ŽIVOT JE LIJEP
Ehhh, da mi je ova pamet, a one godine! Najgluplja i najbesmislenija rečenica od koje se ježim kad god je neko izgovori. Obično je izgovaraju ljudi nesvjesni da “pamet” ima neke veze sa iskustvom, a iskustvo sa godinama koje se nakupe. Ne možeš biti i mlad i pametan. Možeš biti i mlad i inteligentan, ali pamet je nešto što inteligentan čovjek nadograđuje godinama iskustvom u pojedinim situacijama u koje ih život postavlja (često nezavisno od onoga što oni žele). Ali, to je jedini način da shvatiš i naučiš, da postaneš manje ili više pametan. E, sad dolazi ona druga rečenica koja je meni omiljena. Niko se naučen nije rodio. Logično! Ne možeš preskočiti djetinjstvo ili mladost i roditi se pametan i odrastao. Što prije shvatiš, lakše ćeš podnijeti život. U protivnom, uvijek će ti neko drugi biti kriv za tvoje greške. Umjesto filma ”Povratak u budućnost” meni je sve draži povratak u prošlost, jer jedino se tako mogu nasmijati sopstvenim greškama ne tražeći njihov korijen. Shvatila sam da taj korijen, ponekad, zna biti toliko duboko da dotičući njega dotakneš neki živac sa kojim je srastao i onda te zaboli tako jako, da ti suze pođu na oči. A što mi to treba u ovim godinama! ?
Ovo kasno i krasno proljeće podsjetilo me je na jedno takvo proljeće kada su cvjetale neke druge lipe u nekom drugom gradu. Neki su drugi, blaži, prijatniji vjetrovi nosili njihov miris kroz prostor i vrijeme, a ja sam bila dovoljno mlada da to ne primijetim, ali dovoljno stara da ga nesvjesno ponesem u sebi i sačuvam od zaborava.
Vratiti se u proljeća srednjoškolskih dana u ovim, skoro šezdesetim godinama, to je privilegija koju nisu svi dočekali. Neki su se zaustavili u hodu vremena, umoreni bolešću i sudbinski predodređeni da zastanu i tu i ostanu. Pojam nepredvidivosti tada smo povezivali uz nagle promjene vremena, otvaranje dnevnika na tvojoj stranici kada se nisi nadao, iznenadne susrete u hodniku ili na ulici. Nepredvidivo je bilo i kad je Krle na literarnoj večeri, čitajući svoje pjesme, nonšalantno sjeo na stepenice i nastavio u stilu starog boema, kao da je upravo sišao sa dubrovačkih skalina. Ono nepredvidivo što nas je u životu čekalo, za nas nije ni postojalo. Bili smo jedna savim obična, skromna, jedinstvena generacija mladih ljudi, nenabildanih dječaka i nenašminkanih djevojčica.
Naš prvi kolektivni izostanak sa časa bio je tek krajem trećeg razreda. Ljuti na tadašnjeg razrednika Smaju Leša (ovo mu je bio nadimak, jer je predavao biologiju) što nije htio pomjeriti čas odjeljenske zajednice, odlučili smo da svi odemo sa nastave. Uz pjesmu “Zvijezda ćera mjeseca” demonstrativno, ali uz smijeh, napustili smo školsko dvorište i krenuli Račanskom. Dok smo stigli do benzinske pumpe već smo bili zaboravili zašto smo uopšte krenuli kući, pa smo se uz istu pjesmu i vratili, jer četrdesetpet minuta dolje ili gore, ništa nam ne znači.
