Piše: Saud Grabčanović
Batković
Ovo selo se nalazi sjeverno od Bijeljine, od centra grada je udaljeno 11 km. Po popisu iz 2013. godine ovo selo je imalo 2566 stanovnika, od kojih se 99,14 % izjasnilo prema etničkoj pripadnosti da su Srbi. U odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine broj stanovnika ovog sela se znatno smanjio. Na teritoriji ovog sela danas postoje dvije pravoslavne crkve: „Svetog Save“ i „ Sv.Apostola i jevanđeliste Marka“, kao i zajedničko seosko groblje. Seoska slava ili „molitva“ je „Mala Gospojina“, dok mahala Gojsovac slavi „Trojice“ a ima seosko groblje koje je zajedničko sa Triješnicom. Batković je podijeljen na dijelove – zaseoke ili „mahale“: Gajići, Gojsovac, Karavlasi, Klis, Lipovica, Marići i Mala Obarska.
Nastanak sela i njegovog imena:
Ovo selo je postojalo puno prije „Beogradskog mira“ i 1739.godine. Nastanak sela je vezan za dolazak Slavena na prostore Semberije. Da je na mjestu današnjeg Batkovića još u praistoriji postojalo naselje, danas nam dokazuje slučajni nalaz bronzane kelt-sjekire na lokalitetu Vrela u selu Batković, datiran u Ha B period (1000-750. god. p.n.e.). Na području Batkovića je takođe otkriveno slovensko naselje iz perioda ranog Srednjeg vijeka. U višegodišnjim istraživanjima, koja je na lokalitetima Jazbine i Oraščići u Batkoviću provela Irma Čremošnik, otkriven je veliki broj zemunica, keramike i drugih materijalnih ostataka koji pripadaju ranom Srednjem vijeku (period od VII do XII vijeka). (Arheološki leksikon, tom 2, str. 89.). U zaseoku sela Batkovića Gojsovcu otkriveno je naselje koje po tipologiji pronađene keramike pripada ranom Srednjem vijeku (Irma Čremošnik, Jazbine i Oraščići, Batkovići, Bijeljina – slavenska naselja, Arheološki pregled, broj 12. Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 151-152)
Selo Batković se prvi se put pod tim imenom spominje u osmanskom popisu iz 1548. godine. Pored Batkovića, u tom osmanskom defteru se spominje i Gojsal-selište kao posebno selo, ili napušteno selo, pošto se naziv „selište“ davao pustim selima. Ovo selo se nalazilo na mjestu današnjeg Gojsovca, zaseoka ili „mahale“ sela Batkovića. Gojsal-selište je svoje ime vjerovatno dobilo po svojim naseljenicima koji su tu ranije živjeli prije osmanskih osvajanja, Gojsalićima, kojih danas ima puno u Hrvatskoj. Batković je najvjerovatnije svoje ime dobio znatno kasnije i to po staroj begovskoj porodici Batković na čijem se timaru nalazilo. Najpoznatiji pripadnik ove porodice je Mahmud Batković, koji je upisan u popis bosanskih spahija iz 1711. godine u bitci na rijeci Prutu u Rusiji. Neki istoričari danas nepoznato selo Mirkovce lociraju na mjesto Batkovića, što je po meni pogrešno. Poznata je činjenica da se do nedavno jedan dio bijeljinskog naselja Dašnica nazivao u našem narodu Mirkovci, pa to selo trebamo tražiti na tom području.
