Piše: Jusuf Trbić
Onaj ko se svakodnevno suočava sa neskrivenim licem nekog od ostrašćenih balkanskih nacionalizama čitav život provešće u nevjerici i umrijeće s njom. Jer, nemoguće je shvatiti toliku količinu nemotivisane, iracionalne mržnje u ljudima sasvim običnim, normalnim, pametnim. Mnogi su rekli da je nacionalizam, zapravo, ludilo, koje iskrivi svijest i najnormalnijeg čovjeka toliko, da on više nije u stanju da misli. Ali, kako je moguće da su čitavi narodi, ili veliki njihovi dijelovi, preko noći poludjeli do te mjere, da su potpuno izgubili svaki moralni kompas?
Navodio sam u jednom eseju primjer američkog novinara T.D. Almana, koji je 1993. godine u čuvenom časopisu Vanity Fair objavio reportažu o posjeti Banjoj Luci. Najmučniji utisak na njega nisu ostavili zločini sami, već ubjeđenje običnih ljudi da su svi zločini opravdani, da srpski narod ima pravo da to čini, pa se i ljudi na ulici čude zašto ih svijet osuđuje zbog toga. “U Evropi, na kraju dvadesetog stoljeća, vjerovati da bilo koji narod ima pravo na ubijanje, nije uzrok ludila. To je ludilo samo”, kaže Alman. Umjesto da osjete makar nelagodu zbog zločina koji se vrše u ime svih Srba, obični ljudi se pitaju “ Šta se to radi Srbima?” Na kraju teksta Alman kaže : “ Naime, koliko mogu predvidjeti, svačiji posjet Srbima počet će i završiti kao moj : u susretima s bezumljem. Teror neće biti udaljeniji od nasmiješenog lica za susjednim stolom – sve dok Srbi ne iznađu način da se suprotstave, ne onome što im je učinio “svijet”, nego onome što su učinili sami sebi.”
Od tada je prošlo više od dvije i po decenije, a katarza nije ni na vidiku. Naprotiv, ludilo je sve dublje i ne vidi mu se kraj. Nekad ste mogli razgovarati o zločinima, recimo u Bijeljini, u kojoj nikad nikakvog rata nije bilo, i pitati : da li je zločin ubijanje djece, žena, civila, da li je zločin progon i mučenje tolikih ljudi, logori, rušenje džamija i ko je kriv za to…? Nekad su sagovornici makar pokušavali naći neko opravdanje, ili bi ćutali na sve to. Danas vas mrze ako nešto tako pitate, i nije daleko dan kad će vam skidati glavu zbog jedne riječi. Njih tuđe žrtve ni malo ne interesuju. Jer Srbi su imali pravo da ih ubijaju, progone, bacaju u masovne jame, da im izbrišu identitet, kulturu i sjećanje, i pogriješili su samo što to nisu doveli do kraja.
Sve je to otprilike tako, ne i bitno drugačije, i na drugim stranama. Čović i njegovi Hrvati se uporno trude da zločin proglase bogougodnim djelom, da ponovo ožive davno upokojenu Herceg-Bosnu, koja ima crno na bijelo da je zločinačka tvorevina, a notorni zločinac Mario Kordić samo što nije proglašen za sveca. Ni njih ne interesuju tuđe žrtve, kao da ih nikad nije ni bilo. Bošnjaci se iscrpljuju u nekoj vrsti bezglavog povratka primitivnim religijskim obrascima, pa, umjesto da se brinu za sudbinu države i funkcionisanje njenih institucija, kao jedinog garanta opstanka, oni se bore za novoproglašenu “majku Tursku”, za hidžab na glavama žena, za fotelje i podjelu izbornog plijena, održavajući iz sve snage, kao i druge dvije strane, trodjelnu podjelu, etničko političko predstavljanje i teritorijalizaciju tih etničkih politika, koja je temelj propasti Bosne.
Proizvodnja nacija i nacionalizma, jedina industrijska grana koja na našem tlu bilježi stalni rast, bez prestanka melje istinu i stvarnost, misli i ideje,
pravila i običaje, pretvarajući sve u bezlično mljeveno meso totalitarizma, jeftinih religijskih predstava, izmišljanja neprijatelja i vladavinu narodnjačke pot-kulture, svedene na šovinistički patriotizam i kič-nacionalizam, u poplavu novog varvarstva, koju karakteriše sve veći nedostatak spremnosti za život
sa drugima. A to je, prema Cvetanu Todorovu, autoru knjige “Strah od varvara”, osnovna osobina varvarstva. “Civilizacija je”, kaže on,
“prije svega volja za životom u zajednici s drugima. Čovjek je
onoliko varvarin i necivilizovan koliko se ne obazire na druge
ljude. Varvarstvo je sklonost ka razgrađivanju zajedničkog života”.
