Obučena istina

158

Piše: Jusuf Trbić

Kad već nisu došli Arapi, što više ne dolaze ti Turci, kad ih već svi željno čekamo? Pogotovo laktaški Baja i njegovo veselo društvo, kojima pod hitno trebaju ozbiljni i odgovorni neprijatelji. A ne ovi Bošnjaci, samo što je izbila poplava, oni poletjeli da pomognu poplavljenim Srbima. Kakvi su pa to neprijatelji? Nikakvi! Istina, došli su i Turci, i oni su itekako pomogli u nevolji, a Turska je poslala značajnu pomoć, što nije  bilo po volji Dodiku, samo nije smio da kaže. Bio je nezgodan trenutak. Ali, čim se voda malo povukla, eto ti njega opet, uveseljava narod zabavljen nevoljama, nikakva nam estrada pored njega ne treba, nikakav cirkus, sve to može sam Baja oposliti. A so na ranu dosule su žene, neke od njih su se javile sa zahtjevom da se, bar za one koje nemaju muževe, uveze jedan kontingent tih Turaka, ili Turaca, kako se već kaže, i to onih koji nemaju žene, a imaju dobre penzije ili plate. Da pomognu. Pa se Baja zabrinuo. Jeste da je slab natalitet u boljem entitetu, ali Turci…? Pa se hitno javio Aleksandru Vučiću, i prenio mu kako je čuo od unuka strine Mileve, a on čuo od tetke od stričevog ujaka Milosava, da turski premijer Erdogan prijeti : “ Ko dirne Bošnjake, imaće protiv sebe sto miliona Turaka!” Znači, sve Turke, do zadnjeg, i nešto viška. I još je obećao taj Erdogan da će odmah poslati ratne brodove u čuvenu luku Neum. Njegova izjava je provjerena, sto posto, gola golcata istina u cjelini i cjelosti.

Pa se uzbuni mladi Aleksandre, i pozva hitno laktaškoga sultana na divan. Uto stiže demanti od turskog ambasadora i ostalih diplomata : neko je izmislio izjavu, Erdogan nije ni zucnuo tako nešto. Majko mila! Šta ćemo sad, zapita se novi Miloš Obrenović, pa poče onako izokola, kako samo on umije : te nije sigruno, te možda i nije, jer da jeste, mi bismo odmah digli bunu na dahije, ali pošto nismo sigurni, onda smo vrlo nesigurni…I sve tako. Al se laktaški đuvegija ne da. Ako i nije baš tako rekao, Erdogan svakako to misli, a možda i gore, a Bosna, i s njom Hercegovina, treba da se pocijepa, pa to ti je. “Dabogda je nestalo što prije”, izjavio je pobjedonosno. I još uz to poslao pismo podrške Izraelu, pozdravljajući ubijanje civila u Gazi, da bi sebe prikazao cijelom svijetu kao žrtvu globalne muslimanske zavjere. Milijarda muslimana u svijetu sanja o tome da mu dođe glave! Ne znaju na koga su udarili!

Kaže Žarko Korać, beogradski profesor i političar : “ On, koji vrijeđa Bošnjake i proganja ih na svakom koraku, sad sebe prikazuje kao žrtvu turske imperije, a sad i mornarice. To su besmislice i na to pristaje Vučić, očigledno sa željom da mu pomogne na izborima ili da ojača svoju nacionalističku stranu, koja je jako oslabljena u posljednje vrijeme.” I podsjeća kako je Dodik nedavno, na prijedlog da se na nivou države donese zakon o zabrani negiranja genocida, kakav postoji u svim drugim zemljama, rekao, u svom stilu, da Bošnjaci to mogu da okače mačku o rep. Čini se da nn više ne zna šta govori, i ta njegova paranoja sve je očiglednija. Pitanje je samo zašto ga podržava Vučić, koji ponavlja kako, eto, poštuje BiH. Biće da je Dodik u pravu kad kaže :” Ne vjerujem u Bosnu i Hercegovinu, a Aleksandar Vučić po službenoj dužnosti treba da vjeruje. Sve ostalo i nije važno.”

