Kad RTRS od 15.000 ljudi na Trgu Krajine vidi “nekoliko stotina”, cijela Federacija grmi kako je to Dodikov servis. A čiji su FTV i BHT?
Piše: Vildana Selimbegović
ta je zajedničko Naseru Oriću i Rajku Vasiću? Da nije Srebrenice, tačan odgovor bi ostao nesebična naklonost spram Srbske časti, one skupine što je u maskirnim uniformama slavila Dan RS-a i što ne krije svoje (para)vojne ambicije u Bosni i Hercegovini, kao što uostalom ne krije ni vlastitu opčinjenost Noćnim vukovima, još jednoj sličnoj bratiji. Nekadašnji gensek SNSD-a Rajko Vasić, koji političku egzekuciju duguje lideru svoje partije Miloradu Dodiku, odanost SNSD-u još od trenutka političke smrti dokazuje na društvenim mrežama upravo veličajući Srbsku čast i srodne joj noćne paramilitarne inačice. Nekadašnji komandant odbrane Srebrenice, opravdano odsutan u vrijeme genocida, ne krije svoje prijateljske veze sa vođom Srbske časti: zajedničke fotografije (opet) optuženog za ratne zločine nad Srbima, nakon što ih je objavio žurnal, postale su hit na društvenim mrežama! Ovog, 11. jula, dok je cijeli svijet obilježavao godišnjicu najstrašnijeg zločina nakon Drugog svjetskog rata, dok se u Potočarima klanjala dženaza ubijenim u genocidu u Srebrenici, Rajko Vasić i Naser Orić nisu šerovali svoje prijatelje iz Srbske časti, i jedan i drugi otišli su korak dalje: prvi je zaprijetio novim genocidom, drugi je jedva dočekao da iscitira mudrost Matije Bećkovića i obeća – ćeraćemo se još! I jedan i drugi osvojili su svojih pet minuta ratne slave, ozbiljne reakcije međunarodnih predstavnika zaduženih za mir ovdje i postigli svoje partijske ciljeve usput zaokupljujući mnogo veću medijsku pažnju od porodica žrtava i neuporedivo veću od onih za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga.
Politički predstavnici Bošnjaka su oćutali Orićevo obećanje o novom ratu, ali nisu Vasićevu prijetnju. Za srebrenička udruženja Naser Orić je i dalje heroj, čak i kad se grli sa vođama Srbske časti, a u sudske procese protiv njega uključuju se redovito stajući u odbranu nekadašnjeg komandanta u redovima Armije RBiH. Zbog Orića je u jednom trenutku dovedeno u pitanje i obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici, jer je tadašnji načelnik općine zaprijetio otkazivanjem dženaze pošto su švicarske vlasti uhapsile Orića na osnovu srbijanske potjernice za ratni zločin nad Srbima u okolini Srebrenice. Priča je (u tom času) završena izručenjem Orića ovdašnjem pravosuđu koje ga je ekspresno pustilo na slobodu, a potom je Orić oslobođen u procesu koji je opet na početku jer je prvostepeni postupak poništen. Aktuelni načelnik srebreničke općine svoj politički angažman na strani SNSD-a ovih dana dokazuje obećanjima Oriću o prihvatanju ćeranja, a njegov partijski lider požurio je da ipak odreagira na Vasića. Istina, bilo bi bolje da je Dodik ćutao umjesto što se pohvalio kako bi sam – da je smatrao da to treba sad uraditi – zaprijetio novim genocidom?!