Uz našu zabetoniranu plemensku svijest i podanički mentalitet, građen vijekovima, sad je došla i sveobuhvatna vladavina političke religije. Religija je okupirala javni prostor i kulturu, namećući im imperative nemijenjanja, dogme i poslušničkog mentaliteta i svodeći pojedinca na nemisleće, nepostojeće biće, u potpunosti uklopljeno u kolektivitet. “Teologizacija društvenog prostora u Bosni očigledno predstavlja put u jednom pravcu, u slijepu ulicu iz koje nisu moguće nikakve integracije sa internim niti eksternim društvenim okolišem”, kaže teolog Alen Kristić. Konkretnije : svemoćne konfesionalne zajednice su okupirale bosanski duhovni i društveni prostor do te mjere, da njihovi okovi postaju suviše teški za bilo kakvo kretanje naprijed.
Nacionalističke i religijske elite slile su se u jedan vladajući sloj, koji potvrđuje sebe kao od Boga datu vlast, spajajući zemaljske i nebeske naloge u amalgam poslušnosti i podređenosti, u kalup isključivog mišljenja u kojem ima mnogo manje mjesta za neposlušnost i razliku nego što ga je ikad bilo u omraženim komunističkim vremenima. I za jedne i za druge, mrak koji vlada ovim prostorom, sav taj haos i nered, bijeda, strah i bijes, sve je to novi Edenski vrt u kojem su oni gospodari. A ljudi na ovim prostorima naučili su da se gospodar mora bespogovorno slijediti.
Ovih dana slušali smo beskrajne žalopojke Vučića, Dodika i vladajućih kreatora javnog mnjenja o zločinačkom pohodu NATO-a na nevini srpski narod, a da nikome nije palo na pamet da, makar jednom riječju, pomene žrtve Miloševićevog i Karadžićevog fašističkog projekta. U vrijeme opsade i bombardovanja Sarajeva TV Beograd je mjesecima emitovala snimke mirnog života u Sarajevu, šetače, zabave u kafanama i slično, a TV Pink je bez prestanka puštala turbo-folk muziku za najšire mase. Vijesti su govorile samo o napadima krvožednih muslimanskih ekstremista na mirno srpsko stanovništvo i odbrani rodnih ognjišta, a nakon rata su mnogi srpski svjedoci, bez imalo kolebanja, tvrdili na sudu u Hagu da su se Srbi samo branili, da nisu pucali na Sarajevo, da nije bilo genocida ni logora, da su Muslimani ubijali sami sebe…Danas te tvrdnje ponavlja svaki običan čovjek, kao mantru. Jer, to je zahtjev vladajuće “religije rodoljublja”, što bi rekao Unamuno.
“Doktora sam zaklao iz patriotskih razloga”, izjavio je na sudu u Srbiji ( u ljeto 1994) čovjek koji je odgovarao za zločine u Zvorniku. Iz patriotskih razloga je organizovano masovno etničko čišćenje, koncentracioni logori u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, iz patriotskih razloga su Karadžićevi Srbi pobili i protjerali stotine hiljada ljudi i srušili sve muslimanske vjerske objekte, iz patriotskih razloga su četnici Milana Lukića spalili u Višegradu više od stotinu živih žena i djece, pa je crkva nakon rata organizovala promociju knjige o djelima tog “srpskog junaka”. Iz istih, patriotskih razloga, ogroman broj Srba u Republici Srpskoj neće reći ni jedne jedine riječi osude zbog zločina nad ne-Srbima. Ista je situacija i sa dežurnim rodoljubima kod Hrvata i Bošnjaka – svako brani svoje, šta god das u učinili.
Najbrutalniji zločinci se u medijima promovišu kao heroji, najveće laži pretvorene su u istine, logika i moral su protjerani, i mrak je sasvim promijenio boju. Laganje je postalo mjera patriotizma, a izdajnici se mogu poznati po tome što neće da lažu. Oni su odbačeni, prezreni, isključeni iz zajednice. Ljudskost je sasvim izgubila cijenu. “Živjeti moralno uvijek je drama”, pisao je Andre Malro (Andre Malraux). Kod nas je onima, koji se drže morala, skoro nemoguće uopšte živjeti.
Vrijeme kolektivnog ludila konačno nas je pobijedilo.