Dragi Dinko
Javljam ti se sa zakašnjenjem, i nadam se da ćeš mi oprostiti. Imao sam niz predavanja u Americi i na mom Insitutu Allende, gdje sam, kao što znaš, od penzionisanja, prije nekih dvanaest godina, u statusu «dekana emeritusa», sa lijepom obavezom da svake godine održim izvjestan broj predavanja studentima i gostima. I to sa zadovoljstvom činim, tim prije što vidim da su ovdašnji muralisti na visokoj cijeni i u Evropi i u Americi, čemu sam, da ne budem neskroman, i ja malo doprinio.
Želim da ti zahvalim na velikome trudu oko otvaranja mog legata u Tuzli i sređivanja tih papira i dozvola, o čemu ja ne znam ništa, a upravitelju Međunarodne galerije portreta Mevludinu Ekmečiću poslao sam posebnu zahvalu. Uz moje murale u Rimu ( vidio si «Genezu») i Klermontu, to je, kako mi se čini, vrh moje slikarske karijere, kako ja to vidim. Drago mi je da su moja poklonjena djela našla tako vidno mjesto u gradu u kojem sam odrastao i proveo nezaboravne godine mladosti. Bio si toliko puta u mojoj kući koju su neki nazvali «tuzlanskim Monmartrom» i sjetićeš se tih divnih druženja s mojim Ismetom Mujezinovićem, s Đorđem Mihajlovićem, s Adelom Ber, s piscima i muzičarima tuzlanskim. Bio si sa mnom onoga popodneva (sjećaš li se?) kad je moj dragi profesor Mihail Timčišin uvjeravao moga oca i majku da ću ja jednoga dana biti veliki slikar, a otac samo vrtio glavom. Htio je da završim velike škole, a znao je da tebe tvoji za pravne nauke spremaju, i to mu se činilo dobrim izborom. Ali, slikarstvo! Majka je, čini mi se, imala više sluha za umjetnost, ali, moram priznati, da mi nikakve probleme nisu pravili kad sam odlučio da se odazovem Erninom pozivu i zaputim se u Los Anđeles, da okušam slikarsku sreću. Danas mi se čini da su tome možda doprinijele crne vijesti koje su stizale iz Njemačke i kojih se svaki Jevrej pribojavao.
Žao mi je što nikako nisi našao vremena da dođeš u ovu divnu zemlju, u moj drugi ( ili koji već jeste) dom u San Miguel de Allende, da vidiš ovu zlatnu sunčevu sjenu koja sve pod sobom pretvara u praznik za oči. Zato te pozivam još jednom, godine nam prolaze, moj Dinko, znaš li koliko je vremena prohujalo od onih naših bijeljinskih dana?
2
A ja, kako starim, sve više mislim na zavičaj, na Bijeljinu u kojoj sam se rodio, na Tuzlu u kojoj sam odrastao, na ono što je još ostalo ispod prašine vremena. Često mi pred oči izađe moja kuća na ulazu u sokak, puna svjetla i nekako lepršava, kao da ne stoji na zemlji. I naša brojna familija, ujaci Izrael, Isak i Elijan, rođaci Haim i Sara Salom, tvoj otac Aron, naš vjeroučitelj u Meldaru, pa mi, djeca, bila nas je čitava gomila, a bijaše tad, po popisu iz 1910. godine, ravno četiri stotine četrdeset i sedam jevrejskih kuća u Bijeljini, čitava mala kolonija. Pokušavao sam da saznam nešto više o našim bližnjima koje je progutao crni mrak holokausta. Svoju knjigu o Jevrejima Bosne i Hercegovine poslao mi je rođak Avram Pinto, nešto sam saznao i sam. U Bijeljini su dugo živjeli samo sefardi, a sa austrougarskom okupacijom stigli su i aškenazi, i bijaše u početku velika nesloga među njima, sve dok ne izgradiše veliki hram, zajednički, sa galerijama na spratu i sa dva tornja, i ta ih sinagoga pomiri. Mahom su bili trgovci, bogati i sposobni, i Bijeljina se, u to doba, po njima prepoznavala. Isak Alkalaj, Mošo i Avram Danon, Abraham i Avram Finci, Gabor Grinfeld, Haim, Papo, pa Arpad Vajs, Mošo Montiljo, Jakub Perera i tvoj ujak Moric Semo, najbogatiji od svih, i nama najdraži. Jer je bio vlasnik bioskopa «Edison», u koji smo vazda puštani bez karte. Sjećaš li se kako smo tonuli u mrak i pokretne slike, kao u najljepše snove?
