Piše: Saud Grabčanović
Zagrebačku nadbiskupiju je utemeljio oko 1094. godine ugarski kralj Ladislav. Vrhbosanska nadbiskupija od 1064. godine pa sve do danas postoji u kontinuitetu, uprkos svim istorijskim katastrofama, nedaćama i promjenama koje su zadesile našu zemlju u tom dugačkom vremenskom periodu. Od tada pa sve do dana današnjega Bosna ima svog kardinala koji je u potpunosti ravnopravan sa kardinalom iz Hrvatske, kao i sa kardinalima iz ostalih evropskih i svjetskih katoličkih zemalja, i koji učestvuje u izboru za novog papu kao ravnopravni kandidat! Pored postojanja Vrhbosanske nadbiskupije, i postojanje Franjevačke provincije „Bosne Srebrene“ od 1291. godine, kao posebne autonomne katoličke crkvene institucije vezane samo za Bosnu, nedvosmisleno dokazuje ove moje teze! Naš prvi kralj Tvrtko je krunisanjem uzeo titulu: „Po milosti Božjoj kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranama“. Nešto kasnije je dodao: „kralj Hrvatske i Dalmacije“. Po ovome, Tvrtko je, pored Bosne, bio kralj Srbije i Hrvatske. Sve su ove njegove titule, u stvari, vezane za teritorije koje je naslijedio od svojih predaka ili ih u ratu osvojio mačem. Na osnovu ovih činjenica može se zaključiti da je Tvrtko u praksi predstavljao pra-Jugoslavena, a njegova je kraljevina predstavljala prvu pan-južnoslavensku državu u istoriji! Danas u našem istočnom susjedstvu istoričari tvrde da je prvi bosanski kralj Tvrtko bio Srbin, jer je on, zaboga, bio potomak pravoslavnih Nemanjića, a istoričari iz našeg zapadnog susjedstva tvrde da je Tvrtko bio Hrvat, jer je, zaboga, bio katoličke vjere! Neosporno je to da je Tvrtko bio katolik, ali bosanski, i da je njegova prabaka bila Elizabeta (Jelisaveta) čiji je otac bio pokatoličeni Srbin pravoslavac -raški kralj Dragutin. Međutim, koliko je u Tvrtku stvarno bilo „prave srpske krvi“ a koliko hrvatske, to je vrlo upitno. Tvrtkovu pra-nenu Elizabetu (Jelisavetu) rodila je ugarska princeza katolkinja Katarina Arpadović, koja je bila žena njegovog pra-pradjeda, raškog kralja Dragutina, a raškog kralja Dragutina, Tvrtkovog pra-pradjeda, rodila je francuska princeza katolkinja Jelena (Helena) Anžujska, rođaka napuljskog kralja Karla, koja je bila udata za Dragutinovog oca, raškog kralja Stefana Uroša I. A kralja Stefana Uroša I rodila je Italijanka katolkinja Ana Dandolo, kćerka mletačkog dužda Anđela –Enrika Dandola… Takođe je poznata činjenica da je majka našeg prvog kralja Tvrtka bila Jelena Šubić, kćerka Jurja II Šubića iz poznate hrvatske vladarske porodice Šubića, ali ovo nikako ne znači da je on bio polu-Hrvat jer su se i sami Šubići rado orođavali sa plemićkim porodicama širom Evrope. Šubići su se ženili: Mađaricama, Srpkinjama, Austrijankama, Italijankama, Francuskinjama… I oni su takođe predstavljali internacionalni hibrid !
I na kraju želim zaključiti kakvi su stvarni etnički (danas nacionalni) osjećaji vladali kod feudalnog plemstva u Evropi. Najbolji praktični primjer i dokaz svim ovim mojim gore izloženim tvrdnjama je činjenica da danas u Evropi postoje dvije zasebne države jednog te istog njemačkog naroda: Austrija i Njemačka. Kada je krajem 19. vijeka pod Bizmarkom ujedinjavan nemački narod i kada je stvarana jedinstvena njemačka nacija, tadašnji austrijski car Franjo Josip, car starog feudalnog kova, odbio je ujedinjenje Austrije sa ostalim Nijemcima, jer bi na taj način izgubio svoju vlast i državu. Sa ujedinjenjem on bi izgubio vjekovnu vlast Habzburga u srednjoj Evropi i tako se ponizio pred pruskim kraljem ujediniteljem Njemaca, novim carem – skorojevićem, „svinjarom“ Wilhelmom, kako ga je nazivao! Zato je Austrija zauvijek ostala zasebnom državom, izvan ujedinjene Njemačke.
Koje su tačno vjere bili bosanski vladari ?
