BOGČE
U nekom od prošlih vijekova krenulo je nekoliko istraživača avanturista kroz daleku prašumu. Tama krošnji i gusto netaknuto rastinje skrivalo je mnogo toga za nih do tad neviđenog. Biljke, životinje, insekti skrivali su se ili bježali uplašeni njihovim glasovima i oružjem. A onda su iznenada jednoga dana ugledali domorodačko selo. Ljudi koji su u njemu živjeli bili su ispočetka uplašeni, ali su ih uskoro prihvatili u svojoj blizini. Istraživači su odlučili tu provesti neko vrijeme i posmatrati njihov način života. Vidjeli su da se domoroci hrane onim što ulove, a na njihovoj trpezi bili su i pojedini insekti i dijelovi biljaka. Primjetili su da se više sporazumijevaju međusobno mimikom i gestikulacijom nego glasovno. Glasovi su bili neartikulisani i šta je ko od njih htio objasniti i „reći” moglo se zaključiti samo po njegovoj mimici. Pomislili su da ovi ljudi nemaju svoj jezik, to jest da se njihov jezik svodi na pokrete ruku, nogu i mišića na licu. A onda je jedan od istraživača snishodljivo i polako da ih ne bi uvrijedio krenuo u obilazak sela. A tamo, u jednoj kućici, ugledao je mladu ženu koja je u naručju uspavljivala svoju bebu. Ljuljala se polako lijevo-desno i ponavljala :
„ Rooo… Rooo…Rooo…“
Ritam njenih pokreta bio je usklađen sa riječju koju je svaki put na isti način izgovorila. Razmaci između izgovorene riječi bili su jednaki i beba je polako tonula u san.
Bila je ovo jedna od lijepih, poučnih priča Bogoljuba Marića Bogčeta. Iako na početku obična, suhoparna, uobičajena do kraja pričanja ona dobija smisao i onaj ko je pažljivo slušao shvati da su najljepše pjesme uspavanke, da su one preteča svega, od najprostijeg do najkomplikovanijeg jezika, od utjehe do smiraja, od prašume do civilizacije.
On je bio moj nastavnik jezika koji se tad zvao srpskohrvatski-hrvatskosrpski. Činio je sve da onaj ko je htio shvatiti ljepotu i važnost riječi pronađe put kojim će izraziti sopstvene misli i osjećanja. Ugovarao je na radiju emisije u kojima ćemo čitati svoje pjesme, slao naše radove po cijeloj Jugoslaviji na razne konkurse i u časopise za djecu. U stvari, činio je da se osjećamo posebnim zato što napišemo nešto što on kasnije „malo dotjera” i pohvali, sam prekuca na staroj mašini za štampanje i pošalje na neki konkurs.
Prvi put sam ga vidjela na jednoj svadbi na kojoj su on i moja mama bili kumovi. Godinu dana prije te svadbe došao je iz Ugljevika da živi i radi u Bijeljini. Tada su njegove kćerke došle u moj razred. Sjećam se kako su njih dvije obučene u svijetloplave haljinice stajale na velikom odmoru po strani i posmatrale nas. Ne sjećam se šta sam ja tad radila, ali se sjećam da mi je prišla učiteljica Cana (ostala mi je u sjećanju zbog gustih crnih nausnica) i pitala zašto se ne igramo sa njima. Ne znam ko je tad kome prišao, ali započele smo razgovor i tako je to krenulo. Mami sam kod kuće ispričala da sam dobila nove drugarice, a ona se nasmijala :
„ Ahhh, to su Bogčetove kćerke .”
Pošto nisam znala ko je on, objasnila mi je da ga poznaje iz nekih prošlih dana i da je njegov otac živio u Dašnici u maminom starom komšiluku. Bio je nastavnik ruskog i srpskohrvatskog jezika, dobar čovjek, ali je volio da malo popije. Sjetila se jedne scene kada su Bogče i njegov otac Savo, slaveći krsnu slavu, zagrljeni i pijani pjevali: ”Nazdravite s ljubavlju svetitelju Savi…” Od svega mogućeg njoj je, eto,u tom trenutku na um pala baš ta scena. Smijala se dok je to pričala. Vjerovatno je u tom sjećanju iskrsnuo neki detalj koji mi nije htjela ispričati, a koji je nju nagnao na smijeh.
