Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Druga polovina 15. vijeka je predstavljala najteži period u istoriji srednjovjekovne Kraljevine Bosne i bošnjačkog naroda. Taj period je obilježen propašću naše srednjovjekovne države, velikom pogibelji bošnjačkog stanovnoštva i plemstva, te pljačkom i porobljavanjem preživjelog stanovništva. Najveću krivicu za to snosi tadašnji lakomisleni bosanski kralj Stjepan Tomašević. On je veoma loše procijenio tadašnju geo-političku situaciju ovim prostorima. Osmanlije su u to vrijeme bile previše „veliki zalogaj“ i za puno veće države i puno jače armije u odnosu na slabašno Bosansko kraljevstvo, oslabljeno i osiromašeno kako stalnim napadima osmanskih akindžija, tako i unutrašnjim razdorom za koje je najveću krivicu snosio sam bosanski kralj Stjepan Tomašević. Progoni heretika- bogumila u Bosni i uništenje Crkve bosanske, koju je slijedila većina naroda i plemstva njegove države, obili su mu se o glavu. Bosna, razjedinjena unutrašnjim sukobima i neslogom, čekala je napad Osmanlija. Stjepan Tomašević je bio uljuljkan lažnim obećanjima pape i ugaskog kralja Matije Korvina o tobožnjoj pomoći Bosanskom kraljevstvu i križarskom ratu za spas Bosne! Naivni kralj Stjepan je odbacio ponudu za vazalstvo koju mu je poslao sulatan Mehmed II Fatih, a prestao je i da plaća harač na koji se ranije bio obavezao. Uzgred je još strašno ponizio sultanove emisare koji su stigli u Bobovac da preuzmu obećani harač. Povratak poniženih emisara u njegov tabor, bez dukata koje je mu je na ime harača trebao platiti bosanski kralj, strašno je razbjesnilo sultana Fatiha. Sultan je odmah svojim trupama naredio da iz Rumelije krenu na Bosnu i da kazne prevrtljivog kralja i njegov narod. Taj nepromišljeni kraljev gest je bio povodom strašnog rata koji je uslijedio . Osmanlije su svom silinom napale na Bosnu i uslijedila je strašna pogibelj, pljačka, porobljavanje i raseljavanje bošnjačkog stanovništva, od čega se Bosna stoljećima nije mogla oporaviti. Osvajanje i pad kraljevine Bosne u osmanske ruke Bosnu kao državu je skinuo sa istorijske karte za narednih skoro 400 godina! U toku te velike ofanzive na Bosansko kraljevstvo Osmanlije su uništile skoro cjelokupno bošnjačko plemstvo. Najveći dio bosanskog plemstva su bezdušno pobili, jedan manji dio su odveli u ropstvo, pretežno žene i djecu, a jedan dio plemića se uspio spasiti bjekstvom u Hercegovinu, koja se jedno vrijeme opirala osmanlijskim naletima, ili su uspjeli pobjeći u okolne zemlje : Ugarsku, Hrvatsku, Dubrovačku Republiku ili posjede Mletačke Republike na Jadranu. Mnoge slavne i poznate vlastelinske porodice u Bosni su u tom ratu potpuno nestale sa lica zemlje. I sam lakomisleni bosanski kralj Stjepan Tomašević je tom prilikom bio ubijen, kao i većina članova čuvene bosanske kraljevske porodice Kotromanića. Tom su prilikom, i to pravim čudom, tek neki pripadnici ove naše slavne plemićke porodice uspjeli preživjeti. Neki su pobjegli, a neki su bili zarobljeni od strane Osmanlija i odvedeni u ropstvo u Rumeliju i Istanbul. Prilikom ove pogibelji, zahvaljujući prije svega svom daidži Velikom veziru Osmanskog carstva Ahmed-paši Hercegoviću, preživjelo je i dvoje malodobne djece bosanskog kralja Tomaša i kraljice Katarine. To dvoje djece, krunski princ Sigismund i princeza Katarina, odrasli su u osmanskom zarobljeništvu, primili islam, integrisali se u osmansko društvo i postali su dijelom osmanskog plemstva. Sigismund ili Ishak-beg , nekadašnji bosanski krunski princ i poslednji pretendent na bosansko prijestolje, zahvaljujući svojim vlastitim viteškim sposobnostima, uspio je postati visoki carski službenik. Ja ću Vam u ovom mom radu pokušati prikazati zaista zanimljiv životni put ovo dvoje djece, bosanskog princa i princeze, koji predstavljaju poslednji izdanak nekada slavne kraljevske dinastije Kotromanića. Sa njima je nestalo dinastije Kotromanića, potpuno su izumrli !
(Nastaviće se)