Kad kolebljivi časovnici
Najzad otkucaju ponoć
Siđi u ponor svog lica
Na dno
Tamo gdje je hladno i mračno
I gdje svaka boja
Prestaje da pjeva
Povedi sve svoje riječi
Svoje vjerne sluge
Svoje saputnice gorke
Zapali jednu od njih
Kao drvce šibice
Baklju za jedan tren
Da ti silazak obasja
Kad sagori zapali drugu
Pa treću i tako redom
Kad izgore sve
I ona posljednja
I najmanja
I ona davno izgovorena
I nečujna
I već zaboravljena
Vrati se slobodan i šutljiv
Kao vazduh
Na tvrdom kamenu
Ležaj raspremi
Pa lezi i pusti oči
Da nebesima lutaju
I gledaju neumoljivu noć
Kako se spušta
Na život
Na uspomene
Jusuf Trbić