Jučer sam dobio vijest da je umro stari Bijeljinac Namik Hujdurović. Pamtim ga kao tihog, vrijednog, dobrog čovjeka koji se sav predao duhovnom životu grada. Rođen je 1929. godine u Bijeljini, tu je završio osnovnu i srednju, a zatim i Višu pedagošku školu, i najveći dio svog radnog vijeka proveo je kao rukovodilac Narodnog univerziteta. Bila je to ustanova koja je obrazovala ljude za različita zanimanja, od takozvane “večernje škole” u kojoj se sticala diploma osnovne ili srednje škole, pa do kurseva za različite poslove i zanate. Mnogo ljudi je prošlo kroz učionice ovog nekada lijepog zdanja u centru grada, iznad apoteke “Majevica”, pored Pošte.
Godine 1972. godine objavljena je, za te prilike, jedinstvena zbirka pjesama, nevelikog obima, sastavljena od pjesama tada najistaknutijih pjesnika Semberije. Izdavač je bio Narodni univerzitet, a pjesme je odabrao čuveni sarajevski pjesnik Duško Trifunović. Knjiga se zvala “Poetska rukovet Semberije”, i u njoj su bili predstavljeni sljedeći pjesnici: Namik Hujdurović, Drago Kuđić, Jusuf Begić, Bogoljub Marić, Milan R. Marković, Rajko Krsmanović, Jusuf Trbić i Vladislav Tomić.
Dvije decenije kasnije, kad je krenuo rat protiv Bosne, Namik se sa porodicom našao u Švajcarskoj. Čuo sam da žudi za zavičajem i samo o njemu priča. Ali, koliko znam, nikad se nije vratio, makar da pokuša vidjeti svoj nekadašnji život. Umro je u tuđini.
Za ovu priliku evo kratkog izbora pjesama Namika Hujdurovića.
