Noćas si sama u svijetu i svijet
U tebi malo po malo dotrajava
Stare kiše pijesak godina krune i prostor se
U svakoj tvojoj kretnji smanjuje i već je
Tvoje srce u srcu grada koji odbija da umre
Mada mu osim smrti ništa preostalo nije
Noževi sjećanja u očne kapke zabodeni
Sijedo je već more u tebi
I kamen u utrobi neba što se u more sliva
I blijedo gore predjeli dubine
Slijepa sjenka u tvoje kosti liježe
Među stvarima koje ti život natkriljuju
Pronađi svoje lijepo lice
U njega lezi
Otključaj ponor praznine
I pusti ga nek se iz svog korita izliva
Zatvori kapke želja
Ugasi mirise zvijezda
Krov nad daljinom digni
Na jastuk srca glavu spusti
I zaspi mirno kad noć te potopi sasvim
Jutro će doći kad ti na vrata snova
Pokuca neko nalik na me
Jusuf Trbić