REPREZENTACIJA BIH IGRA U BANJALUCI: Neka bude što biti ne može!
Piše: Savo Petrović
Neka bude što biti ne može – kroz glavu mi prostruja stih Petra Petrovića Njegoša na čije ime se mršte i Srbi i Crnogorci i Bošnjaci. Srbi jer je Njegoš rekao da je crnogorski pjesnik, Crnogorci jer se izjašnjavao kao Srbin, a Bošnjaci, jer, zamislite, mrzi Bošnjake! Ali, za ovaj tekst povod je sasvim drugačiji. U listu za Bošnjake i poštenu inteligenciju, u novini ”Avaz”, osvanula je vijest da će fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine igrati utakmicu i u Banjaluci!?
Ne vjerujete? Hoće, sigurno jer predstavnici banjalučkog Borca su kontaktirali Fudbalski savez BiH kako bi se dogovorili da reprezentacija ove zemlje, u kojoj su i Banjaluka i Republika Srpska, učini što biti ne može i da be-ha loptači igraju u glavnom gradu manjeg entiteta, kako kažu u Sarajevu. Možda neku prijateljsku utakmicu sa Srbijom ili Hrvatskom? Obje strane su se saglasile da je to bogovska ideja. Možda vas to podsjeća na ono doba ping-pong politike kada su se izmirili Sjedinjene Američke Države i Kina i kada su stonoteniseri, koji jedan drugom prebacuju tu malu lopticu preko mrežice na stolu, počeli baviti politikom i miriti zavađene države. Ako još ne znate, na Balkanu političari igraju ping-pong sa ”svojim” narodima i tako slijede ideje stonotenisera Amerike i Kine i Ričarda Niksona i Mao Ce Tunga.
Znači li to da će fudbalski loptači miriti Republiku Srpsku i Federaciju, a Milorad Dodik sa šalom Zmajeva i Bakir Izetbegović ogrnut zastavom Republike Srpske sjediti zagrljeni u počasnoj loži Stadiona u Banjaluci i pjevati himnu ”Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino…” i ”Bože pravde za republiku Srpsku…”? Najbolje bi bilo da se odigra i utakmica baš između Federacije i Republike Srpske, ali na stadionu Radovana Karadžića. Možda bi počasni sudija mogao da bude Dragan Čović, a hostese Kolinda Grabar Kitarović, Željka Cvijanović i Sebija Izetbegović. Prije utakmice, publiku bi mogao sa trubačima iz Guče da zabavlja orkestar ”Vojislav Šešelj” pod dirigentskom palicom maestra i diplomca Tome Nikolića. Naravno, stadion, igrače i publiku bi trebalo da osvještaju i blagosiljaju partrijarh Irinej, efendija Husein Kavazović i katolički vrhovnik Josip Bozanić. To bi bio svjetski događaj za fejsbučare i povod da se još jednom do besvijesti iživljavaju na društvenim mrežama. To bi bilo dosljedno provođenje politike u kojoj je puno, puno igara. Ili kako naši mudri narodi govore: to bi bila igranka bez prestanka.
Ova moja luda glava ne da mi mira, pa mi sunu ideja da se u Sarajevu, na stadionu Alije Izetbegovića, odigra međudržavna utakmica između Republike Srpske i Herceg-Bosne, dviju saveznih država sjedinjene Bosne i Hercegovine, a da na utakmicu mogu doći samo Bošnjaci i da po svojoj volji navijaju za jednu od reprezentacija. To bi bio spektakl! Pod uslovom da SDA, HDZ i SNSD plate ulaznice navijačima, stadion bi bio isupnjnjen dio posljednjeg mjesta, a utakmica odigrana pod urnebesnim povicima huuuu, huuuu… Za sudije ili delegete predlažem Harisa Silajdžića, Mustafu Cerića i Džemaludina Latića, osvjedočene ljubitelje fudbala i igara i vatrene navijače reprezentacija Republike Srpske i Herceg-Bosne. Delagat bi mogao biti sultan Tajip Erdogan.
Da ne budem sebičan, evo predlažem da i Srpska akademija nauka i umjetnosti organizuje u Beogradu, na stadionu Draže Mihajlovića, utakmicu između saveznih balkanskih država Kosova i Albanije, sudija bi mogao biti Bil Klinton (ili Đorđe Buš, mlađi ili stariji svejedno), hostese bi bile zanosne Hilari Klinton, Madlen Olbrajt i Kondoliza Rajs. Ili da Matica hrvatska upriliči igru između Republike Srpske i Autonomne države Krajine i Like u samom Zagrebu, na stadionu Ante Pavelića, a da utakmicu sudi Vladimir Šeks, dok bi sa linija mahali Miroslav Tuđman i Zoran Milanović, a najbolje bi posao delegata obavili Tihomir Orešković i Tomislav Karamarko; hostese bi bile Bernardica Juretić, Ruža Tomašić i Željka Markić. Predlog za bogove, ha?
Pustimo sada sulude ideje i evo me opet kod Njegoša: Neka bude što biti ne može – još jednom ovaj stih juri kroz moju sijedu glavu i vrati me dva-tri mjeseca unazad kada sam u Bremenu, na sjeveru Njemačke, prisustvovao utakmici između domaćeg Verdera i Augsburga na jednom od najljepših stadiona u Evropi. Navijači Bremena i Augsburga ulazili su na stadion zagrljeni i pjevali u slavu timova za koje navijaju. Domaći Verder (u ovom timu igraju Junuzović i Hajrović, oba Bosanci) je izgubio, a navijači su opet bili zagrljeni i najavili da će se naći i na utakmici u Augsburgu! Zagrljeni, naravno. Vidite da se dešavaju čuda i bilo je neka bude što biti ne može, ali daleko od Balkana i naše pomućene svijesti.
Jeste, daleko smo mi od Njemačke i Evrope, od Rima i Grčke. Ovdje, na Balkanu, igranka puna mržnje i primitivizma traje bez prestanka. Ovdje su igre bez granica u kojima su glavni instrumenti nož, mač i sablja, puška, mitraljez i top. Jer, mi smo narodi najstariji i najkulturniji, jer mi smo samo Srbi, samo Hrvati, samo Bošnjaci, samo Albanci, ili samo Crnogorci, sjedinjeni sa svojim mudrim vođama koji nas bezglavo vode u božji raj zvani pakao.
Dakle, u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori ako bi se organizovale ove utakmice bilo bi zabave do mile volje. A igara ima inače i preko glave, evo već više od četvrt vijeka. Ah, da, ona rimska poslovica kaže: hljeba i igara.
Hljeba ili kruha? Kakvog hljeba i kruha? Šta hoće ovaj narod? Nema hljeba?
Ima, moj bosanskohercegovački narode, pardon moji Srbi, moji Bošnjaci, moji Hrvati, ima kolača koje ste zamijesili zajedno sa političarima koje ste sami birali. U tim kolačima – ne brinite Srbi, Bošnjaci i Hrvati – ima i nacionalizma i mržnje, puna je korpa kolača nafilovanih željom da se ubija i kolje. Ova jadna Bosna i Hercegovina na svojim leđima nosi sepete i sepete ubica, zločinaca, lopova, prevaranata, fukara, pljačkaša i nesposobnih i sumanutih političara koji i dalje ukrašavaju kolač propasti jedne nekada ponosne republike u nekada lijepoj Jugoslaviji.
Neka bude što biti ne može! Ali, igranka bez prestanka će trajati još dugo…
(buka.ba)