Međunarodne presude za genocid i fantazije poricanja
Mnogi se pitaju šta će Miloradu Dodiku plaćeni negatori genocida počinjenog u Srebrenici kad je on svaki treći dan revizionista.
Piše: Sead Omeragić
Prema Gregori Stentonu, predsjedniku organizacije Genocide Watch, genocid se razvija u osam etapa. Sedam etapa su poznate i govore o načinima istrebljenja jednog naroda. Osma, posljednja etapa je poricanje da se genocid dogodio. Tu osmu, posljednju sramotnu etapu genocida počinjenog u Srebrenici danas odrađuju revizionisti iz bh. entiteta Republika Srpska, i to budžetskim novcima, angažirajući kvazihistoričare i revizioniste iz cijelog svijeta, koji će raditi protiv svih postojećih presuda međunarodnih sudova, vjerovatno s iznimnom finansijskom podrškom.
Novo negiranje genocida odigrava se u vrijeme raspisivanja potjernice za Stefanom Karganovićem, višegodišnjim finansijskim revizionistom dugogodišnjeg čelnika RS-a Milorada Dodika. Nevladina organizacija Istorijski projekt Srebrenica, čiji je Karganović bio direktor od 2008. do 2014. godine, dobila je od Vlade RS-a na čijem je čelu bio Dodik milion eura. Novac je potrošen bez evidencije gdje i kako. Mnogi se pitaju šta će Dodiku “finansijski” negatori genocida u Srebrenici kad je on svaki treći dan revizionista.
Serge Bramertz, glavni tužilac Haškog suda, poručio je na naučnom skupu o genocidu u Srebrenici, održanom u Sarajevu 11. juna 2015. godine: “Negiranje genocida nikada neće biti prihvaćeno. Negiranje da je počinjen genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin uzrokuje velike patnje i žrtvama i preživjelima. Sve žrtve zaslužuju osnovno poštovanje prihvatajući nepravdu koja im je učinjena.”
Srbija uporno negira i šuti
Carmel Agius, predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, govorio je na istom skupu o borbi protiv negiranja genocida i revizionizma na Balkanu i u Bosni i Hercegovini: “Postoje razni načini i sredstva za borbu protiv revizionizma. Haški tribunal je u osnovi pravosudni način. Suđenja pružaju vrlo značajan doprinos uspostavljanju registra događaja iz prošlosti. Pravila dokazivanja koja se koriste u sudskim postupcima, kao i zahtjev da se presude temelje na provjerenim činjenicama izvan razumne sumnje neizostavni su dio u kreiranju legitimiteta u odnosu na druge sporne činjenice te otežavaju ‘društvu da se upušta u svoje fantazije poricanja'…
To je, dakle, temeljni alat za borbu protiv poricanja i revizionizma. Naprimjer, suđenja u Nirnbergu su bila alat koji je otežao priliku budućim naraštajima da poriču holokaust čak i decenijama kasnije. Dokazi do kojih se došlo u procesu suđenja su postali nepremostiva prepreka za one koji žele osporiti da su zločini nacističkog režima dogodili… Tokom postupaka suđenja, Haški tribunal je prikupio vrijedne i kvalitetno dokumentirane dokaze i svjedočenja, koji mogu poslužiti kao referentna tačka te spriječiti manipulaciju s historijom, koja bi mogla posijati sjeme novih sukoba. Bez rada Haškog tribunala, državne tajne bi mogle ostati tajne, kao i vladini napori da dezinformiraju javnost možda ne bi bili tako djelotvorno otkriveni.”
Naravno, mislio je na RS, pa i Republiku Srbiju, gdje više od dvae desetljeća nije objavljen niti jedan ozbiljan tekst o zločinu genocida. Danas se u beogradskim medijima objavljuju zločini počnjeni na Kosovu, pošto se od njega odustalo, a oko bacilo na Bosnu i Hercegovinu, mjesto gdje je srbijanski režim počinio genocid. Paralelno se plasira istina o zločinima na Kosovu, a revizionističke komisije rade na negiranju genocida počinjenog u Srebrenici. Takvu primitivnu politiku svijet nije vidio.
U kategoriji s poricateljima holokausta
I prije je bilo pokušaja negiranja zločina genocida. Sudija Carmel Agius se prisjetio “Izvještaja o predmetu Srebrenica”, koji je 2002. godine sačinio Darko Trifunović, profesor na Fakultetu sigurnosnih studija Univerziteta u Beogradu, a naručila Vlada RS-a. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju taj izvještaj je opisao kao “jedan od najgorih primjera revizionizma u odnosu na masovna pogubljenja bosanskih Muslimana počinjena u Srebrenici u julu 1995. godine”. Glavna tužiteljica Carla Del Ponte je rekla da su sastavljači takvog izvještaja “posve slijepi, duboko neosjetljivi i evidentno spremni blokirati sve napore da se dođe do pomirenja, istine i pravde”. Britanski državni sekretar za evropske poslove Denis MacShane ustvrdio je da “autori izveštaja spadaju u istu kategoriju s poricateljima holokausta”.
