Priča o Lazaru, čovjeku koji nije pustio Svetog Savu u školu
U školi čiji sam ja direktor postoje samo dvije nacije, jedna su učitelji, a druga učenici, riječi su bijeljinskog učitelja Lazara Manojlovića.
Piše: Dragan Bursać
Uvod: Ali, možda će jednog dana na ulazu u svaku školu moje zemlje stajati ugravirane Lazarove riječi: “U školi čiji sam ja direktor postoje samo dvije nacije, jedna su učitelji, a druga učenici”.
Pravednik svijeta
Znate li ko je Lazar Manojlović? Lazar je čovjek. Poput vas, poput mene. Lazar je prosvjetni radnik. On je učitelj djece i učitelj svih nas. Ali, Lazar Manojlović je ipak nešto posebno. Taj učitelj bijeljinski prije tačno deset godina je dobio povelju Pravednika svijeta u italijanskoj Padovi. U njegovu čast je posađena maslina u Parku pravednika širom svijeta, utemeljenom radi širenja kultura mira i čuvanja uspomene na hrabre ljude iz cijelog svijeta koji su se suprotstavili genocidima prošlog stoljeća.
Znamo li sad ko je Lazar Manojlović? Slabo, čini se.
A Lazar je bio, kažem bio zato što ga nema već dvije godine sa nama, elem Lazar je bio i prosvjetni radnik i novinar i publicista. Manojlović je prije svega bio čovjek i to kakav silan čovjek. Bio je direktor Osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini. Početak rata ga je zatekao na tom mjestu. Jedan od najpoznatijih bijeljinskih intelektualaca otvoreno se suprotstavio talasu nacionalističkog orgijanja po gradu na Savi. Stao je svojim intelektom, autoritetom i pojavom ispred srpskih falangi koje su etnički čistile grad. Primao je verbalne udarce, bio je šikaniran, ali nije odustajao. Borba za ljudskost je morala biti nastavljena.
Sveti Sava no pasaran
I onda kada su nacionalisti “njegovu” školu, školu za koju je dobio najprestižnije jugoslovensko priznanje i nagradu “Najdraži učitelj”, pokušali preimenovati u OŠ Sveti Sava, on se usprotivio i rekao da je to ludost. Rekao je u brk BBC-ijeve kamere te ‘92 godine, kada su glave letjele na sve strane da priznaje samo dvije nacije u školi, naciju učenika i naciju učitelja. Onda je stao i zabranio segregaciju i izbacivanje nesprske djece iz škole. Rekli bi normalna stvar, ali u nenormalna vremena to je bila nadljudska hrabrost.
Eto, taj i takav direktor, najbolji pedagog u bivšoj zemlji “nagrađen” je od vlasti entiteta RS-a otkazom i istjeran doslovno na ulicu. Jer je u vremenu zla, za najboljeg nastavnika mjesto bila ulica, a ne škola.
Pa se Lazar tek tada zahuktao. Spasavao je ljude iz logora smrti u Batkovcu. Dohvatio se pera i publicistike i udarao žestoko po zaslijepljenim vjerskim i nacionalističkim vlastodršcima u RS-u i Srbiji.
Stid me je
Da bi barem malo znali ko je Lazar, pročitajte ovaj pasaž o Srebrenici, o ljudima i neljudima, o svima nama iz pera najvećeg bijeljinskog učitelja:
„Ne možemo osuditi narode, ali možemo izrode. Nesreća je što je najviše izroda bilo u srpskom narodu. Srebrenica će ostati kao vječita mrlja na jednom narodu. Zbog jedne kamare izroda, bolesnih vođa, tvoraca politike zla i crnomantijaša. Stid me je što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu. Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo velikih Srba ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. Što pokušavaju da taj krvavi srpski cunami porede i pravdaju drugim zločinima. Stid me je zbog Srebrenice i morao sam kroz tekstove da iskažem taj stid i sad mi je lakše,”. Tako je definisao sebe Lazar. Sebe i svoj životni put tokom ratnih dana.
Ali, to je bila tek polovina Manojlovićeve borbe.
