Piše: Jusuf Trbić
Kad god se u svijetu povede ozbiljan razgovor o našem dijelu Balkana, čujemo jedan zanimljiv termin: balkanizacija. Taj je termin skovan kao sinonim za besmisleno ustinjavanje većih država i njihovu podjelu na male, zaostale i neodržive cjeline. Ali, ne samo to. U knjizi „Imaginarni Balkan“ Marija Todorova nas obavještava da taj termin, koji se pojavio davne 1918. godine, označava ne samo ustinjavanje velikih i snažnih političkih jedinica, već je postao sinonim za povratak plemenskom, zaostalom, primitivnom i varvarskom, a veže se za one koji ne mare za civilizacijske standarde ponašanja, koje je kao normative smislio i propisao civilizovani svijet. Upotreba termina balkanizacija pojačala se nakon razbijanja Jugoslavije, pa je danas, do te mjere izašla na loš glas, da od nje bježe čak i najsiromašnija afrička plemena. Balkanizacija se tako pretvorila u jednu od najpogrdnijih etiketa u istoriji, u međunarodnim odnosima, u političkim naukama i, u današnje vrijeme, u opštem intelektualnom diskursu. U skladu s tim pojavio se i izraz „balkanski mentalitet“. Značenje tog pojma nije teško dešifrovati.
Kao što znamo, sve bivše jugoslovenske republike su, nakon osamostaljenja, krenule nezadrživo u stvaranje međusobnih barijera, u fetišizam razlika, i to uglavnom malih ili beznačajnih razlika, u brisanje svega zajedničkog iz prošlosti, pogotovo iz antifašističke borbe, u zidanje sopstvenih etno-religijskih identiteta, koji su postali najvažniji novi mit svih ovih teatar-državica, ili, u balkanskom žargonu, vašarskih državica. Na scenu su gromoglasno stupile nove, nacionalističke elite, koje su sa sobom donijele neviđenu arhitekturu haosa u kojem se ne vide ni pljačka ogromnih razmjera, ni bezdušna, paranoična politika koja povukla u smrt i patnju milione ljudi, ni lažni patriotizam, ni potpuno izmijenjena prošlost u kojoj je sve okrenuto na glavu. Šizofrene industrije svijesti pretvorile su sve u svoju suprotnost: laž u istinu, zločin u pravdu, nemoral u moral, glupost u pamet, primitivizam u najveću vrlinu. Nove političke elite pretvorile su zaborav u novo pamćenje, kolektivizam je potopio svaku ideju građanina, kao slobodnog pojedinca, a krvoločni hor iskasapio je sve drugačije glasove. Svemu tome su snažan pečat dale vjerske zajednice, koje su se konačno dokopale srednjovjekovne moći, služeći novokomponovanim vladarima i pretvarajući, svojom lažnom, nacionalističkom religijom i svojim etno-filetizmom, obogotvorenu naciju u novo božanstvo u koje se ne smije sumnjati.
Kako kažu teoretičari, balkanizacija, kao oblik tribalne, plemenske svijesti, znači i kolektivni duh, sklonost tiraniji, agresivnost i varvarstvo, autarhičnost, pasivnost, nekretanje duha, strah od drugog, nepoštivanje zakona i društvenih normi, bjekstvo od modernosti i svekoliku civilizacijsku regresiju. Svemu tome treba dodati i podanički mentalitet i ropski duh, njegovan stoljećima, strah pred autoritetima i dobrovoljno ropstvo u koje smo svi utonuli do grla. Nezadovoljni stvarnošću oko nas, mi ne znamo dići glas, već, pelcovani etno-religijskim nacionalizmom, tražimo neku drugačiju, ljepšu, prostraniju i topliju prošlost, neko ogledalo koje će nas činiti ljepšim i boljim, pa kad nam naši polupismeni prevaranti na prijestolju sve to ponude, mi se, zatvorenih očiju bacamo u tu mutnu vodu, kao u toplu postelju. Bez ikakvog znaka otpora.
Ali, ovih dana se u Srbiji dešava nešto što niko nije očekivao. Masovna pobuna mladih ljudi protiv tiranskog, autoritarnog, pljačkaškog režima, otvorena, slobodoumna i nesputana uobičajenim balkanskim političkim marifetlucima, pobuna koja je iznenada širom otvorila vrata slobode i učinila da se mi, stariji, zastidimo svoje pasivnosti. Pobuna je počela da se širi regionom, brišući državne, etničke i religijske granice, izvlačeći nas iz tamnica nacionalističkih tvrđava koje su nas odvojile od svijeta, pameti i slobode. Čini se da je prošlo vrijeme pomračenja pameti, pristajanja na laž, na zločin, na mržnju, na strah i podjele, na zatvaranje u etničke i nacionalističke torove. U svakom slučaju, mladi ljudi su razbili okove kojima smo svi bili sputani, i sad mi moramo odlučiti: hoćemo li konačno postati ljudi ili ćemo i dalje biti poslušne sluge naših plemenskih poglavica.
Pobuna mladih otvorila je oči svima koji hoće da gledaju. Jugoslaviju su razbili krvožedni nacionalisti, željni tuđe krvi, oni su opljačkali naše živote i pretvorili nas u slijepa i poslušna krda. U našoj Bosni, koja je, kao društvo, hiljadu godina bila amalgam različitosti i kuća u kojoj nikome nije bilo tijesno, mračni jahači Apokalipse otvorili su nam vrata pakla. Dogovorena podjela države, ovjerena strašnim zlolčinima u ratu protiv Bosne, etnokratija koja poništava građanina, pojedinca, kolektivizam i politike identiteta, vladavina gluposti, kriminala i korupcije, sve nas je to dovelo do ruba provalije.
Dugo se činilo da nikad nećemo moći da se iz tog blata izvučemo. Mladi ljudi, studenti, đaci Srbije i oni koji ih slijede pokazali su da je i to moguće.
Sad je sve do nas.