Niko kao mi

206

Piše: Jusuf Trbić

Niko nije kao mi, Bošnjaci. Nit znamo ko smo, ni šta smo, ni šta hoćemo, ni kuda idemo. I nema većih šupaka od bošnjačkih. Samo smo mi, Bošnjaci, znali pokazivati koljačima prstom na druge Bošnjake, samo smo mi mijenjali imena, da ih ne vratimo ni do dan danas, samo smo mi ratovali jedni protiv drugih, samo smo mi u stanju negirati i svoj narod, i državu, i istoriju, i kulturu, i jezik, samo smo mi radosno bacali dostojanstvo pod noge. Ili smo to radili bolje od drugih. Samo smo mi u stanju odbaciti najveće Bosance, kakvi su Divjak, Vešović, Lovrenović, Bogić Bogičević, a prigrliti Dodika, Bosića, Čovića. Takvi smo.

Ako vam se čini da je ovo pretjerivanje, okrenite se oko sebe, pogledajte iza sebe, ili pročitajte sljedeće redove.

Elem, za razliku od cijelog svijeta, Bošnjaci ni uoči popisa nisu znali šta su. Etničko porijeklo ( narod), vjeru ili jezik niti smo mi izmislili, niti je to iko nametnuo. Bošnjak i bosanski jezik, to je nešto što bi trebalo da se podrazumijeva. Nacionalnost Bosanac je, dakako, ista za sve državljane BiH, kao što su Amerikanci –  svi državljani SAD, Švajcarci svi državljani Švajcarske, a sve države, kao nacije, članice su Ujedinjenih nacija. Ima li ikoga kome to nije jasno? Ima, dakako, i to najviše među onima koji se diče svojim znanjem, diplomom i pismenošću.

Jedan od njih zove se Mirza Softić, novinar je, osnivač portala Novinar.me, namijenjenog studentima žurnalistike, rođeni Sarajlija, koji danas živi u Holandiji, diplomirani žurnalista. Na svom portalu objavio je tekst pod naslovom „Princip važniji od pismenosti“, i to su, naravno, prenijeli i neki drugi. Ukratko : on se zalaže da se prihvati naziv srpsko-hrvatski jezik, i kaže : „ To je najmanje loš naziv za naš jezik, jer se tako postavljaju granice u kojima se on govori, sadrži nazive dvije najveće države u kojima se koristi, a jednostavno, bolji naziv dosad niko nije predložio. Jugoslovenski ili južnoslovenski nisu opcija, jer su i Bugari i Makedonci Južni Slaveni, a ti jezici ipak nisu kao naš.“

Softić naglašava da se danas izjašnjava kao Jugosloven, što baca dosta svjetla na njegov stav. Da bi pokazao koliko je on u pravu, navodi primjer zemljaka, koji je nedovoljno pismen, uprkos diplomama koje posjeduje, a koji se zalaže za naziv bosanski jezik. Mašući tim primjerom, Softić sve one koji s ne slažu s njim proglašava „jezičkim idiotima“. Pa pominje dva bošnjačka kandidata za člana Predsjedništva BiH, koji se zalažu za bosanski jezik, i pita : …“ koja pismena budala bi  poklonila svoj glas njima?“. A jedan od njih je Emir Suljagić, doktor nauka iz oblasti kojom se i Softić bavi, autor sjajne knjige „Razglednica iz groba“ i čovjek pismeniji pedeset puta od Mirze Softića, koji, nakon citirane rečenice, stavlja tri upitnika, što bi na popravni oborilo i osnovca iz trećeg razreda.

Softić tvrdi da se to s jezikom radi samo iz inata, iz inata to čine i roditelji djece, ali i političari, a ceh će platiti djeca. Žao mu, eto, djece, koja će, zato što žele da uče svoj, bosanski jezik, ostati nepismena, i takvih će biti sve više.

Šta čovjek da kaže na ovo? Da pođemo redom.

Pravo je svakoga da se izjašnjava kako hoće, ali onaj ko se izjašnjava kao Jugosloven, a zna da je Jugoslavija imala nekoliko naroda, (  nije bilo jugoslovenskog naroda)  i još, uz to, ta država odavno ne postoji ( pa ne postoji ni jugoslovenska nacija), e, taj bi se morao zabrinuti za svoje mentalno zdravlje. Mogao bi se izjasniti i kao Austrougar, isto mu dođe.

