Piše: Dragana Kurjaković

STRINA

Negdje sam je bila izgubila. Žureći da što prije odrastem ostavila sam je  u nekom od onih džepića sakrivenih pored srca  i nisam imala vremena da ga otvorim, da zavirim, da osjetim kako je biti rod, a ne biti rod, kako je  to kad te neko voli, a ne mora da te voli. Nenamjerno  sakrivena  prašinom puteva kojima sam koračala kroz život, odjednom je zasjala u mojim mislima,  čista i sjajna,  dragocjena poput dukata  za koji nisam  znala ni da sam i ga izgubila,  a on se odnekud stvorio baš onda kada mi  je bio najpotrebnji .

Sve moje strine živjele su na selu. Svi moji stričevi, ili, kako kod nas u Semberiji kažu, čiče, živjeli su u Velinom Selu, ne žudeći da se presele u grad. Voljela sam sa tatom otići kod njih. Sjećam se da bi me tata stavljao u korpu na guvernalu svog bicikla i vozio kroz sela prečicama do Velinog Sela. Putem mi je govorio koje je koje selo, koji je put, gdje je nekad nešto vidio ili doživio dok je bio dijete. Uživali smo i on i ja. Toliko sam tada bila mala da se tih priča više i ne sjećam. Iz mog sjećanja nestali su i ti uski seoski putevi, njihovi nazivi, nazivi sela i zaselaka kroz koje smo prolazili. Sve je nestalo kao gumicom obrisan tekst  sa bijelog papira na kome su samo ostali zamrljani utisnuti tragovi obične grafitne olovke. I onda okreneš taj list, taj zamrljani papir i odjednom započinje ono što se pamti,  što  nestane, pa odjednom iskrsne  kad mu se najmanje nadaš .

Da li je to bio kasni jesenji  dan  ili rani proljetni, ne znam, ali sivilo tog dana i škripa drvene kapije  na ulazu u avliju mog čiče Slavka ne zaboravljaju se. Jauk, vrisak, vapaj iza zatvorenih vrata njegove kuće zapečatili su taj dan u sjećanju male djevojčice. Prvi put sam se susrela sa neizmjernom tugom, sa neizmjernim bolom,  a da toga nisam bila ni svjesna. Taj jauk koji je odjekivao kao eho prostranim seoskim dvorištem jedini je jauk koji me  ponekad probudi iz ružnog sna, oblivenu hladnim znojem i obuzetu strepnjom i strahom za one koje volim više od života. Gledala sam čas u tatu, čas u ta zatvorena vrata, a on je samo pognute glave  govorio (da li sebi, da li meni, da li nekome nedefinisanom) :

„De,de…Pa nije baš…”

I nisam razumjela šta je htio reći, ali sad razumijem da ni on nije to znao. Mnogo godina kasnije shvatila sam da je to uvijek govorio kad nije znao šta reći, kad mu je bilo neprijatno zbog toga, kad nije mogao protiv sebe, nekog drugog  ili nečeg drugog, a znao je da to nije u redu. Čvrsto me držeći  za ruku izveo me je iz dvorišta i krenuli smo kod njegovog najmlađeg brata, čiča Riste.

Voljela sam čiča Ristu više od ijednog tatinog brata. Dobrodušnost tog semberskog seljaka i radnika nadilazila je granice običnog čovjeka. Za svakog je imao ljubavi, topline, saosjećanja, a vrata njegove skromne kuće uvijek su bila svakome otvorena širom i svako je dočekan sa iskrenim osmijehom i pruženom rukom. Takva je bila i njegova žena, strina Kola. U njihovoj kući kao da sam bila pretplaćena na zagrljaje, osmijehe, poljupce. I ovaj put su nas tako dočekali. Kafa i topla varenika na stolu potakli su razgovor  dvojice braće,  dok sam se ja igrala sa  čičinom djecom. Igrala se i nesvjesno slušala njihov razgovor bez nekog velikog razumijevanja, ali sam shvatila o čemu pričaju, a suštinu svega toga i stričevu suzu  shvatila sam tek poslije mnogo,  mnogo godina.

„ Bio sam kod Slavka,”rekao je tata „ Došli smo samo do vrata. Zora je jaukala u kući.  Nisam mogao ući „

„Znam “rekao je čiča „ tuga je to velika!“

„Žao mi je što mu nisam mogao pomoći. Kad sam vidio na klinici u Beogradu da se studenti okupljaju oko njega i da im doktor pokazuje snimke znao sam da neće na dobro izaći, ”rekao je moj tata.

„Dijete je to! Majka je to! Gdje je tu božija pravda? Dragan je bio tako milo i dobro dijete. A ko bi znao da te njegove glavobolje znače ono najgore. Možda je i bolje što  ga više nema, da se dijete ne muči kad mu već nije bilo lijeka“,  rekao je moj čiča .