Treba reći i da je Vučić, pravdajući se zbog podrške Dodiku, ponovio kako on to čini zato što Srbija ima obavezu da se brine za Republiku Srpsku. Ali, zar ta Republika Srpska nije, po ustavu, entitet tri ravnopravna naroda i ostalih građana, pa se možda neki od njih neće složiti da se Vučić i Srbija brinu za njih? I zar u Srbiji ne žive i neki drugi, a ne samo Srbi? Ima li onda i BiH isto to pravo – da se brine za Bošnjake u Srbiji, onako kako se Vučić brine za Srbe u BiH?

Kaže mladi pozorišni reditelj Oliver Frljić o Vučiću : “ Izabirajući ga za premijera, Srbija je samu sebe amnestirala od odgovornosti za sve zločine koji su u njeno ime rađeni od 90-tih naovamo i govora mržnje koji je stvarao uvjete da se oni dogode. Trenutačna situacija, u kojoj Vučić odlazi u posjet Sarajevu i deklarira se kao prijatelj tog grada, dok je još nedavno pripadao političkoj opciji koja bi bila najsretnija da ga je mogla sravniti sa zemljom, jeste strašna.” I pita da li bi Srbija izabrala za premijera i Šešelja, da nije trenutno u Hagu, i da je obećao reforme, dovođenje stranih investitora i započinjanje procesa ulaska Srbije u EU. Frljić nije odgovorio na sopstveno pitanje, ali odgovor je jasan : Srbija i jest izabrala Šešelja. Pošto je vojvoda Voja opravdano odsutan, izabrala je njegovog zamjenika, vojvodu Tomu, koji nije ništa obećao. Sem što je otkrio kako bi volio da Srbija bude ruska gubernija i kako nema nikakvog lijepka koji bi zalijepio pocijepanu Bosnu. Kud ćete više?

Ovih dana Bošnjaci imaju šta da vide u Vučićevoj i Tominoj Srbiji. Otvorena podrška Dodiku za rasturanje BiH, nepriznavanje genocida i ratnih zločina, fešta u Andrićgradu, srdačan doček Lukašenka, ponovo aktivirani Miloševićevi medijski bojovnici, od Milijane Baletić do Miroslava Lazanskog, plakati podrške Mladiću po Beogradu, i to u vrijeme obilježavanja 11. jula u Srebrenici i novog masovnog ukopa ubijenih. Na plakatima piše : “ Đenerale, hvala ti za Srebrenicu.” A na suđenju kalinovačkom zločincu, svjedok, pukovnik Luka Dragičević, bivši pomoćnik komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS za moral, vjerska i pravna pitanja, mrtav hladan priča kako je dizao moral svojim vojnicima.  “Mi smo genetski jači, bolji, ljepši i pametniji”, pisao je on u smjernicama komande Korpusa. “ Sjetite se koliko je Muslimana bilo među deset najboljih đaka, studenata, vojnika. Malo. Zašto? Zato što su oni poturice, a poturice su postale od najslabijih Srba.” Na tužiočevo pitanje da li se slaže da je to “pogrdni jezik”, Dragičević je odgovorio : “ Ne, ovo je u suštini sve tačno.” Rekao je da i danas stoji iza onoga što je napisao, a na pitanje da li stvarno misli to što je napisao, odgovorio je : “ Pa, naravno, jer da ne vjerujem, ne bih to ni napisao.”

Treba reći da je rasizam, kakav je pokazao o ovaj svjedok, bio sastavni dio velikosrpske propaganda prije početka rata, da su se mnogi time služili, od Miroljuba Jeftića i Dragoša Kajalića, do Biljane Plavšić i Dobrice Ćosića, uključujući i   novog srpskog patrijarha. Da li se srbijanska zvanična politika ikad ogradila od ovakvih stavova? Ili od mišljenja Dodika da je Sarajevo Teheran, i da on neće dozvoliti da mu sude sudije muslimani? Da li se ogradila i od jedne od takvih izjava, uključujući i ovu izmišljenu, o Turcima koji dolaze? Čime je to na djelu srbijanska vlast pokazala da poštuje suverenu BiH, kao svog susjeda?

Sve su ovo pitanja na koja znamo odgovore. Pravo pitanje glasi : kad će bosanski političari konačno shvatiti s kim imaju posla, i ponašati se u skladu s tim?

Bojim se da ćemo se na odgovor načekati.