Piše: Jusuf Trbić
Semberski kraj, između dvije velike rijeke i na raskrsnici svjetova, bio je u predosmansko doba poprište stalnih sukoba, pustošenja i preseljavanja stanovništva. U prvom periodu turske vladavine i dalje je trajalo to nemirno doba, jer se velika imperija širila prema sjeveru i sjeveroistoku, a svako novo osvajanje pratio je dolazak i odlazak ljudi. Posebno je po tome karakteristična Janja, zbog starteški važnog položaja na obali Drine prema Srbiji. Smatra se da se naselje počelo razvijati na prelazu rijeke Janje, na mjestu gdje se danas nalazi čaršijski most, a u njegovoj neposrednoj blizini je i Atik džamija, oko koje su sagrađene prve kuće. Odatle se, na lijevoj obali Janje, razvilo najstarije naselje, mahala Šarampov, gdje se, po mišljenju H. Kreševljakovića, nalazila zemljana utvrda, koja je, kao i u Bijeljini, štitila naselje od napadača. Janja je bila važna za tursku vlast zbog stalnih ratova sa Srbijom, a poseban vojni značaj dobila je s dolaskom Austro-Ugarske. Tada je postala isturena tačka prema Srbiji, pa je, ubrzo nakon aneksije Bosne, urađen kompletan program važnih saobraćajnica, u kojem je posebno naznačeno osposoboljavanje ceste koja je od Šamca vodila preko Brčkog, Bijeljine i Janje prema Zvorniku.
Kako smo ranije istakli, naseljevanje Janje vezano je za turske pobjede i poraze, poslije kojih je obavezno slijedilo premještanje stanovništva. A najveći broj ljudi, čiji potomci i danas uglavnom žive u Janji, stigao je nakon povlačenja Turske iz Srbije nakon 1830. godine. Srbija je tada (28. jula 1839. ) donijela poseban zakon ( dopunjen četiri godine kasnije) da sva osmanska imanja pripadaju srpskoj državi, pa su se muslimani masovno iselili. Veliki broj ljudi iz Podrinja, s desne strane Drine, preselio se u Janju, jer im je bila najbliže naselje. U periodu od 1830. do 1867. godine trajalo je masovno doseljavanje muslimana iz Lješnice, Šapca, Loznice, Sokola i Užica. Jasno se to vidi i iz tadašnjih popisa stanovništva. Naime, u Janji su 1783. godine bile samo 72 kuće ( 60 muslimanskih i 12 pravoslavnih), a kad je počelo doseljavanje, 1834. je popisano 2500, a 1855. godine 3500 stanovnika. Taj broj nije značajnije porastao sve do popisa iz 1971. godine ( 1931. bilo je 3945, a osam godina kasnije 3900 stanovnika), kad je Janja imala 7945 stanovnika i 1740 domaćinstava. Na sljedećem popisu 1981. godine tu je živjelo 9226 stanovnika, od toga Muslimana 8451 (91,59%), a Srba 143 (1,54%). Zanimljivo je da je tada bilo znatno više Jugoslovena nego Srba – 502 (5,44%), ali je njihov broj na popisu 1991. godine spao na 182. Broj Srba je porastao na 221(2,11%), a povećan je i broj Muslimana na 9.871 (94,38%). Nakon toga je uslijedila nagla promjena u broju i sastavu stanovništva. Nakon agresije na BiH i etničkog čišćenja u Janji je ostalo samo 180 Muslimana, a doselilo se ravno 16.500 Srba. Ipak, Janjarci su se vratili i pokazali svima kako se treba boriti za svoje.
Odakle su se ljudi doseljavali u Janju?
U svom iscrpnom radu “Etnologija sjeveroistočne Bosne”, dr Salih Kulenović iznosi rezultate istraživanja na ovom terenu. Tako su, recimo, u Smajić mahalu porodice Hrustanbegović, Saračević, Godušević i Hadžirešić došle iz Srbije ( iz Jarebice, Crne Bare, Begove Lješnice i Užica), Jusufovići iz Atmačića, Ćehajići i Salkići iz Šapca, Đezići iz Valjeva, Krivići i Klebići iz Loznice, a Terzići iz Užica. Poznata porodica Musemić potiče iz Lješnice ( ranije su se prezivali Besarabovići, a novo prezime su dobili po sestri Musemi). Iz Lješnice je i brojna porodica Alihodžić, kao i familija Adanalić, Huremovići su došli iz Prnjavora, a Smajići iz Šapca. Korajčevići su porijeklom iz Koraja ( došli su u Janju oko 1765.), a Korajkići iz Janjara ( došli za vrijeme Austro-Ugarske).