Do kada će se politika ćerati na ovdašnjim ljudskim patnjama, nije već dugo pitanje za političare. Oni su riješeni da za šaku vlasti, da ne kažem o(p)stanak u fotelji trguju našim strahom i najsvetijim emocijama. Da im pomaže Tužiteljstvo BiH, svojim neradom i čuvanjem gotovo hiljadu slučajeva ratnih zločina za (zlo)upotrebu u političke svrhe, više je no jasno. Kao što je i aksiom da mediji prate “svoje” politike i da će biti kažnjen svako onaj ko se usudi ostati vjeran profesiji. Hajke, obračuni i podmetanja odavno su alati ovog zanata, što se najpogubnije vidi na TV ekranima domaćih entitetskih emitera. Kad RTRS od 15.000 ljudi na Trgu Krajine vidi “nekoliko stotina”, cijela Federacija grmi kako je to Dodikov servis. A čiji je servis FTV kada zbog zaslužene kazne optuži direktora agencije Predraga Kovača kako je “trasirao put Rajku Vasiću da najavi novi genocid”? Čiji je servis BHT1 kada urednik informativnog programa Marko Radoja dobije prijetnje smrću zato što insistira na profesionalnom odnosu? Ili su obojica krivi zato što su Srbi u Sarajevu?
RAK je godinama bio bez direktora i s Kovačom je ponovo postao agencija posvećena svome poslu. To je najbolje osjetio RTRS kaznama koje (zasluženo) dobija. FTV je pak nedavno kažnjena zbog toga što nije ispoštovala principe pravičnosti i nepristrasnosti, zapravo zato što je emitirala u svome programu razloge odbijanja suradnje sa BHT-om: povod odbijanja je bio imenovanje Tvrtka Milovića na mjesto urednika dokumentarnog programa kome FTV (i dobar dio domaće javnosti) zamjera bliskost s HDZ-om, ali i vrijeđanje žrtava rata na statusima na društvenim mrežama. RAK-u niti jednog trenutka nije zasmetalo propitivanje Milovićevih (političkih) stavova, ali jeste uskraćivanje prilike i samom Miloviću da odgovori na optužbe. Zbog čega se uostalom i žalio. Braneći principe profesionalnog odnosa prema svima, RAK je kaznio FTV, a FTV uzvratila krajnje neprofesionalnom harangom na direktora Agencije. Istovremeno se digla kuka i motika po Sarajevu zato što je Radoja svojim kolegama poslao mail obrazlažući odluku da u programu ne nose cvijet Srebrenice na reveru, “jer u suprotnom, otvorićemo Pandorinu kutiju, te će svaki konstitutivni narod sutra tražiti da voditelji nose obilježja njihovog stradanja… Jasenovac, Bratunac, Jadovno, Blajburg, Dan osnivanja Herceg-Bosne, 9. januar, Dan Republike Srpske.. i sl.” Radoja je zbog odluke da BHT “isključivo i samo profesionalno radi, a svu pažnju, ponašanje prema Srebrenici i žrtvama genocida oda kroz četiri dana praćenja, prenosa i donošenja svih mogućih događaja…” tako brutalno napadnut da je ekspresno dobio 280 prijetnji smrću!
Predizborna zloupotreba Srebrenice tako je zapravo najveću štetu donijela žrtvama, onima koji su ostali ovdje riješeni da nađu posmrtne ostatke svojih najbližih i da ih dostojanstveno ukopaju. I svima onima koji vjeruju da Bosna i Hercegovina ima budućnost. Da bismo je zajednički dobili, da bismo zapravo dobili priliku da živimo umjesto što žive politike i političari, a svi ostali životare, neke velike riječi moraju postati djela. Tu prvenstveno mislim na poštivanje principa da svaki zločinac zaslužuje kaznu: da bi tako bilo, pravosuđe se mora oteti politici, a novinarstvu vratiti šansa na javnim emiterima. Marko Radoja to pokušava i ima rezultate – upravo zbog toga je on tema broj jedan i njegov odnos prema cvijetu Srebrenice, a nije, recimo, porodično brendiranje tog istog cvijeta u režiji bivšeg Cerića. Politička bitka za BHT1, koju upravo gledamo, jedna je od ključnih za cijelu zemlju, a njezin ishod će pokazati kakvu BiH ovdje želimo: Naserovu i Rajkovu ili svih nas?
(oslobodjenje.ba)