Pitanje jezika je već ozbiljnije. Po Softiću, Bošnjaci svoj jezik zovu bosanskim samo iz inata, ni zbog čega drugog. A zašto onda Srbi i Hrvati svoj jezik zovu kako oni hoće, pa to decenijama nameću i drugima? Valjda iz ljubavi prema komšijama? Zbog te iste ljubavi pokušali su nam silom utjerati u glavu ekavicu, pa  nije išlo. A teritorijalni princip u određivanju naziva jezika danas nije nasretnije rješenje, jer bi se onda morao mijenjati naziv engleskog ( njime govori i Amerika i cijeli svijet), španskog (kojim govori dobar dio Južne Amerike), portugalskog (kojim govori golemi Brazil)… A kako da se zove naš zajednički jezik? Pa, nek se zove bosanski, jer je taj naziv stariji i od srpskog i od hrvatskog jezika. A ako Srbi i Hrvati sebi uzimaju za pravo da naš zajednički jezik nazivaju po sebi, to pravo onda pripada i nama i Crnogorcima. Po istom principu.

Ali, umni Mirza Softić morao bi da zna da u ovom slučaju nije u pitanju naziv jezika, jer, na kraju krajeva, svako ima pravo da svoj jezik zove kako hoće, i o tome ne treba raspravljati. Radi se o drastičnom kršenju Ustava i osnovih ljudskih prava, o diskriminaciji i rasizmu, a to je, ipak, mnogo ozbiljnije. Naime, Ustav BiH, koji je sastavni dio Dejtonskog sporazuma  (onog istog u koji se Srbi kunu kao u Bibliju) kaže da imamo tri ravnopravna jezika : srpski, hrvatski i bosanski. I tačka. Ni Softić ni bilo ko drugi ne bi smio zagovarati kršenje Ustava, valjda je to naučio u Holandiji. Ali, vraga! Vlast RS-a nije htjela, ni za živu glavu, da ispoštuje Ustav vlastite zemlje, pa je u svoj entitetski Ustav unijela formulaciju : „jezik kojim govore Srbi, jezik kojim govore Hrvati i jezik kojim govore Bošnjaci“. Tako smo dobili apsurdnu situaciju : po Ustavu države svi Bošnjaci u BiH imaju bosanski jezik, ali Ustav RS to krši, pa tamo Bošnjaci nemaju bosanski, već neki drugi jezik. Šta misli Softić, koji je ustav jači? I čiji je inat u pitanju?

I to, dakako, nije sve. Vlast RS kaže da bošnjačka djeca ne mogu učiti bosanski jezik, niti im se to može upisati u đačke knjižice, jer bosanskog jezika, po Ustavu RS-a, nema, ima samo „ jezik kojim govore Bošnjaci.“ Ali, po tom istom Ustavu, nema ni srpskog jezika, a ima „ jezik kojim govore Srbi“, ali srpska djeca mogu da uče srpski jezik, to im se može upisati u đačke knjižice, a srpski jezik se pominje svuda, i u javnoj komunikaciji i u zvaničnim dokumentima ovog entiteta. Da li Mirza Softić zna za to? Da li zna da je to diskriminacija najgore vrste, i da je to inat kojim srpske  vlasti žele ukloniti i ono malo Bošnjaka koji žive u ovom entitetu? I nije u pitanju samo jezik, već aparthejd koji traje od kako je ovaj entitet nastao. Može se to vidjeti i u stalnom i otvorenom negiranju druga dva naroda, u zakonima, u zaposlenosti Bošnjaka i Hrvata, u javnim obilježjima i nazivima ulica i ustanova, u krsnim slavama, u veličanju zločina i zločinaca, u prešutkivanju masovnih jama, logora, etničkog čišćenje i genocida, u svemu što srpska vlast radi od Dejtona do danas.

Po Softiću, Bošnjaci treba da se odreknu „inata“, da zaborave svoj jezik, da sagnu glavu, da pristanu na kršenje svojih osnovnih prava, e da bi ih više voljeli oni koji su ih juče oduševljeno trpali u masovne grobnice. A kad to učine – šta je onda na redu? Čega još treba da se odreknu, Softiću, koliko duboko treba da sagnu glavu, koliko govana da pojedu, Softiću, da bi ih i ti, na svom portalu, pohvalio kao prave, pametne i pismene  Jugoslovene?