Imali smo i kvizove, koji su bili čista “namještaljka”, ali su skečevi bili šlag na torti svakog petka na kraju kviza. Najpoznatiji skeč mog razreda bio je “Jezero debila”, inspirisan “Labudovim jezerom” Čajkovskog. Momci su se toliko bili uživjeli u svoje uloge, da je cio amfiteatar gotovo plakao od smijeha. Pola njih je bilo orkestar, a pola baletani. Dok se Čajkovski vrtio na gramofonu, improvizovani orkestar sjedio je i svirao instrumente ko zna gdje nabavljene. I sad se nasmijem kad se sjetim izraza Goranovog lica kada je obučen i ušuškan u vijetnamku, s kapuljačom na glavi, ustajao svakih nekoliko sekundi i mlatio starim školskim zvonom, a onda ponovo sjedao i čekao za sljedeći nastup. Sjećam se i da je Paun na kraju rekao: da je skeč još malo potrajao, počeo bi da grize violinu, jer nije znao šta bi više radio s njom! A onda su se otvorila vrata i u amfiteatar je “uplovilo” dugim baletanskim skokovima još nekoliko momaka. Na nekima su bile mamine hulahopke, na nekima duge gaće, neizbježne bijele potkošulje i suknjice od krep papira. Sjećam se da su to bili Ado, Zlatan, Krle, a ostalih se ne sjećam. Svoje piruete i skakutanje završili su iznošenjem na leđima Ade u položaju „špage“, uz njegov udarac glavom u dovratak. Namjerno ili nenamjerno, nikada to nisam doznala. Uspjeh tog skeča bio je neponovljiv, jer su već na sljedećem u novoj Gimnaziji uspjeli okrnjiti stub nove škole vozeći u rikverc zelena radnička kolica i pričajući jezikom za koji su mislili da liči na njemački. Sem okrnjenog stuba, drugog uspjeha nisu imali, ali i to je bilo dovoljno da se zapamti. Kasnije su govorili da je Paun kriv jer nije imao vozačku, a još je skinuo naočare da izgleda ljepše.
Ipak, četvrti razred je bio nešto posebno. Odjednom smo odrasli! Odjednom su nestale neke granice i ograde oko nas ! Odjednom su nas posmatrali drugačije.
Ali, meni je ta školska godina počela maminom iznenadnom bolešću. I dok je ona bila u bolnici, ja sam počela da učim da kuham, da ložim vatru, da spremam zimnicu. Za ekskurziju sam se spremala sama, trpajući u sportsku JSP torbu ono što sam mislila da će mi trebati. Sutradan ujutro umalo nisam zakasnila na autobus, jer sam zaboravila naviti sat. Niko me nije ispratio, niko poželio sretan put. Dok smo se vozili prema Beogradu ja sam gledala kola hitne pomoći koja su prolazila pored nas i razmišljala u kom autu je ona, jer je tog jutra trebalo da je odvezu u Beograd. Ali, preskočiću ovo sjećanje, jer se bojim onoga što ono vuče za sobom. To je taj korijen koji mora ostati netaknut, da bih mogla dalje. A tamo dalje bilo je Skoplje, a još dalje Ohrid !
Imali smo tu nesreću da je prethodna generacija bila malo više nestašna na ekskurziji, pa je pismo iz hotela u kom su ih “pohvalili” stiglo u školu skoro kad i oni. Desilo se to prvi put u istoriji škole, tako da umalo mi nismo ostali bez ekskurzije. Ali, sa nama su poslali profesoricu matematike Angelu Avakumović. Čuli smo da je sa “Abraševićima” proputovala prilično dok je studirala, nikada se nije udavala, nije imala djecu i bila je stroga. Pedantnost sa kojom je pisala na tabli i u dnevniku bila je uočljiva i u njenom oblačenju, frizuri, ponašanju. Čuvala nas je kao oči u glavi! Bukvalno! U kom god hotelu da smo odsjeli, dežurala je cijelu noć u hodniku ispred naših soba! Prije spavanja svakome bi pokucala na vrata i provjerila jesmo li tu! Momcima je bilo lakše, makar u Ohridu. Spavali su u kamp kućicama na obali, tako da smo jedne noći imali žurku u jednoj od tih kamp prikolica. Cio razred u jednoj prikolici koja je predviđena za troje ljudi! Ali, morali smo u sobama biti u deset, tako da se žurka brzo završila. Međutim, zahvaljujući našoj dobroj naspavanosti sutradan smo bili veoma aktivni. Iz grupe u kojoj smo bili mi iz razreda uvijek su se čule gitare, pjesma,smijeh. Pjevalo se od starogradskih do Rolling stonsa. Omiljena nam je bila “Angie”! Što li ?!