Kad sam pošla u peti razred Bogoljub Marić više za mene nije bio čika Bogče već moj nastavnik. Tek sad sam mogla da ga češće srećem i posmatram, da slušam šta govori, da dižem prste i odgovaram kada me prozove. Skoro svaki dan stajao je ili sjedio za katedrom ispred mene u učionici četrdesetpet minuta. Mogla sam ga posmatrati od onog trenutka kada zakorači u učionicu, pa do trenutka kada se vrata zatvore za njim, i sklapati sopstvenu sliku njegovog unutarnjeg i vanjskog izgleda. A ulazio je u učionicu lagano. ležerno, bez imalo žurbe noseći crveni dnevnik u ruci. Zatim bi otvorio dnevnik, pa svoje nalivpero, pogledao po učionici i pitao ko je odsutan. Jagodice na licu bile su mu blago rumene, a gusti potkresani brkovi trebalo je da mu daju izgled nekog opasnog tipa. Ali, naprotiv. Blagost njegovog pogleda brisala je svu suvišnu ozbiljnost koji su ti brkovi trebalo da zapečate. Na njegovim časovima nikada nije bila potpuna tišina. Naše šaputanje kao da nije ni primjećivao. Raditi neki test ili kontrolni na njegovom času bilo je poželjno, jer si mogao da se „dogovaraš” kako sa drugom, tako i sa knjigom. Kada bi predavao nešto što nas nije interesovalo, gurkali smo se i udarali lenjirima, a on to, onako zanesen, nije ni primjećivao sve dok se nekome od nas ne bi oteo neki od uzdaha bola. Čak ni tad se nije ljutio. Samo bi začuđeno zastao i pitao :
„ Šta je to bilo?”
Normalno, svi bismo ćutali kao zaliveni. Učinilo mu se!
Nekada bi se iz naše učionice čuo i glasan dječiji smijeh. Znao je naš nastavnik svojim pričama i nasmijati djecu koja su jedva čekala da glasno iskažu svoja trenutna osjećanja. Čak nekoliko puta za te četiri godine, koliko nam je predavao, pričao je o hrvatskim novonastalim riječima u vrijeme NDH, riječima koje su nastale jer se stare riječi za te pojmove poglavniku nisu svidjele. Tako je kaiš nazvan okolotrbušni pantolodržač, a kočijaš visokosjedeći-konjupodrepgledajući. Ovu crticu sam namjerno stavila da bi bilo lakše izgovoriti. Bilo je tu još riječi, ali meni su ostale u sjećanju samo ove dvije. Normalno da su te riječi izazivale buru smijeha u učionici. Neko se smijao zato što mu je bilo smiješno, a neko samo zato da bi smijeh bio što glasniji.
Ipak, sjećanja koja su meni najdraža i koja mi ponekad kao film prolaze kroz glavu su sjećanja na Bogčeta u sakou od tvida boje bijele kafe, naslonjenog leđima na katedru. Desnom rukom drži knjigu, a lijevom, podignutom u vazduh, pokušava dočarati ili daljinu, ili neko osjećanje, ili suze koje nekom od junaka priče koju nam čita klize niz lice. Lijepo je čitao, a još ljepše glumio nečije živote. Bio je dovoljan njegov glas, intonacija, mimika, pokret ruke, pa da shvatimo i sa tako malo godina, svu tugu, svu ljepotu, svu ljubav, sve to bogatstvo osjećaja dok je čitao „Majku” Zije Dizdarevića, “Bogojavljensku noć” Svetozara Ćorovića, Jesenjinovu „Pjesmu o keruši“… Poslije takvih četrdesetpet minuta provedenih sa njim, neopterećeni godinama i svakidašnjim problemima odraslih, odlazili smo kući zaboravljajući neke tuđe priče, neke tuđe živote. Uz put smo se smijali i ponavljali jedinu rečenicu koju smo zapamtili : ”Ne idi sredinom đade, satrće te što god, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešto s krova…” Uz smijeh i gurkanje dječiji nevino nesvjesno smo gazili sopstvenim putem i živjeli sopstveni život. Gluma, pogled u daljinu, suze došli su nešto kasnije…
(nastaviće se)