“Bijes i osude od raznih balkanskih i svjetskih zvaničnika na kraju je prisilio RS da se odrekne tog izvještaja”, rekao je Carmel Agius. I pored takve moralne lekcije, Trifunović se ponovo uključivao u iste projekte revizionizma kojeg potiče Dodikov entitetski režim. Osvrćući se na sraman izvještaj Trifunovića, Agius je rekao da se “svaki pokušaj poricanja genocida u Srebrenici može smatrati samo kao namjerno izvrtanje istine. Na temelju dokaza, sud je zaključio da su hiljade muškaraca bosanskih Muslimana iz Srebrenice ubijeni u pomno biranom, metodičnom masovnom pogubljenju, a ne u borbi, kao što su to tvrdili Vlada RS-a i optuženi. Sud je utvrdio da je većina pogubljenja počinjena u skladu s već uspostavljenim obrascem, pri čemu su nenaoružani muškarci, često s povezima preko očiju i rukama vezanim iza leđa, bili postrojeni na mjestima i građevinama u izoliranim područjima te se u njih pucalo…”
Postoje međunarodne studije koje govore da Srbija ne želi čuti istinu o zločinima koji se svakodnevno dokazuju u Haškom sudu. “Nedavne studije pokazuju da rad Suda u Hagu može imati neznatan utjecaj na stavove Srbije prema ratnim zločinima na Balkanu, vezano za zločine počinjene tokom sukoba, a što će biti dugotrajan proces”, navodi Agius. “U potpunosti se slažem da je put dug i težak… Borba protiv poricanja i revizionizma ne može biti zadatak samo Haškog tribunala. Po mom mišljenju, postoji još mnogo neprijatelja istine o tome šta se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, a oni su i dalje vrlo aktivni. Borba protiv negiranja i revizionizma mora biti zajednička i mora postojati spremnost i volja da se prihvati istina i tražiti pomirenje… Haški tribunal je uradio mnogo posla i neprekidno je djelovao sve ove godine na prikupljanju i sastavljanju velikog broja dokaza koji stoje na raspolaganju u nastavku borbe protiv poricanja genocida i revizionizma”, rekao je Agius.
Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine još nije usvojila zakon o zabrani negiranja genocida i zakon o zaštiti žrtava torture na državnom nivou. Isti nacionalni lideri koji negiraju genocid u Srebrenici i potiču revizionizam ne dozvoljavaju parlamentarno izglasavanje ovih zakona. Ljudi koji su smetnja funkcioniranju pravne države trebali su odavno biti odstranjeni iz bh. politike. To postaje ozbiljan problem visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, koji, i pored presuda međunarodnih sudova, još uvijek nije nametnuo zakon o zabrani negiranja genocida. Ono što je u svim civiliziranim društvima strogo kažnjivo, nije u Bosni i Hercegovini, gdje su zločinci slobodni, a žrtve nemoćne.
Šta to čeka Valentin Inzko?
Inzko zna šta u međunarodnom pravu znači “ius cogens” norma. Srbija je osuđena za nereagiranje na genocid počinjen u Srebrenici. Hrvatska je na Sudu u Hagu osuđena za agresiju. “Ius cogens” je fundamentalni princip međunarodnog prava. Taj princip podrazumijeva obavezujuće međunarodne reakcije u slučaju genocida i agresorskog rata. Dakle, naši susjedi su u nevoljama s međunarodnim obavezujućim pravnim normama. Kako je onda moguće da visoki predstavnik ne nametne zakon o zabrani negiranja genocida? Kako je moguće da ne nametne zakon o provedbi presude Sejdić-Finci? Trećega juna će biti ravno deset godina kako je Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio ovu presudu, potvrdivši diskriminaciju manjinskih naroda.
Treba istinski vjerovati da unutar Evropske unije postoje moćne snage koje će zahtijevati provedbu ove međunarodne presude za Bosnu i Hercegovinu. RS se, nakon svih tih presuda, nije demokratizirala, nego se potpuno nacionalno homogenizirala, kršeći prava drugih naroda. Upravo zato je vrijeme je da se postavi i pitanje kontinuiranog blokiranja Bosne i Hercegovine i njenih institucija od dvojca Milorad Dodik – Dragan Čović. Sve što je moglo biti blokirano i negirano, to je negirano i blokirano. Ne može se, nakon genocida i najgoreg etničkog čišćenja, reći da sve probleme moraju riješiti domaći političari. Ne može se nacionalnoj politici ostaviti prostor da negira međunarodno pravno nasljeđe stvoreno upravo na tragičnom iskustvu Bosne i Hercegovine. Jer, pravo postoji da liječi posljedice i političke konstrukcije.
Evropski parlament je 11. juli prihvatio kao Dan genocida u Srebrenici. Apsurdno je da je civilizirani dio međunarodne zajednice obilježava genocid počinjen u Srebrenici, a da međunarodni predstavnik te civilizirane zajednice u Bosni i Hercegovini ne reagira, makar u ime žrtava. To je činjenica koja bi morala biti dovoljna za Inzka. Slovenac Jelko Kacin, podnosilac prijedloga za usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Evropskom parlamentu, negiranje genocida počinjenog u Srebrenici uporedio je s odnosom politike prema presudi Sejdić-Finci i njenog neprovođenja: “Taj slučaj je najbolja ilustracija poricanja odluka međunarodnih institucija i suprotstavljanje principu pravne države.”
(Izvor: Al Jazeera)