Povratak kući za mene je bio povratak u stvarnost. Opet niko da me dočeka, nema večere, nema zagrljaja. Kasnije će mi se to prečesto dešavati u životu. Mama je, srećom, uskoro operisana i život se vratio u normalu. Bar na još nekoliko mjeseci. I na tome sam zahvalna Bogu, sudbini, zvijezdama, ili ko zna kako se to zove i da li postoji. Sjećam se da sam je prve noći kada se vratila kući često, kao slučajno, doticala za ruku. Bojala sam se da će najednom prestati disati i da ću opet ostati sama. Shvatila je to nakon nekoliko mojih “slučajnih” doticanja i uhvatila me nježno za ruku. Tek tada sam mirno zaspala. Kao dijete.
I krenuo je život dalje, takav kakav jeste. Postajali smo punoljetni i neki su dobili vozačke dozvole. Sve češće su momci koje smo mi i dalje zvali dječaci dolazili u školu autom. Kada bi kiša pala, razvozili bi nas kućama. Parkirali bi se ispred prozora kabineta za opštetehničko, izlazili važno iz auta i zaključavali ih kao veliki! To je danas uobičajena slika, ali tada nije bilo. Sjećam se kada je jednom Ado došao u školu i parkirao mercedes između ”stojadina” i renoa četiri. Izašao je obučen u sako, zaključao vrata auta i pogledao u nas .Mi smo se gurali na prozorima kabineta, smijali se i aplaudirali.
Sve češće smo ostajali i poslije nastave, djevojke kao posmatrači, a mladići su igrali fudbal.
“Udari ga, ćoro jedan”, čulo se često u tim duelima. Tako su oni “bodrili” u žaru igre jedan drugoga, s obzirom na činjenicu da je dobar dio njih nosio naočare. Mi smo za to vrijeme birale najljepše muške noge razreda. Uglavnom, nismo mogle da se usaglasimo, jer smo imale različite kriterijume.
I u Gimnaziji su počele promjene kadra, jer su neki profesori odlazili u druge škole i gradove, nama dolazili iz drugih škola i gradova. Kada je stigao novi profesor filozofije, Paun, čija je mama bila jedna od profesorica u našoj školi, rekali su kako nam dolazi visok, lijep Beograđanin.
Sastavile smo sve klupe i pogurale se u prva dva reda, dok su momci sjeli iza nas. Vrata su se otvorila i pojavio se nizak, sitan mladić, kovrdžave kose. Nije bio ružan, ali ni neki ljepotan. Čas je prošao u upoznavanju, ono standardno, on te prozove, ti ustaneš i tako dalje. Kada je došao na sljedeći čas, klupe su bile razdvojene, a prve su bile prazne. Začuđeno nas je pogledao i rekao :
“Čini mi se da je prošli put bio drugačiji raspored. ”
”Čini Vam se, ”bio je komentar ženskog dijela razreda, dok je muški dio šutio i značajno se smješkao. Bilo je i onih koji su sakrili glave ispod klupa, kao nojevi koji su zaboli glavu u pijesak i smijali se, ali ne naglas! Na žalost, profesor je uskoro imao nezgodu u Beogradu i slomio nogu. Njegov povratak moja generacija nije dočekala. Tada smo već bili brucoši. Njega je zamijenio pedagog škole, ali njegov autoritet već je bio klimav pred našim godinama iskustva. Čekali bismo ga na vratima i obavještavali da idemo na čas u prirodi. Htio ne htio, krenuo bi za nama pokušavajući da nas sve sakupi na jednom mjestu i ispita ili predaje lekciju. Napustio nas je i Pero Lic, profesor fizičkog. Znam da nadimak Lic nije volio, ali to mu je bio i ostao nadimak. On nije želio predavati više mom razredu. Zašto, ostala je tajna za mnoge od nas. Profesor koji je došao kao njegova zamjena bio je ranije nastavnik u osnovnoj školi, dobričina, koji je više sa nama htio biti drug nego nastavnik. Iskorištavali smo njegovu dobrotu, a bili nagrađeni peticama, što se kod Pere Lica nije moglo desiti. Uglavnom, mnogo toga se desilo, a sve nam je išlo u prilog.
