Otišao nam je Slavo. Naš Slavo. Naš drug.
Stradao je od podmukle bolesti koja kao da je bila samo kulminacija njegovih stradanja u ovom podmuklom vremenu. Ovo zlo vrijeme koje je obilježilo veći dio njegovog zrelog života kobno je satkano tako da iz ljudi izvlači samo ono najgore, najnečovječnije, najzlobnije.
Piše : Prof.dr. Asim Mujkić
Svojim političkim i ekonomskim silnicama ono nepogrešivo na tron dovodi lažove, zlikovce, bestidne kradljivce, nemilosrdne huškače, smutljivce, a ka dnu baca sve one koje se usude vjerovati u ljudskost, sve one koji ne kradu nego daruju, one koji ne huškaju, nego strpljivo, kroz otvoreni, srdačni i drugarski razgovor, svaki put iznova grade mostove povjerenja i vraćaju vjeru da možemo bolje.
Nikada, pa ni kada mu je bilo najteže, susret ili razgovor sa Slavom nije mi protekao bez njegove autentične srdačnosti, iskrenosti koja je razoružavala. Nisam mogao a da se nekad ne zapitam, imajući u vidu šta mu se dešava, odakle crpi tu snagu, optimizam. Otišao nam je jedan dobar čovjek – zato hulje danas likuju.
Da, Slavo je bio akademik, ugledni profesor. Mogao se on s akademskih visina lako prepustiti naplavini podmuklog vremena, uhvatiti se u kolo smutljivaca, prinijeti svoju skromnu žrtvu totemu nacionalnog jedinstva. Ili, ako mu je to već bilo previše, mogao se, a status mu je to omogućavao, kao dosta kolega iz akademskog esnafa, barem praviti da nije odavde, maskirajući nebrigu za svoje društvo, za svoj polis, istraživačkim projektima, akademskom izvrsnošću, teorijskim maglinama. Mogao je, ali nije.
Kao pravi ljevičarski intelektualac odlučio se za prezrene, ugnjetene, prevarene i ponižene, za one na dnu, jer se samo s dna može graditi. Svoj status i znanje iskoristio je da upravo takvima da riječ, da ih naoruža vokabularom u kojem će moći, kada za to dođe vrijeme, a Slavo je nepokolebljivo vjerovao da će ono doći, izraziti ciljeve svoje emancipatorske borbe – najuzvišeniji je cilj koji angažirani intelektualac može imati.
I zaista, kada god bih imao neke dvojbe, a nije ih teško imati u ovakoj kompleksnoj političkoj svakodnevnici, kada bi se upitao kako razumjeti neki događaj, politički potez ili odluku, potražio bih šta je Slavo o tome rekao.
Uz Zdravka Grebu – da žive ne pominjem ovaj put – jedan je od rijetkih mojih intelektualnih orjentira za intelektualno naviganje po nemirnim društvenim i političkim vodama moje zemlje.
Slavo će, van sumnje, ući u lijevu intelektualnu povijest naše zemlje kao važan sugovornik, onaj koji je dao veliki doprinos razvoju one stare priče o borbi za pravdu, slobodu, jednakost protiv tiranije.
Priča je to koja traje od kako traje čovječanstvo. Boriti se za pravdu unatoč sasvim izglednom porazu, prijetnjama i pritiscima. A ostati toj borbi privržen, vjerovati u nju, temeljna je zasada humanizma i ono što čovjeka čini čovjekom i razdvaja ga od barbarina ili naprosto slučajne egzistencije.
Po toj nepokolebljivoj vjeri kojom odišu čak i posljednji intervjui i izjave koje je Slavo davao, on je nalikovao drskom Terzitu iz Homerove Ilijade, koji se kao obični vojnik usudio skresati u brk velikom Agamemnonu zbog čijeg su hira, kaprica, vojnici, obična raja, besmisleno držani godinama pod zidinama Troje.
Terzit mu je javno rekao sljedeće: „Što Agamemnone, ti sad hoćeš, čegal’ ti treba? Puni su mjedi tvoji čadori, mnogo imadeš žena po izbor u svojim čadorima, kojeno tebi, kad grad uzmemo koji, Ahejci dajemo prvom. Zlata li tebi zar još nedostaje, što ti ga Trojac nosi konjokrota koji iz Troje za ucjenu sina, kojega svezana ja dovedem il’ drugi Ahejac? Želiš li mladu ženu, da imaš koga obljubit, da je kod sebe držiš na strani? Koji je vladar, njemu ne liči u zlo povlačiti ahejske sine!“ A onda se Terzit okrenuo svojim suborcima sljedećim riječima: „Pokori, sramote, švrće! Oj Ahejke, ne Ahejci! Pođimo u lađah kući, a ovoga ostav'mo ovdje, neka preživa dare pod Trojom, nek tad vidi, da li smo njemu mi na pomoći ili n'jesmo“.
Princip tiranije ostao je nepromijenjen kroz milenije. Po čemu se vladavina nacionalističih elita koje decenijama iz svoga hira, samo zato što to mogu, drže upregnutim u besmisleni nacionalistički projekt razlikuju od Agamemnovog iživljavanja?
Slavo, kao nekoć Terzit, postavlja isto pitanje vlastodršcima – što vi još hoćete; puni su vam računi; zar se niste zasitili pljačke i žena koje držite sa strane? Koja vam privilegija još treba? Nema nikakvog opravdanja da u zlo povlačite sinove naroda koji vas je izabrao.
Govoreći o nužnosti promjene političke paradigme Slavo nas, kao nekoć Terzit svoje suborce, poziva da ‘ove ostavimo ovdje’, neka preživaju ono što su ‘jamili’, neka vide mogu li išta bez nas.
Onome koji ovako govori slijedi kazna – kako u ahajsko doba, tako i u doba vitalnih nacionalnih interesa. Odisej je, premda je i sam kritikovao i čak sabotirao Agamemnona, u napadu klasne solidarnosti s tiraninom, javno istukao Terzita uz prijetnju da se više nikada ne usudi „svojom jezičinom izustiti ime kraljeva“. Tako su isto današnji pretorijanci iz našeg sokaka zbog ‘imenovanja kraljeva’, gospodara naših života i smrti javno onomad pretukli Slavu.
Historija se ponavlja, a mi smo iz generacije u generaciju, sve lošiji đaci, ali, borba za pravdu mora biti nastavljena.
(kliker.info)