Divna sjećanja na djetinjstvo u Bijeljini ne napuštaju me ni danas. Kakva je samo bila sloga s komšijama muslimanima, mi smo s njima rasli i živjeli kao da nismo dva naroda, već jedan. I kao što je nas okupljala i vezivala naša sinagoga, njih je za ovaj svijet držala njihova Bijela džamija, a oba hrama, tako različita, u mome se sjećanju stapaju u jedan, sav od čipke snova i svile sjećanja. Nisam mogao odoljeti, pa sam i jedan i drugi, i sinagogu i Bijelu džamiju, utkao u dva velika murala, jedan je u Los Anđelesu, a drugi ovdje u Meksiku, u Santa Kruzu, i jedan i drugi su na nebu, na oblacima počivaju, daleko od kaljuge života, čisti i bijeli, kao ptice koje iz srca izlijeću u nebesku slobodu. Naravno, objašnjavao sam da se radi o nečemu drugome, o «umjetničkoj slobodi» i tome slično, ali moja duša zna da je to malo vraćanje duga zlatnim godinama u kojima je našim životima vladala bezbrižnost.
A kad je u Bijeljinu stigao mrak, sve se to prosulo kao voda po žednom pijesku. Po naređenju krajslajtera Kulturbunda Karla Lajtenbergera i našeg školskog druga folksdojčera Hajnriha Vinterkorna svim Jevrejima su oduzete najprije radnje, a zatim čitav imetak. Prvi je obješen Moša Levi,
3
pred gradskom vijećnicom, za granu kestena u cvatu. Onda su jedne noći pokupili sve koje su pronašli i potrpali ih u voz. S njima i našu lijepu,
prefinjenu Reginu Semo, koja nam je s toliko ljubavi znala svirati Šopena, da smo zaboravljali disati. Odvedeno je u logor dvije stotine Jevreja, i niko se nije vratio. Ostali su, kako ko, pobjegli, neki u partizane, neki na italijansko okupacionom područje, neki na druge strane. Ti, vjerovatno, takođe znaš dosta o tome, a ja ti pišem jer me podaci iz Avramove knjige ispunjavaju neizmjernom tugom, te me slike proganjaju i sve više mi san zatvaraju u olovnu kutiju iz koje ne znam naći izlaza. Posebno mi dušu pritiska jedna nevjerovatna istina. Jevreji su, u to doba, bili daleko najpismeniji narod, imali su smisla za sve poslove, pravili su kapital, pomagali jedni drugima i bili uzor svima drugima. Prema zvaničnim podacima, navodi ih i Avram, do 1929. godine među Jevrejima u Bosni i Hercegovini bilo je čak 72,65 posto pismenih, a mnogi su imali visoke škole. Taj je procenat kod pravoslavaca bio 17,1 posto, kod rimokatolika 28,1, a kod muslimana 12,64 posto. Pa ipak, bijeljinski Jevreji nisu ostavili pisane tragove o svom životu, nisu pisali knjige, nisu ostavili svjedočanstva. Baš kao i muslimani. Da li je i to razlog Božije kazne, i čeka li to i bijeljinske muslimane? Teško i bogohulno pitanje, ali ne mogu da ga izbjegnem.
Eto, moj Dinko, umjesto da mirne penzionerske dane provodim u laganom radu i uživanju, ja se sve više vraćam davnim vremenima koja mi dušu truju i ne daju mi da se smirim. Zamoliću te da mi napišeš šta je još ostalo od nas u Bijeljini, ima li sačuvana neka kuća, neko dvorište, groblje, neki znak, ima li ikakvog traga naših koraka na bijeljinskim ulicama, ima li makar blijede sjenke naše u starijim ljudima koji bi mogli da se sjećaju. Ima li ičega, ili je sve to samo san starog čovjeka koji svijet boji sve bljeđim bojama?
Uvijek tvoj
James Haim Pinto
(odlomak iz romana “Legenda o Bijeloj džamiji)