Negdje već u drugom polugodištu počeli smo se dogovarati oko maturske večeri. Tradicija je nalagala da se ona održi u jedinom hotelu našeg grada. Hotel se zvao Krin. Prije toga postojao je hotel Drina, ali je srušen prije nego što sam krenula u školu. Novi hotel je napravljen malo dalje i dobio je ime “Krin” po supruzi glavnog arhitekte koja se zvala Ljiljana. Veći dio nas nikada prije nije ni kročio u taj hotel, jer naše je bilo korzo od Doma omladine do Opštinskog suda. Bila je to ulica naše mladosti. S jedne strane Omladinski, Atik džamija, sud i ispred njega stepenište na kom se sjedilo, a sa druge strane stabla kestena širokih krošnji i debelog hlada. Diskoteka je bila u Omladinskom, a ispred si mogao da vidiš i sretneš i koga si htio i koga nisi! Ali, niko nikom nije smetao. Tu ispod lipe ispred Omladinskog započinjale su i završavale se mnoge ljubavi. Neke su se završavale raskidom, a neke nastavljale vjenčanjem u Omladinskom. Neke su se završavale i u Opštinskom sudu. Sve u istoj ulici, skoro i na istom mjestu .
Po prvi put trebalo je kročiti u hotel i time označiti kraj jednog, a početak drugog razdoblja života. Pripreme su započele prelistavanjem “Nade“, “Praktične žene” i “Burde”, a onda se išlo kod šnajderice ili u Loznicu ili Beograd u kupovinu. Mi smo bili nezamislivo opuštena i skromna generacija. Šminka se svodila na maskaru, kreon i ruž, frizure na “uradi sama” i mini val. Momci su otišli da pogledaju kako je unutra i izabrali mjesto na kojem ćemo sjediti. Na pauzama između časova, u debeloj hladovini iza Srednjoškolskog centra, pored nekog limenog burenceta, Nermina nas je savjetovala šta bismo mogli piti to veče, jer je ona već bila u tom hotelu i “posmatrala situaciju”. Tu smo zapalile i prve cigarete, tek da znamo kako to izgleda. Dogovor je pao! Vermut je najbolji, pošto ti ga donesu lijepo “upakovanog”, u širokoj čaši sa obodom umočenim u šećer i kriškom limuna, a ima ukus peperminta, pa ako zapalimo cigaretu, neće se primijetiti. Od te večeri on mi je postao omiljenia vrsta alkohola !
I došao je dan priprema za matursko veče. Haljinu mi je sašila komšinica tetka Ljuba, od beza kupljenog u Robnoj kući. Na bezu crne podloge crvenkasto-smeđi listići, nastali grupisanjem tačkica, bili su sasvim dovoljni da mi se svidi platno. Sasvim obična haljinica na koju sam još dodala bijelu štikanu kragnu, načinjenu u maminom rodnom kraju. Postavu sam sama ručno sašila, sandale su bile kupljene još u prvom Gimnazije, tašnica je bila kreacija tada poznate Mirjane Marić, ali pozajmljena, jer ja nisam voljela nosati tašnice, a za tu priliku morala sam je imati. I crni džemper sam pozajmila od Ljilje, jer je njen bio noviji od maminog. Nije da se nije imalo, ali ovako mi je bilo draže. Mini val na glavi pretvorila sam vitlerima, sa kojima sam prespavala cijelu noć, u prelijepe lokne. Zadovoljna svojim izgledom, stavila sam maskaru, kreon, sjaj na usne i meni je bilo taman. Mama je bila tako ponosna, jer nije voljela pantalone i široke košulje koje sam stalno nosala. Željela me je vidjeti ovako obučenu. I eto želja joj se ispunila. Na moju i njenu veliku sreću.