Taj davni razgovor između mog oca i njegovog brata još je jedna kockica u slagalici sjećanja koja se pojavila poslije mnogo godina. Ali, ja se ni danas ne sjećam tog mog malog rođaka koji je bio moj imenjak, a koji je umro. Nije bio mnogo stariji od mene, ali zašto se ne sjećam njegovog lika,  zašto se ne sjećam ništa u vezi njega  prije tog jauka nesretne majke, prije tog razgovora dvojice braće,  ni danas mi nije jasno. Jednostavno, u mom sjećanju tu je neka crna tačka preko koje se samo pređe i nastavi dalje. Baš kao u priči! Tačka na kraju rečenice ne znači i kraj priče. Pa  ni ove priče.

Koliko je vremena prošlo od tog dana, ne znam. Tada su mi svi dani izgledali isto, a nije mi bilo važno ni koji je dan, mjesec, godina. Kad si dijete koje još nema dovoljno godina za školu,  nije ti bitno što vrijeme prolazi, što se mijenjaju godišnja doba, što voćke beharaju, sazrijevaju ili lišće opada. Ali, vraćajući sada vrijeme unazad  počinjem shvatati zašto me je tata sve češće odvodio kod čiča Slavka i ostavljao kod njih po nekoliko dana. Bila sam dijete koje se lako prilagođava, koje mnogo priča, mazi se, uzvaća ljubav ljubavlju, pažnju pažnjom. Upravo to  trebalo je da koliko-toliko zaokupi strinu Zoru,  da joj odvuče misli barem na nekoliko dana od njene tuge, praznine, bola.

I opet ta sjećanja koja me ne slušaju, koja se vraćaju nepotpuna, ali draga, sjećanja zbog kojih neki dragi ljudi žive, iako ih više nema. A žive životom mog djetinjstva,  čisti, neukaljani, lijepi,  spremni za zagrljaj do kog više nikada neće doći.

Kakve su boje bile oči moje strine Zore, ne sjećam se. Plavetnilo koje pamtim možda je bio odraz semberskog neba u njenim očima, ili moja želja da se pronađem u njima. Ne znam, ali znam da su bile blage, mile, da je pogled  milovao, da su njene ruke toplo grlile, da je tiho tepala i izgovarala moje ime. Moja mama se uvijek čudila kako sam u punoj ladici pletenih čarapa od grube ovčije vune koje su mi plele i donosile kao poklon strine, tetka, rodice  ja uvijek pronalazila čarape koje mi je ona plela i nikada se nisam žalila da me grebu, žuljaju, smetaju. Samo su njene čarape bile dovoljno meke i dovoljno tople mom malom dječijem stopalu. Tople i meke kao njeni poljupci pred spavanje kada bih ostajala kod njih po nekoliko dana dana.

A ljeto pred moj polazak u školu bilo je posljednje ljeto koje sam provela kod njih. Koliko je to bilo dana, ne znam, ali uživala sam  u njenoj pažnji, ljubavi, pogledima. Ujutro bih se probudila, rodica bi mi dala da jedem, a onda sam odlazila sa njom do šumarka i livade na izlazu iz sela. Tamo je strina čuvala krave, ili marvu, kako naši seljaci kažu. Stajala bi u sjeni drveća, glave pognute nad čarapom koju je plela, držeći klupko vune pod pazuhom. Blijedo lice bilo joj je uokvireno crnom maramom. Čuvši moj glas podizala ga je ka meni i osmjehivala se. Ostajala sam pored nje zapitkujući  je o Bog zna  čemu,  a ona se smješkala i strpljivo odgovarala na moja pitanja. Nije galamila čak ni na marvu koja se pomjerila na drugo mjesto. Samo bi im mirno potepala, a krave su podizale glavu, gledale u nju i micale se od prašnjavog seoskog puta na prostranu livadu. To sam ljeto ostala malo duže, iako su mi noge bile tačkaste od silnih ujeda komaraca kojih je bilo u izobilju. Tu sam izvadila sama sebi i prvi mliječni zub, jer mi je smetao klimajući se naprijed nazad kad god bih nešto zagrizla. Tata je dolazio po mene da me vodi kući, ali ja sam molećivo gledala u strinu, a ona je govorila :

„Neka je još malo.“

Da li je zaista željela da još ostanem, ili je to bilo samo zato što je razumjela želju u mom pogledu, ne znam i nikada neću saznati. Tek mnogo godina kasnije počela sam shvatati i prepoznavati šta se krije u ljudskim pogledima: tugu, radost, bijes, ljubav, sjetu…Tek mnogo godina kasnije shvatila sam da se ponekad pogled i riječ mimoilaze u značenju i da je samo pogled iskren, a riječ može i biti i ne biti.

