Piše: Jusuf Trbić
Dakle, general Adžić je izdao naredbu Željku Ražnjatoviću Arkanu da sa svojim ljudima izvrši prodor na liniji Loznica-Bijeljina-Višegrad i raseli muslimansko stanovništvo, bez obzira na žrtve, a svima ostalima, čak i srpskim generalima, da njega moraju bespogovorno slušati. Svi znamo šta se dogodilo u aprilu i maju mjesecu 1992. godine upravo u Bijeljini i Višegradu. Sjećam se kako je izgledalo čudno da iz Srbije stigne nekakva policijska ili vojna jedinica, u novoj vojnoj opremi i sa najnovijim vojnim naoružanjem, pa preuzme komandu nad čitavom opštinom. Upadljivu pokornost pokazali su opštinski političari, na čelu sa tadašnjim predsjednikom opštine Cvijetinom Cicanom Simićem, kao i pripadnici Teritorijalne odbrane, Opštinskog suda, policije i svih drugih struktura u gradu. Arkan je bio apsolutni gospodar situacije, njemu je pred zgradom Opštine salutirao tuzlanski general Praščević, koji je odmah nakon pokolja došao u Bijeljinu, Arkan je dočekao Biljanu Plavšić i Fikreta Abdića, on je komandovao svima i njegova riječ se bespogovorno slušala.
A pošto se Okružno tužilaštvo u Bijeljini već godinama pravda da nema dokaza za ono što se dešavalo početkom aprila 1992. godine, ponavljam moju priču, koju ste mogli pročitati na ovom mjestu prošle godine. Ja sam, dakle, neposredni svjedok i preživjela žrtva, i ovo je moje svjedočenje.
………………
Sjećam se kao da je juče bilo. Vojvoda Mirko Blagojević doveo me je u Krizni štab, ispred kojeg su, iz vojnog kamiona, istovarali municiju iz vojnih sivomaslinastih sanduka. Na prozoru na spratu ukazao se u tom času Arkan.
Vojvoda je dežurnom pred ulaznim vratima rekao, pokazujući na poznato lice na prozoru : “ Reci da ga je Mirko doveo”. Odveli su me na sprat tadašnje zgrade Urbanizma, preko puta Doma omladine, pored Muzeja. Za kratko vrijeme ubacili su unutra dvojicu civila koji nisu znali ni šta se dešava, ni gdje se nalaze. Jednog od njih sam poznavao : zvali smo ga Hajrov, radio je u Kurjaku. Obojicu su arkanovci tako pretukli, da im se za nekoliko sekundi, čini mi se da nije više trajalo, nije razaznavalo ništa na licu, od silne krvi. Onda je ušao Arkan, pogledao me i uperio prst u mene : “ A, ti si taj književnik, ti si opasniji od sto snajperista”. Zaledio sam se. U tom trenutku neko je opalio metak dolje ispred zgrade. Arkan je pritrčao prozoru i počeo da viče, a imao je snažan, prodoran glas : “ Majku ti j…, sad ću te ubiti, jesam li rekao da niko ne smije da puca”, i strčao niz stepenice. Arkanovci koji su bili u sobi nisu smjeli ni da dišu. Tek kad je Arkan izašao, jedan od njih je poluglasno rekao : “ Budala, ne zna da komandant ima pravo da ubije koga hoće.”
Iste te večeri uvjerio sam se još jednom da je Arkan autoritet bez premca. Negdje pred zoru, nakon deset ili dvanaest sati udaranja, mučenja, izvođenja na streljanje pa vraćanja, stigao je poziv Biljane Plavšić. Telefon je bio u sobi u kojoj su me tukli, pa sam slušao Mauzera kako govori : “ Ne brinite, nećemo njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo”. Poslije sam saznao da je neko javio Radio-Sarajevu da sam odveden, to se ponavljalo u programu cijeli dan, pa je Plavšićeva, vjerovatno, zaključila da je bolje da me u tom trenutku poštede, jer bi mogla doći kakva međunarodna komisija da provjeri šta se tu radi, a mogu me kasnije naći. Nakon kraćeg vremena odveli su me najzad kod Arkana lično. On je bio sasvim opušten, digao je noge na sto i ležerno razgovarao sa mnom, kao da se znamo sto godina. Pitao me je ko sam i šta sam, pa čak konstatovao da smo rođeni iste godine, u aprilu, on 17-og, a ja 18. aprila. Kad sam mu rekao da sam novinar i da sam kritikovao političare, on je rekao : “ I ja mrzim političare, oni su za sve krivi”. Došao je tada i Pero Simić, pa mu je Arkan naredio da me odvedu u Radio-Bijeljinu, da pozovem da se vrati oružje, a onda neka me odvedu kući. “Kako”, pitao je tada još mizerni bard srpskog patriotskog novinarstva, “ kad se puca napolju?” Arkan je mirno rekao : “ Pozovi policiju da ga odvedu, reci da sam ja naredio”. I to je bilo dovoljno.