Predanja o naseljavanju sela i stanovništvo:
U Bečkom ratu i ratovima koji su slijedili nakon njega Batković je bio uništen i opustio. Selo je ponovo obnovljeno poslije 1739. Godine, kada ga naselili doseljenici iz istočne Hercegovine i Crne Gore. Po narodnom predanju u Batkoviću je prije oko 150 godina bilo samo šest koliba, dok je sva zemlja u i oko sela pripadala šestorici begova. Istraživanjem osmanskih deftera i arhivskih dokumenata utvrdio sam da je ovo predanje potpuno tačno, te da je zemlja u Batkoviću pripadala ovim begovima: 1. Pašić Jusuf-beg iz Bijeljine imao je posjede u Batkoviću-Gajić mahala, 2. Pašić Ali-beg iz Bijeljine imao je posjede u Batkoviću-Lipovica, 3. Pašić Hasan-beg iz Bijeljine imao je posjede u Batkoviću-Gajić mahala i Karavlasi, 4. Pašić Husejn-beg iz Bijeljine imao je posjede u Batkoviću- Marić mahala i Klis, 5. Fidahić Mahmud-paša iz Zvornika imao je posjede u Batkoviću-Klis, Batković-Lipovici i u Maloj Obarskoj i 6. Smail-beg Salihbegović iz Bijeljine imao je posjede u Batkoviću-Gajić mahala, Batkoviću-Klis i Batković-Lipovici. Prema predanjima, najveći dio mještana ovog sela se doselio iz Hercegovine, dok je drugi, manji dio, porijeklom je iz Crne Gore, a nešto mještana je porijeklom iz Srbije i Srema. Po predanju, prvi se u Gajić mahalu doselio Nikola Gajić iz Crne Gore. On je imao tri sina: Gajicu, čiji se potomci danas prezivaju Gajići, Rajka i Sofrenija od kojeg su nastali Nikolići. Gajići slave Nikoljdan. Drugi po redu su Erići koji su se doselili iz Hercegovine i oni slave Stjepanjdan. Od Erića su nastali: Kneževići, Radići, Ilići, Ikići i Konstantinovići. Od Konstantinovića su nastali: Mičići, Gligorići, Vujići, Jovići i Petrovići. Gligići su došli iz Hercegovine, kao i Arsenovići koji slave Srđevdan, Trifunovići koji slave Savin dan došli su iz Lopara, Dokići koji slave Srđevdan došli su iz Hercegovine –došla su dva brata, Birčakovići koji slave Đurđevdan došli su iz Birča, Bobići koji slave Lučindan došli su iz Bačke preko zaleđene Save, Lazići koji slave Đurđevdan došli su iz Tobuta, a porijeklom su iz Crne Gore, Uroševići koji slave Đurđevdan došli su iz Srbije, Odžaklići koji slave Aranđelovdan došli su iz Odžaka, a porijeklom su iz Crne Gore, Baščovanovići, koji slave Aranđelovdan, došli su iz Tobuta, a porijeklom su iz Crne Gore, Markovići, koji slave Nikoljdan, došli su iz Koraja a porijeklom su iz Crne Gore, Zekići,koji slave Aranđelovdan, došli su iz Tobuta, a porijeklom su iz Crne Gore, Prelovci, koji slave Lazarevdan, došli su iz Brda u Crnoj Gori, Rončevići, koji slave Đurđevdan, došli su iz Brda u Crnoj Gori, Kostantinovići su došli iz Bosanske Kostajnice. Više porodica se naselilo u Batković iz ostalih semberskih sela, a njihovo izvorno porijeklo je takođe iz Crne Gore i istočne Hercegovine. To su: Kajmakovići (Stjepanjdan) došli su iz Modrana, Lazići, ranije Vasilići, došli su iz Krive Bare, Maksimovići (Stjepanjdan) došli su iz Dvorova, Milići (Lučindan) došli su iz Dazdareva, Šovići (Đurđevdan) došli su iz Obarske, Lazići (Jovanjdan) došli su iz Obarske, Tukići (Aranđelovdan) došli su iz Novog Sela, Ivanići (Nikoljdan) došli su iz Broca. U Obarskoj živi više porodica koje tačno ne znaju svoje porijeklo, ali pretpostavljaju da su se njihovi preci doselili iz Crne Gore, a to su: Despotovići (Markovdan), Dmitrići (Lazarevdan), Manojlovići (Jovanjdan), Đukići (Jovanjdan), Rakići (Lazarevdan), Stanišići (Đurđevdan), Božići (Jovanjdan), Aleksići (Jovanjdan), Vasiljevići (Nikoljdan), Pastorkovići (Nikoljdan), Glišići (Đurđevdan), Marići (Jovanjdan), Stanarevići (Aranđelovdan), Simikići (Jovanjdan), i Krstići (Đurđevdan).
Napomena: U ova etnička istraživanja nisu uključeni stanovnici mahale Karavlasi, pošto oni nemaju srpsko porijeklo, nego su rumunskog (vlaškog) porijekla.
(Nastaviće se)