Ipak, jednoga dana odveli su me najprije nekoliko dana kod čiča Riste, pa onda kući. A onda je došlo vrijeme škole. Nove obaveze, novi drugovi, nova saznanja. Nije više bilo vremena da se onako često ode u Velino Selo. Jesen, zima, pa proljeće…

Utrčavši jednog dana u kuću vukući za sobom veliku školsku torbu, ugledala sam čiča Ristu kako sjedi za kuhinjskim stolom sa mojim roditeljima. Radosti nigdje kraja!  Zagrlio me je, stavio u krilo i nježno milovao moju glavu grubim žuljevitim dlanom. I dok su pili kafu, pričao je o strini Zori, o njenoj bolesti bubrega, o tome kako ima osjećaj da ona kao da ne želi da se liječi. Rekao je da je svaki dan sve slabija. A onda je pričao o svemu ostalom, o svim svojim brigama i radostima, brigama i radostima tatine familije, o događajima u selu i još mnogo toga. Ali,  od svega ja sam samo zapamtila da je strina bolesna. Mislila sam, proći će to do ljeta i opet ću otići kod nje. Popiće neki lijek, ili će doći kod moje mame sa nekim injekcijama, pa će malo ležati kod nas i liječiti se, a onda zdrava i nasmijana otići kući .

I opet je vrijeme odradilo svoje i učinilo da zaboravim da je moja strina Zora bolesna. Možda se o tome u kući i pričalo, ali, ili nisam bila prisutna, ili se krilo od mene. A onda, na dan kada sam prvi put otišla po svoju školsku knjižicu, u žutoj haljinici maksuz za tu priliku sašivenoj,  tata je došao kući i rekao da je strina umrla. Sve moje petice dala bih da je mogu izliječiti, vratiti, zagrliti. Nisam plakala.Niko nije plakao.  Bar ne u našoj kući. Mama je samo rekla:

„Od tuge, jadnica!”

Na dan njene sahrane tata je mislio da samo on i mama odu u selo, ali ja sam željela da i ja idem. Na kraju su se dogovorili i svi smo sjeli u fiću i krenuli. Čak se fićo pokvario negdje blizu Velinog Sela, pa smo pješke nastavili put do čiča Slavkove kuće. A tamo u dvorištu  ispred kuće, u sanduku je ležala  moja strina. Hrišćanski običaj da se pokojnik ostavlja u sanduku ispred kuće ili u kući lijepo obučen, otkriven, sa rukama na grudima, nije me prestrašio, iako je to bilo prvi put da vidim pokojnika. Vođena majčinom rukom prošla sam pored strine Zore. Gledala sam u njeno lice i činilo mi se kao da je tek  zaspala. Njeno blijedo spokojno lice obasjano suncem mirno je počivalo na bijelom jastuku. Sjela sam mami u krilo i posmatrala ljude koji su dolazili, prolazili i nestajali negdje u kući, oko kuće,  u drugim dvorištima. Pogledaom sam lutala po tom velikom seoskom dvorištu, nebu iznad njega i  čekala. Šta?  Ne znam. Možda da se probudi, da ustane, da se desi čudo! Ne znam. A onda sam na štriku za veš koji je bio skoro iznad kovčega  ugledala  mnoštvo šarenih prelijepih vilinskih konjica. Kroz njihova raznobojna krila zraci sunca  prolazili su  i obasjavali lice moje strine. Na tom su štriku stajali mirni i lijepi kao anđeli. Kao neki mitološki vojnici obučeni u dugine boje poredani u špalir ljubavi,  čuvali su  njen san. Opčinjena tim prizorom nisam primjećivala kako vrijeme prolazi,  sve do trenutka kada je plač njene kćerke postao glasniji  i jasniji . Bio je kao oštar nož koji reže tišinu popodneva,  a vreli ljetni vazduh semberske ravnice treperio je zajedno s lišćem okolnog drveća. Kao po komandi  poletjeli su vilinski konjici u nebo, svi u isto vrijeme, i nestali u krošnjama  koje su dodirivale nebesko plavetnilo. Kroz širom otvorenu kapiju posljednji put prošla je  moja strina, praćena korakom ljudi koji su je poštovali i voljeli,  praćena vrelim dahom tek započetog semberskog ljeta  i tamnim oblakom u daljini koji je nagovještavao  dolazak oluje. Držeći se čvrsto za maminu ruku i ja sam je pratila. Prvi put u životu pratila sam nekoga dragog na njegov posljednji put. Prvi put u životu shvatila sam da me neko drag  nikada više neće dočekati zagrljajem na nekom pragu, neke drage kuće, nekog dragog dvorišta. Prvi, ali ne i posljednji put.

(nastaviće se)