Piše : Jusuf Trbić

ODLAZE BIJELJINCI

Jučer sam dobio vijest da je umro stari Bijeljinac Namik Hujdurović. Pamtim ga kao tihog, vrijednog, dobrog čovjeka koji se sav predao duhovnom životu grada. Rođen je 1929. godine u Bijeljini, tu je završio osnovnu i srednju, a zatim i Višu pedagošku školu, i najveći dio svog radnog vijeka proveo je kao rukovodilac Narodnog univerziteta. Bila je to ustanova koja je obrazovala ljude za različita zanimanja, od takozvane “večernje škole” u kojoj se sticala diploma osnovne ili srednje škole, pa do kurseva za različite poslove i zanate. Mnogo ljudi je prošlo kroz učionice ovog nekada lijepog zdanja u centru grada, iznad apoteke “Majevica”, pored Pošte.

Godine 1972. godine objavljena je, za te prilike, jedinstvena zbirka pjesama, nevelikog obima, sastavljena od pjesama tada najistaknutijih pjesnika Semberije. Izdavač je bio Narodni univerzitet, a pjesme je odabrao čuveni sarajevski pjesnik Duško Trifunović. Knjiga se zvala “Poetska rukovet Semberije”, i u njoj su bili predstavljeni sljedeći pjesnici: Namik Hujdurović, Drago Kuđić, Jusuf Begić, Bogoljub Marić, Milan R. Marković, Rajko Krsmanović, Jusuf Trbić i Vladislav Tomić.

Dvije decenije kasnije, kad je krenuo rat protiv Bosne, Namik se sa porodicom našao u Švajcarskoj. Čuo sam da žudi za zavičajem i samo o njemu priča. Ali, koliko znam, nikad se nije vratio, makar da pokuša vidjeti svoj nekadašnji život. Umro je u tuđini.

Za ovu priliku evo kratkog izbora pjesama Namika Hujdurovića.

 

KAD SAM BIO OGORČEN NA ZLATNA PROŠLA VREMENA

U ratu bježali smo kao gazele od smrada
raspadnutih ljudskih tjelesa.
Kada smo došli daleko na jednu mirisnu
livadu, na krilima vjetra, sustigao nas smrad.

Imam malu baštu pored kuće. Svakog proljeća
zasijem je sjemenom prečišćenog plemenitog cvijeća.

Kada dođe vrijeme cvjetanja u mojoj bašti,
kraj strukova mirisnog cvijeća izniknu i nakazne
stabljike korova.

Zašto raste kad ga sijao nisam.?
Oh, da. Znam: To je prošlost…

 

KAD SAM TRAŽIO UTJEHU ZA ODLAZAK

Uzvišeno je i veliko ime zemlja.
Velika je stvar poslije odlaska nazvati
se imenom rodne zemlje koja će
hraniti sljedbenike.

U daljinama leži moja vječnost kao nedokučiva
zvijezda na nebu. Putujem na konju pouzdanja
i želim dohvatiti ruke vječnosti, mada znam da
još niko nije dohvatio ni zvijezde sa neba.

U daljinama leži moj kraj kao nategnuta nit pred
kidanje. Mada ne želim da odjašem u te bašte,
znam da ću jednom kleknuti kraj nagih krošnji,
jer sve je ovo igra koja teče kao paukova nit.
Kad se prekine, ili kada je nama dalje, lišće se zove jesen, mi se zovemo – zemlja.

 

PJESME U PROZI

Prijatelju, danas je lijep tih dana. Vjetrovi su negdje zaspali
za zidinama planina. Radujmo se ovom danu, jer latice naše
mirisne ruže neće u pregrštima opadati, opadati …
Gle, latice sa mirisne ruže u pregrštu opet opadaju, opadaju …

(Starost)

Moj drug bješe vrijedan ratar. Kosti su mu pucale kada je
mjesto konja vukao staro ralo. Imao je malu zemlju i na njoj
šeperastu kuću sa gnijezdom dugonogih roda.

Volio je moj drug svoju zemlju i šeperastu kuću sa gnijezdom
roda, volio je let ptica i čeznuo za njihovim prostranstvima.
Na njegovoj maloj zemlji cvjetali su bujni crveni makovi.
Jednog crnog dana, crni kosac pokosio je s lica zemlje i
šeperastu kuću i život moga druga i ostavio crne bulke da
prkose smijehu ponosa.

Od tog dana na prostranstvima zemalja cvjetaju bujniji
crveni makovi…

(Daljinama)

Volio sam zeleni sumrak nad dolinom pokošenih livada, jer to je bio sumrak prebiranja koraka u čekanju novog hoda.
Volio sam rascvjetali oblak u zeleni sumrak, jer tada bješe na mom licu rascvjetao smijeh kad oči ugledaju nju.
Više ne volim zelene sumrake ni hod kraj rijeke, ni rascvjetale oblake. Ona neće više doći, jer ne voli više zeleni sumrak ni hod kraj rijeke, ni rascvjetali oblak.

(Obmana)