Iako u hrvatskoj javnosti u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj postoji razumljiva frustracija zbog činjenice da se napad JNA na Ravno, koji se dogodio 1. listopada 1991. godine, ne tretira kao početak rata u BiH, jednako u historiografiji, a još i više u široj javnosti, činjenica jeste da se šira javnost prvi put suočila s užasom koji se sručio na zemlju onog časa kad su na dnevniku puštene snimke iz Bijeljine. Bilo je to 4. aprila, nakon što su tzv. arkanovci već tri dana ubijali Bošnjake u tom gradu, a nestvarni užas koji se ukazivao na ekranu, uvjerio je i one najnaivnije da se rat zapravo već događa. I uzalud su bile velike antiratne demonstracije koje su se sljedećeg dana dogodile u Sarajevu i Mostaru, nada tih ljudi koji su se okupili brutalno je ugušena snajperskim mecima i početkom opsade grada.
Užas u Bijeljini zabilježio je fotograf Ron Haviv, zahvaljujući čemu je čitav svijet uspio vidjeti što srpske paravojne trupe zapravo rade, pri čemu je jedna od najsnažnijih Havivovih fotografija, bila ujedno i najtraumatičnija, a riječ je o fotografiji na kojoj jedan od vojnika šutira leš ubijene žene na asfaltu. Ta fotografija postala je prva asocijacija na Bijeljinu, kasnije se otkrilo da je taj zločinac posve mirno živio i čak bio DJ po alternativnim klubovima u Beogradu devedesetih, stvarnost u tom gradu nije postala pretjerano bolja s protokom vremena, a onda je došao izbjeglički val koji je usmjerio nesretne ljude iz Afganistana, Maroka i Pakistana upravo na Drinu i mjesta užasnih zločina iz proteklog rata. Čitav niz tih nesretnih izbjeglica utopio se ili na neki drugi način stradao pokušavajući preći granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine u Zvorniku, Bratuncu i Bijeljini, nakon čega su njihova pronađena tijela, kao bezimena pokopana u Bijeljini, i to njih 19, u Zvorniku 20, a u Bratuncu troje.
Takva anonimna smrt i svijest o tome da će netko od članova porodica te ljude možda nekad pokušati pronaći i da na kraju krajeva zaslužuju dostojanstveno počivalište, utjecala je na građanskog aktivistu iz Tuzle Nihada Suljića, koji je pokušao sve ne bi li te ljude dostojanstveno sahranio i pronašao podatke o njima. U tome mu je pomogla austrijska organizacija SOS Balkanroute, zajedno s njenim čelnim čovjekom Petrom Rosandićem, zahvaljujući čemu se proteklog vikenda na Novom groblju u Bijeljini održala komemoracija, uz postavljanje spomenika i sadnju drvoreda posvećenih stradalim migrantima.
Naizgled, riječ je o ljudskoj i simboličkoj gesti, no ovdje se radi o nečem mnogo većem, čega su Suljić i Rosandić vjerojatno i svjesni, iako ne govore izravno o tome. Ovaj čin komemoracije stradalih ljudi i svojevrsni povratak njihovog dostojanstva, za koji se Nihad Suljić izborio, predstavlja putokaz za moguće iscjeljenje naše domaće traume generalno. Jer kad se već sudbina toliko grubo poigrala s tim krajevima i ljudima koji su prvo sami bili ubijani, da bi sada gledali smrt ljudi koji su došli izdaleka da bi u Drini skončali život i da bi im se upravo na tim mjestima stradanja prekinuli snovi o tome da je drugačiji svijet moguć, aktivisti su poslali najsnažniju moguću poruku da trauma ne mora ostati nezacijeljena i da uvijek i svugdje ostaju neki ljudi, u punom smislu te riječi, koji su spremni pomoći i iskazati solidarnost.
I ne treba se zavaravati kako će ova nova solidarnost u Bijeljini preko noći i iz temelja promijeniti društvenu svijest i šutnju o zločinima počinjenim u „naše“ ime, niti odjednom udahnuti novi i nacionalističkom politikom neopterećeni život u Bijeljinu. Ali ovo može biti inicijalni čin promjene percepcije tog grada i tih krajeva i prvi korak ka normalnosti.
Na koncu, sve i da ne bude tako na kraju, riječ je o herojskom podvigu koji zaslužuje pažnju čitave regije.