Nema zemlje za dobre učitelje
Nakon rata piše knjigu Učitelju s ljubavlju koja je u roku od odmah doslovno zabranjena u Republici Srpskoj. A kako je zabranjena?
Naime, Crkvena opština Bijeljina te “Prosvjeta” poslali su dopis svim institucijama i školama u kojem su naveli: „Zabranjuje se knjiga Učitelju s ljubavlju zbog štetnog uticaja na srpsku djecu.“
Zamislite te konstrukcije? Zamislite tog ludila? Kakva je to knjiga koja štetno utiče isključivo na djecu jedne nacije? No ima nešto posve drugo. Lazar Manojlović je “udario” na nekadašnjeg vladiku Kačavendu, sad već dobro poznatog razvratnika i raskalašnika.
“Đavolji vladika” mu nije ostao dužan i u svom maniru je zaprijetio Lazaru smrću. Zbog toga mu je Tuzla nudila da se preseli ali je on odbio i ponuđeni stan i uhljebljenje i ostao u Bijeljini. Pred TV kamerama je, sjetiće se neki, sve stojeći pred vratima Kačavendinog dvorca, rekao: “Pa, kakav je to Bog, ako mu je ovaj ovdje predstavnik na zemlji?”. I možda vam je i ovo logično, ali upamtite da i dan danas većina srpskog naroda umukne i spusti pogleda ka zemlji na pomen Kačavendinog imena. Iz čistog straha!
Dodik samo dokazuje svoju prostotu
Za sve navedeno a to je, nažalost, očekivano, za svog života je ponio epitet stranog plaćenika i domaćeg izdajnika u redovima srBskih nacionalista, koji su u međuvremenu u manjem BiH entitetu (p)ostali mejnstrim.
A zašto je izdajnik? Zato što je spasavao Bošnjake od sigurne smrti, zato što nije dozvoljavao da se djeca dijele po vjeri i naciji, zato što je branio promjenu imena škole, zato što je udario na sivu eminenciju tamošnjeg kraja, vladiku Kačavendu? Između ostalog DA. Ali ima tu još nešto.
Obratite pažnju šta je Lazar Manojlović u svojim publicističkim radovima rekao za Milorada Dodika:
“Svime onim što govori, Dodik samo dokazuje svoju prostotu, svoje nevaspitanje, daleko od bilo kakve državničke mudrosti. Za državnika i malog kalibra treba imati odgovornost, zdrav razum i vaspitanje društveno i domaće. On to nema. Čini mi se da je sve gluposti ispucao, ne znam koju još može da kaže”.
I onda kada sve saberemo i oduzmemo, jasno nam je zašto je ime Lazara Manojlovića nepoznato i zabranjeno u RS-u. Bio je isuviše velik čovjek za nacionalni tor. Nije međutim jasno, zašto cijela Bosna i Hercegovina ne zna za Pravednika svijeta. Nije jasno, kako se osim fondacije GARIWO gotovo niko nije sjetio ovog velikana naše zemlje.
Ili smo upravo takvi? Ratni zločinci nam se osmjehuju sa postera, sa bilborda…Oni su heroji. A istinski heroji? O njima, gotovo ništa ne znamo ili ne želimo znati. Nemaju oni svoje ulice, trgove, nemaju oni imena škola, studentskih domova…
Apendix:
Lazar Manojlović je, uz rad u školi, bio i pokretač dječijeg lista Mališa najboljeg i najtiražnijeg u Jugoslaviji, dugogodišnji je publicista, autor brojnih stručnih, pedagoških i književnih radova, saradnik mnogih uglednih listova i časopisa, a objavio je i osam knjiga, među kojima se ističu: Učitelju s ljubavlju, Govor srca, Zapisi iz vremena zla, Zavičajne i porodične priče, Knjiga tuge i opomene, Heroji s perom u ruci…
Rekli bi savršeni razlozi u ovoj nadrealnoj zemlji da čovjek Lazarovog kalibra umre u potpunoj anonimnosti.
Ali, možda će jednog dana na ulazu u svaku školu moje zemlje stajati ugravirane Lazarove riječi: “U školi čiji sam ja direktor postoje samo dvije nacije, jedna su učitelji, a druga učenici”.
(Izvor: Al Jazeera)