Familija Gradaščević iz mahale Polutine, doselila se u Janju u turskom periodu iz sela Mionice kod Gradačca, Camići su došli iz Rožaja (Sandžak) na samom početku XX vijeka, Herići su iz okoline Osječine u Srbiji, a Sofići vode porijeklo iz Sofije, Bugarska. Potokovići su se oko 1804. godine doselili iz sela Potočana u Srbiji, Kasići iz okoline Drinjače, Hasifići iz Loznice, Baćevci su takođe došli iz Srbije, a familija Rovašanin je oko 1895. godine došla iz okoline Srebrenika. Musići su došli iz novopazarskog sandžaka (porijeklom su iz Trakije), a Nasufovići iz Crne Gore, Kladušići su došli iz Teočaka, a Turkovići iz okoline Vlasenice, Dedići su iz Beograda, a Hajdarevići iz okoline Sokoca,
U Varoš mahali živjele su srpske porodice. Porodica Spasojević doselila se iz Sarajeva u vrijeme austrougarske okupacije, Lazići su iz Hercegovine, Stjepanovići iz Gabele, a poznata porodica Petrović došla je iz Crne Gore ( nekad su se prezivali Mišković). Većina srpskih porodica doselila se ovdje iz okolnih sela ( Sekanići, Kostići, Markovići, Lukići, Perkovići, Đukići, Sojići). Salih Kulenović je zabilježio i neke hrvatske ( Mekić, Petrović) i jevrejske porodice ( Zukman, Papo i Švarcberger) kojih više nema.
U Dugom Polju su živjele porodice Gušalić ( došli iz Kolašina), Likići ( iz Like), Kremići ( iz Cazina), a veći broj porodica doselio se iz Srebrenice i bosanskog Podrinja nakon Drugog svjetskog rata. U mahali Šarampov živjela je porodica Gutić, koja je početkom XIX vijeka došla iz Konje ( Turska), Merići su iz Lješnice, Mulasalihovići iz Istanbula ( njihov predak se u Janji naselio 1723.), Hadžići su došli iz Budima. Hurembegovići potiču iz Adane ( Turska), a njihov predak je u vrijeme turske uprave bio komandant mjesta. Porodica Zvorničanin je oko 1870. došla iz Zvornika, a Spahići ( ili Borogovci) su iz Rahića, i u Janju su se doselili oko 1903. godine.
U Delić mahalu su se, pored ostalih, naselili i Bogaljevići iz Krupnja, Hasičevići iz Kladnja, Karjaševići iz Janjara( došli između 1800. i 1811. godine), Zakomci iz Crne Gore (1750-1760.), Alibegovići iz Travnika, Junuzovići iz Loznice ( doselili se oko 1867. godine, a ranije se prezivali Krivić), Muharemovići iz Šapca. Familija Durgutović, po kojoj je nazvana Durgutović mahala, porijeklom su iz Budimpešte, Saračevići su iz Šapca, Skokići iz okoline Valjeva. Derviševići iz Šehić mahale porijeklom su iz Kolašina, i od njih je nastalo nekoliko porodica, među njima i Šehići. Sejranovići su se krajem XIX vijeka doselili iz Makedonije, a iz Šapca su došle porodice Sprečak, Đilović i Mulamustafić. Sadikovići su se krajem XVIII vijeka doselili iz Sarajeva ( tamo su se prezivali Arnautović), i naselili u Madžić mahali. Porodica Madžić je, inače, došla iz Mađarske još u tursko doba, a Horići iz Subotice. Velika porodica Velagić došla je iz Bačke, Bukvići iz Hercegovine, Muharemagići i Grošići iz Bijeljine, Hodžići iz Brčkog. U mahali Brzava živjeli su Hadžiimamovići, porijeklom iz Lješnice, Mehmedovići iz Čajniča ( došli oko 1900.), a u ovoj mahali je prije Drugog svjetskog rata živjela i njemačka porodica Buch, srpske porodice Cvjetinović i Tišma i hrvatske Vratanići i Gojo.
Ko se sve odselio i doselio u ovom posljednjem ratnom vihoru i vremenu nakon njega, teško je dokučiti. Ali, Janja živi i daje primjer svima da se ljudi mogu izboriti za svoju rodnu grudu. I sačuvati je.