Pošto smo u gornjem tekstu razjasnili imaginarni „nacionalitet“ srednjovjekovnih bosanskih vladara, sada ćemo pojasniti ono što je u Srednjem vijeku bilo sekundarno za određivanje njihove pripadnosti – njihovu religioznu pripadnost. U istraživanju religijske pripadnosti naših vladara ja sam koristio isključivo objektivne, nezavisne i neutralne izvore. Na osnovu istraživanja došao sam do zaključka da su skoro svi bosanski vladari bili pripadnici kršćanske religije i da su pojedinačno bili sljedbenici dvaju suprostavljenih kršćanskih crkava: Katoličke crkve i Bosanske bogumilske crkve ili sekte, kako su je katolici nazivali. Najveći dio bosanskih vladara su bili veći ili manji katolici, dok je drugi manji dio vladara pripadao Crkvi bosanskoj, bosanskim krstjanima-bogumilima. Bosnom su najprije vladali banovi od 1130. do 1377. Godine, a od 1377. pa do 1463. godine kraljevi. Banovi su bili: Borić, Kulin, Stjepan, Matej Ninoslav, Prijezda I, Prijezda II, Mladen I Šubić, Mladen II Šubić, Stjepan I Kotromanić, Stjepan II Kotromanić i napokon Tvrtko I. Kraljevi su bili Tvrtko I, Dabiša, Jelena (sa nadimkom Gruba), Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II Tvrtković, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević, kao i dva kasnija marionetska kralja: Matija Šabančić-Kotromanić i Nikola Iločki (Újlaki Miklós ). Svi ovi, i banovi i kraljevi, pripadali su jednom te istom rodu, osim Šubića-hrvatskih banova uzurpatora i mađara Nikole Iločkog. Rod bosanskih kraljeva se od Prijezde I, prema njegovom nadimku, nazivao Kotromanićima. Svi bosanski vladari nisu bili iste vjere, a neki od njih su religiju često mijenjali u zavisnosti od svojih vjerskih ubjeđenja, a najviše od geo-političke situacije u svom okruženju. Tek nekoliko njih su bili pravi i gorljivi katolici, do kraja odani Vatikanu i papi.Većina bosanskih vladara koji su se izjašnjavali kao katolici to bili samo načelno i pod pritiskom, a u stvarnosti su bili simpatizeri i tajni sljedbenici Crkve bosanske- kripto bogumili. Osmanski vazalni kraljevi Bosne Matija Šabančić-Kotromanić i Matija Vojsalić-Hrvatinić su prešli na islam i bili su muslimani! Bosanskih vladara koji su bili pravoslavne vjere u istoriji Bosanskog kraljevstva nije uopšte bilo! U istorijskim dokumentima se spominje tek nekoliko nižih velikaša koji su u to vrijeme bili sljedbenici pravoslavlja u Bosni.
Tako su stvari stajale po pitanju bosanskih vladara, dok je pitanje prvobitne vjerske pripadnosti njihovih supruga –bosanskih kraljica bilo drugačije. Neke od bosanskih vladarica su bile rođene kao kćerke pravoslavnih vladara Raške, Bugarske, Vizantije.. i bile su odgojene u pravoslavlju. Sve su one prilikom vjenčanja sa bosanskim vladarima prešle na vjeru svojih muževa. Ban Stjepan I je poznat po tome što je bio zet pokatoličenog srpskog kralja Dragutina. Stjepan I Kotromanić je bio oženjen Dragutinovom kćerkom Elizabetom (Jelisavetom) Nemanjić, sa čime su se kraljevska loza Nemanjića i banska, a kasnije kraljevska loza Kotromanića, orodile. Zahvaljujući činjenici da je bio unuk srpske princeze, naš prvi kralj Tvrtko I Kotromanić je postao kralj Srbije. Tvrtko I je bio oženjen spravoslavkom. Godine 1374. Tvrtko, koji je u to vrijeme bio ban Bosne, oženio je Doroteju Bugarsku, kćerku bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške.
Postoje pouzdani istorijski dokumenti koji nam danas govore o vjerskom stanju srednjovjekovne Bosne do 15. vijeka. U tadašnjem bosanskom kraljevstvu brojnošću svojih pripadnika dominirale su Crkva bosanska, koja je bila najbrojnija i čije sljedbenike Dubrovčani (ali i drugi) redovno nazivaju hereticima-patarenima, i Katolička crkva, dok je pravoslavlje predstavljalo potpuno marginalnu religiju koju je ispovijedao vrlo mali broj stanovnika. Katoličanstvo se u principu jednako negativno odnosilo i prema bosanskoj i prema pravoslavnoj crkvi. Pripadnike prve crkve su žigosali kao „patarene ili heretike“ (krivovjerce), a pripadnike druge crkve su žigosali kao „šizmatike“ (otpadnike), pa su pripadnici obiju tih crkava bili izloženi progonima i teroru katoličke inkvizicije. Pravoslavlja u ta vremena, zbog tih progona, praktično u Bosni nije bilo osim nešto malo u rubnim jugoistočnim dijelovima (u Zahumlju, današnjoj istočnoj Hercegovini). Broj pravoslavaca u Bosanskom kraljevstvu se povećao tek nakon Tvrtkovih osvajanja zapadnih dijelova nekadašnje srpske carevine. Broj se pravoslavaca u Bosni rapidno povećao tek u doba kada je Bosnom vladalo Osmansko carstvo, koje je bilo tolerantnije prema pravoslavcima koje su pokorili nego prema katolicima sa kojima su ratovali. Uprkos negativnim stavovima katoličke crkve, odnos bosanskih vladara prema bogumilima je bio puno tolerantniji od njihovog odnosa prema pravoslavlju.
(Nastaviće se)