Piše: Jusuf Trbić
Vjetar promjena koji je puhnuo iz Novog Sada kao da polako bistri moždanu masu stanovnika BiH, odavno utonulih u letargiju, u drijemež, u pasivnost koju nameću ideološke mašinerije nacionalizuma. Pa se sve više ljudi pita: šta su radili naši političari cijelih trideset godina, kad ne samo što nismo makli s mjesta na kojem smo bili 1995. godine, već smo otišli i korak unazad. Istina, oni koji su radili protiv Bosne nisu dangubili, njihovi rezulati se vide, ali šta su radili oni koji se tuku u patriotska prsa uvjeravajući nas kako treba da vjerujemo njima, a ne sopstvenim očima, jer sve je bolje nego što se nama čini, i biće još bolje, samo što nije. A mi tonemo sve dublje. Kad ih pitamo ko je kriv, oni kažu da su to Srbija i Hrvatska i njihove filijale u Bosni, međunarodna zajednica, sudbina, nema ko nije, samo nisu oni. A zagrebački profesor Žarko Puhovski kaže: „Glavni problem nije u kojoj se mjeri Hrvatska i Srbija miješaju u poslove Bosne i Hercegovine. Pravi problem je u tome što se Bosna i Hercegovina ne miješa u pitanja Bosne i Hercegovine.“
Istini za volju, kad su se nove bošnjačke političke elite, uoči rata protiv Bosne, umiješale u funkcionisanje države, mi smo, svi zajedno, nezaustavljivo krenuli nizbrdo. Dogovor o etničkoj podjeli države, koji su Alija Izetbegović i njegova ekipa klero-nacionalista postigli s režimima u Beogradu i Zagrebu, što bi se reklo, iskopao je plitki grob državi u koju su se zaklinjali. Strašni rat protiv Bosne bio je samo praktična realizacija na terenu tog dogovora. Sve tri strane držale su se zacrtanih linija, Izetbegovič je potpisivao sve mirovne planove zasnovane na etničkoj podjeli, pa je tako 1993. godine potpisao u Ženevi sporazum po kojem sve tri etnilčke jedinice mogu organizovati referendum o tome hoće li ostati u sastavu BiH ili neće. Definitivnim dogovorom o podjeli države u omjeru 51:49 iz 1995. godine odbijena je odluka o skidanju embarga na oružje, zaustavljen je pobjedonosni pohod Armije BiH, Srebrenica je prepuštena onima koji su u njoj izvršili genocid, a onda je u Dejtonu sve to ovjereno. Entitetu RS je data atribucija republike, koja je oduzeta od države, prihvaćeni su rezultati etničkog čišćenja i praktično poništen referendum od 1. marta 1992. koji je Bosni donio nezavisnost. I ne samo to. Zemlja je definitivno podijeljena, razoren je njen unutrašnji suverenitet, a pravni okvir i vladavina zakona zamijenjeni su dogovorom nepomirljivih etničkih interesa. Taj dogovor funkcioniše već godinama samo u jednom segmentu: ovo je naše, ono je vaše, i neka se niko ne miješa u tuđe. Tako smo u jednoj istoj državi dobili zasebne feude i nacionalne manjine, Bošnjaci i Hrvati u jednom entitetu, a Srbi u drugom postali su višak, nepotrebni ljudi, kusur u igrama moći nacionalističkih oligarhija. „Biti priznat u Ujedinjenim nacijama 1992. godine kao Republika Bosna i Hercegovina, a zatim volšebno pristati na njeno deatribuiranje kao takve, manje je bio izraz vojne i političke nemoći a više stanja kulturnog i političkog duha vladajućih bošnjačkih nomenklatura koje nisu ni tada, a ni danas, odmakle od razumijevanja Bosne i Hercegovine kao istovremenog zbira tri relaksirajuće i konfrontirajuće monoetničke religijske kulture“, piše Nerzuk Ćurak.
Dokaz je svakodnevni vokabular u diskursu o Bosni, koji jasno govori o etničkoj podjeli. Dokaz je i insistiranje starog i novog bošnjačkog liderstva na religijskoj matrici, kojom se dimenzioniraju etničke grupe i svode se na religijske zajednice, dokaz je i poplava udruženja i organizacija sa prefiksom „bošnjački“, koji, sami po sebi, dijele naš mali svijet na tri dijela, po uzoru na one iz druga dva dijela bosanskog bermudskog trougla. Dokaz je i rušenje Aprilskog paketa, i namjerno sabotiranje tužbe za genocid protiv Srbije, dokaz je i to što niko ne insistira na provođenju presuda Evropskog suda za ljudska prava koje bi otvorile put u građansko društvo, dokaz su i stalne svađe zbog podjele fotelja u vlasti, umjesto da se bar probosanski političari slože u tome šta im je činiti da bi se spasla država, pa da to makar pokušaju ostvariti.
Ovako, svi oni kao da navodnjavaju more, vodeći nas sve dublje u krizu iz koje se teško izlazi. Godine prolaze, životi se troše, a mi smo sve dalje od svjetlosti. Čim se smiri jedna bura, političari nas počnu uvjeravati da je sve u redu i da će biti još bolje, sve do iduće nevolje. Ima li u nama još snage da konačno progledamo, da se pobunimo poput studenata i građana Srbije, ili ćemo i dalje tonuti u ovo mrtvo more nadanja, strepnji i iluzija?
