Piše: Jusuf Trbić
Šta nam je donijela protekla godina?
Prođe još jedna godina, kao da je nije ni bilo. Kako god se pogleda, sve dobro što nam je donijela može se nabrojati na srednji prst jedne ruke. Ono što bi moglo biti dobro za nas, to je krah svih iluzija. Svijet je pravedan, međunarodna zajednica će nam pomoći, ne moramo mi ništa učiniti, opametiće se oni koju rasturaju Bosnu, političari će konačno početi da rade… sve je to palo u vodu za kratko vrijeme. Demokratski Zapad je pravo lice ponovo pokazao podržavajući genocid Izraela u Gazi, dovoljno da se sa zebnjom zapitamo šta će biti s nama, kao da nam nije bilo dosta pouka iz politike Zapada prema Bosni u toku agresije, embarga na oružje i dejtonskog priznanja rezultata agresije, etničkog čišćenja i genocida. Uz to, islamofobija, antimigrantska politika, jačanje desnice u Evropi, otvorene ruske prijetnje Bosni, grabežljivi komšija s one strane Drine koji više i ne krije svoje pretenzije na bosansku teritoriju, sve veća bezobzirnost beogradske filijale u Banjoj Luci i njenog političkog vođstva, čija ljubav prema domovini u oblacima, Velikoj Srbiji, ne zna za granice, hinjska politika Dragana Čovića, nesposobnost probosanskih snaga – kad se sve to sabere, malo je razloga za optimizam. A nova godina tek počinje.
Pred samu Novu godinu uhapšeni su Nenad Nešić, ministar bezbjednosti BiH i njegovi saradnici u lopovluku, isti oni kojima su usta vazda bila puna patriotizma. I to bi moglo da bude poučno: što više patriotizma u ustima, sve više (naše) love u (njihovim) džepovima. Ne znam šta bi se dogodilo kad bi zaista počela da djeluje pravna država, kud bismo s tolikim zatvorenicima, morali bismo da ih izvozimo. Ali, teško je to očekivati. Do sad je vlast govorila: jeste, krade se, ali lopovi su nepoznati organima gonjenja, pa ih zato i ne gone. Kako da ih gone, kad ne znaju koga ganjaju? I mi smo im vjerovali, pa oni se sigurno razumiju u lopovluke. Dokazano.
Pred samu Novu godinu odigrana je još jedna predstava u Skupštini RS-a. Dodikovi sljedbenici zaprijetili da će, ako se nastavi sudski proces njihovom šefu, usvojiti zakone kojima će sve u državi okrenuti naopako. Uslijedila su uobičajena saopštenja ambasada važnih država, pa pritisak na entitetsku vlast, pa ovi, kao, popustili, narod opet odahnuo, do sljedeće prilike. Krajnje je vrijeme da vidimo istinu: sve je to teatar, niko zapravo ne želi promjenu sistema i politike u BiH, za njih je ovaj haos najopoželjnije stanje, jer to odgovara svim etno-nacionalističkim politikama. Samo u ovakvoj zemlji oni mogu nesmetano krasti i vladati kako im se prohtije. Međunarodna zajednica može i dalje da glumi čuvara mira, Srbija i Hrvatska dušebrižnike koji, praktično, upravljaju dijelovima Bosne, a Bosancima ostaje iluzija da ipak nije tako strašno, jer se ne puca. A loša i sve gora beskonačnost se nastavlja.
U toj situaciji postalo je normalno sve što je nenormalno. Normalno je da se otovreno krade iz budžeta na svim nivoima, iz budžeta koje pune građani ove zemlje, i da niko, ili skoro niko ne traži odgovornost. Povremene akcije, poput ove u Nešićevom slučaju, služe više da nas umire nego da istinski zadovolje pravdu. Postalo je normalno da političari koji primaju velike pare od države pljuju na tu istu državu kad god im se prohtije, da je blokiraju kad požele i da se rugaju svima nama, a da se niko zbog toga ne bihuzuri. Postalo je normalno da zbog kamenoloma koji nema dozvolu za rad stradaju ljudi i ruše se naselja, a da se niko i ne počeše. Stotinjak metara uništene pruge, zbog čega svi trpimo ogromnu štetu, ova vlast mjesecima ne može da popravi, čeka se sadaka od turske firme koja će to učiniti besplatno. A silne pare koje se ubiraju za slučaj prirodnih katastrofa stoje negdje ili su razdijeljene podobnima. Onima koji se tako žustro bore protiv odavno mrtvog komunizma ne znače ništa podaci da su u Titovo doba omladinske brigade, lopatama i krampama, za tri ili četiri mjeseca mogle napraviti cijelu prugu, i to bez modernih mašina, a ovi ni krpe na cestama ne mogu zakrpiti godinama. I ne mogu porušiti i pokrasti sve što je u Jugoslaviji napravljeno. A da se trude, trude se. Posljednjih dana decembra pao je snijeg, iznenada ali sasvim očekivano, pa je pola države ostalo bez struje. A struja opet poskupjela, mada je imamo u izobilju. Što se tiče skupoće, tu svakoga dana napredujemo u svakom pogledu, a dokle ćemo, ne zna se.
Prošle godine bosanski gradovi su bili među najzagađenijima u Evropi, hrana nam je puna otrova, bolesti su svakodnevna pojava, a za liječenje najtežih slučajeva pare se sakupljaju preko interneta. Kultura je nastavila propadanje, školstvo je dostiglo najniži nivo na kontinentu, bijeda, materijalna i duhovna, sve je veća. Dobro, čak odlično, žive samo novi biznismeni, političari i vjerski službenici. Samo oni i njihovi poslušnici ne bježe iz ove zemlje, njima je dobro i ovako, da ne može biti bolje. Mi ćemo imati budućnost tek kad oni budu prošlost. Ako se to ikad desi.
Ipak, ohrabrenje je stiglo sa one strane od koje to ni u snu ne bismo očekivali. Opšti bunt građana, a posebno studenata i đaka u Srbiji, donijeli su svjetlo u ovu mračnu, blatnjavu balkansku krčmu i nagovijestili mogućnost nove nade. Neki novi talasi počeli su da se valjaju ovom uspavanom regijom, hoćemo li im se i mi pridružiti? Ili ćemo i dalje gurati glave u pijesak, čekajući da se sve to nekako samo od sebe sredi? Do sad je bilo da mi na svakim izborima mahom jednim istima damo svoj glas, pa onda zanijemimo. Da li je došlo vrijeme da i mi ustanemo i da progovorimo, da viknemo, da se borimo za sebe, za svoju domovinu, za svoju budućnost?
Sretna vam nova 2025. godina.