”Meeting point” prije ulaska u hotel bio je park i klupa koja je bila nasuprot Adine kuće. Pristizali smo jedno po jedno, dočekani smijehom već prisutnih. Djevojke su bile u haljinama raznih boja, ali ni jedna u nečemu što bi zasjenilo ljepotu drugih djevojaka. Nije bilo maksi haljina, skupe čipke, frizura koje se pola dana prave i šminke zbog koje se ne smiješ počešati po nosu. A momci su bili posebna priča! Iako se nisu dogovarali, došli su svi u bež odijelima, osim Zlatana koji je imao zeleno. I, kako je mračak počeo da se spušta, kad god bismo vidjeli da se neko “bjelasa ”u odijelu u daljini, znali smo: ”Naš je!” Kad smo se napokon skupili i rasporedili u parove, krenuli smo na matursko. Kažu da smo samo protrčali kroz vrata. Mislim da smo mi jedina generacija koja nije dobila karanfil na ulasku, a ni fotografiju. Zašto, pojma nemam. Vjerovatno je to krivica organizatora, ali to nam tada nije bilo uopšte važno. Sjećam se da nas je Pajić fotorafisao polaroidom, ali kod koga su sve te slike završile, ne znam. Uglavnom, cijele noći smo plesali, smijali se, pili vermut i zapalili po cigaretu.
U jednom trenutku neka od nas je predložila da se našalimo sa gitaristom grupe koja je tu noć svirala i stale smo u red ispred njega, zavodljivo ga posmatrajući. On se samo smješkao ne gledajući ni u jednu, vjerovatno misleći :
”Al’ sam frajer!”
Kad smo se dobro oznojili i umorili izašli smo u hodnik ispred garderobe da se rashladimo. I dok smo se smijali i mlatili salvetama i maramicama oko sebe, na vratima sa spoljašnje strane ukazao se jedan od profesora i nama ne baš omiljena profesorica. On je kucao u staklena vrata i pokazivao nam da je zaključano i da pronađemo nekog da otključa. Začuđeno smo ih posmatrali. Otkud oni vani, kad su do malo prije bili sa nama u sali? Došao je recepcioner i otključao vrata. Dok su prolazili pored nas, profesorica je gledala ispred sebe kao da ne postojimo, a profesor se smješkao i pitao šta to radimo. Umjesto odgovora dobio je Nadino pitanje:
”A gdje ste to vas dvoje bili, matere ti?!”
Nasmijao se on, a Boga mi i mi! Produžio je dalje, a mi smo ostali da još malo tračamo.
U jedan sat bio je kraj slavlja u hotelu. Fajront! Ponovo smo se vratili u park i sjeli na klupe na dječijem igralištu. Šćućureni jedni uz druge, zagrljeni kao prijatelji, kao djeca umorena igrom i pomalo pospana, otimali smo se snu i nastojali što duže ostati u toj javi, u toj noći, u danu koji nas čeka, u nezaboravnim trenucima koji nemaju cijenu. Tiho smo se smijali da ne probudimo ptice zaspale u krošnjama drveća i ostanemo budni što duže. Pogledala sam nebo iznad nas, iznad parka, to parče neba iznad mog rodnog grada, kao parče rođendanske torte na kojoj se sjajem zvijezda, kao sjajem svijeća, slavi život i zažele želje. Želja je bilo mnogo, baš kao izvijezda, ali ja nisam ništa poželjela. Samo sam pomislila :
”Božeee, kako je život lijep!”
(nastaviće se)