Kad sam završio u Radio-Bijeljini i pozvao sve građane, ne pominjući ni Srbe ni Muslimane, da ne pucaju, da vrate oružje, jer je to u ovoj situaciji opasno za sve , došla su dva policajca po mene. Arkanovac koji me je pratio i sve vrijeme držao mi cijev automata na potiljku, rekao je da sačekaju, pa preko toki-vokija pozvao Krizni štab. S druge strane se čuo glas : “ Dovedite ga ovamo, da se dogovorimo”. Učinilo mi se da je to glas Ljubiše Savića Mauzera i znao sam šta to znači : traži me da me konačno ubije. Niko nije progovorio ni riječ. Sišli smo sa sprata u mrtvoj tišini, sjeli u policijski auto, okrenuli i pošli prema Muzičkoj školi, a zatim prema Muzeju. Znao sam gdje me vode. U tom trenutku onim jednim okom na koje sam pomalo vidio spazio sam trojicu u uniformi na samom uglu ispred Muzeja. Učinilo mi se da je jedan od njih Arkan. Odjednom sam se ponadao. “ Obećao je”, pomislio sam. I zaista je bio on. Nageo se kroz prozor auta i, kad me vidio, pomalo ljutito upitao : “ Gdje ćeš ti”. Rekao sam mu “ Ne znam, pozvali su me da se dogovorimo”. On je počeo vikati : “ Šta ima oni da se dogovaraju, ja sam rekao šta treba da se radi”, a onda, nešto tiše : “ Idi gore, reci da te ja šaljem, i odmah se vrati.” Krv mi je odjednom prostrujala kroz vene, nekako sam se uspravio i šepajući popeo na sprat Urbanizma. Dočekao me Mauzer, a ja sam, ne gubeći ni sekunde, odmah izdeklamovao Arkanovu naredbu. Vidno razočaran, rekao mi je “ …A ti si pisao da smo mi došli u opancima u Bijeljinu”. Odmahnuo sam rukom i rekao da moram da žurim, Arkan me čeka. Nije smio protivriječiti.
Onda su me povezli prema Bolnici, da me vrate u kuću mog punca, iz koje su me odveli. Padalo mi je na pamet da odem u kuću mog oca, ali znao sam da bih ga prestravio kad bi me vidio onako unakaženog, ne znam ni da li bi me prepoznao. A ja sam sebe vidio u ogledalu u Radio-Bijeljini i malo je reći da sam bio šokiran. Tako nešto nisam nikad vidio ni na filmu. Jedno oko mi je bilo na donjem dijelu lica, koje je bilo pretvoreno u krvavu, zgužvanu masku, bez nosa, sa iščašenom vilicom i glavom pretvorenom u kvrgavu masu koja nije ličila na čovjeka. Šta li bi moj otac rekao da je to vidio?
Policajci su se zaustavili ispred ulaza u Bolnicu i rekli da ne smiju dalje. I taman sam počeo da izlazim iz auta, kad iz mraka na lijevoj strani, gdje je bilo nekoliko kioska, istrčaše naoružani ljudi i jedan viknu “ Dajte ga meni”. Od rampe, nešto u dubini, na ulazu u bolnički krug, dođe još jedan s uperenim automatom. Kažem mlađem policajcu : “ Reci im ko nas je poslao”. On pomalo nevoljko, pun straha, ustade, izvuče se dopola iz vozila i reče : “To je naredba 99”. Oni se ukočiše, i ja se prisjetih da sam, kad smo krenuli ispred Muzeja, čuo Arkana kako govori u toki-voki : “ Ovdje 99, dovešće čoveka, u redu je”. Onaj što je htio da me ubije, povuče se korak-dva. “Izvini”, kaže. Čuj : izvini. A onda sam krenuo dugom, mračnom i pustom ulicom, sam, u trenerci, nigdje žive duše, ni psi ne laju, ni muha da prozuji. I u tom času sam bio siguran : tu će me ubiti, s leđa, i reći da sam se pojavio odnekud, ko će znati istinu? Ne znam kako sam uspio da se dokopam jednog pustog dvorišta, pa pužući kroz šiblje, preko ograde, kroz trnje i mokru travu, dovučem se do kuće. Znam samo da su svi počeli da plaču kad su me vidjeli, ( bilo je tu ljudi iz cijelog komšiluka), a Mara, žena Đoje Krstića, sva u suzama, rekla mi je “ Bili smo sigurni da su te ubili, samo nismo smjeli to reći tvojima”. Ujutro su nas kombijem prebacili u kuću Đojinog brata Drage, iza Kasarne. Kad sam na ulazu rekao njima dvojici da ne želim njima da napravim zlo, a znam će me sigurno tražiti, Đojo je stao pred mene, pogledao me u oči i rekao : “ Jusufe, ti si naš gost. I ako u ovoj kući treba neko da pogine, to ćemo prvi biti ja i moj brat”.
Tako sam preživio. Poslije sam se više od mjesec i po krio, pa sam nekako uspio izaći. Mnogi drugi nisu preživjeli, i ja osjećam dug prema njima. I već godinama pokušavam da nekako taj dug vratim, svojim tekstovima, knjigama, medijskim istupima, svjedočenjima. I idem dalje, pa dokle dođem.
(Spisak ubijenih)