno normalnu stvar, a to je da Hrvatska mora „raščistiti sa ustaštvom“. Poslije burnih reakcija u javnosti i čerečenja, Ivan je pojasnio da sve osobe koje veličaju „naciste, fašiste, ustaše i četnike“ treba osuditi. Pozvao je vlade Hrvatske i Srbije da na zajedničkoj sjednici usvoje istovjetne zakone po tom pitanju. Reakcije su malo splasnule, jer je Ivan napravio određenu simetriju, odnosno, uz ustaše pomenuo i četnike. Šta ovaj primjer govori? Da nijesmo spremni govoriti o sebi i o svojoj istini, otvoreno i pošteno, već samo o drugima, o kojima sve znamo. Istinu o nama govore drugi, jer mi nemamo hrabrosti da o toj istini mi govorimo. Samo je uljepšavamo i dotjerujemo prema vlastitim interesima. Najrevnosniji u tome su nacionalne elite i njima bliski tabloidi. Sve dokle te elite budu i dalje vladale, društva Zapadnog Balkana ne treba da brinu za svoju budućnost. Ona, sa njima, naprosto ne postoji. Zato, svi naprijed u svijetlu prošlost!
(tacno.net)