SVE OSTALO JE FARSA
Isti grad, ista ulica, dvije stane te ulice i dvije avlije jedna nasuprot drugoj. U avlijama dvije žene koje se godinama već mimoilaze pogledima, praveći se da ona druga ne postoji. Jedna je moja majka, a druga tetka Hana. Zašto su se naljutile jedna na drugu, nikada nisam saznala tačno. Bilo je više verzija, ali ni jedna iz njihovih usta. Pošto me je život naučio da vjerujem samo onome što vidim svojim očima i čujem svojim ušima, ostaću uskraćena za pravu istinu, jer njih više nema. A voljela sam ih obje, svaku na svoj način. Jednu kao majku, a drugu kao komšinicu i vjernu prijateljicu, iako nas je dijelila velika razlika u godinama. U vrijeme kada sam rađala svoju djecu i postajala majka, tetka Hana je bila njihova nena sa majčine strane, zamijenila je baku koju nikada nisu imali. Moj sin je i u radosti i u tuzi pretrčavao ulicu i utrčavao u njeno dvorište zovući je:
“Neno Hano! Neno Hano!”
Kako su iznenada prestale pričati, tako su iznenada i počele. Sjećam se da sam jednog dana došla iz škole i zatekla ih ispod kajsije kako sjede pijući kafu kao da tih desetak (a možda i više) godina nisu ni prestajale da je piju skupa. Valjda su ih te godine šutnje potakle da često sjede pričajući o Bijeljini kakva je nekad bila, o njenim živim i neživim stanovnicima, porodicama koje su starosjedioci, ali i onima koji su se doselili. Tetka Hana je bila rođena Bijeljinka i znala je svaki ćošak, svaku ulicu, svaku kuću, a mama je zahvaljujući svom pozivu znala takođe dosta o svemu što se dešavalo u gradu posljednjih trideset godina.
Prva saznanja o islamu stekla sam posmatrajući i slušajući tetku Hanu. Bila je vjernica, neko ko se pridržava svega propisanog tom religijom. Ali, onaj ko je nije poznavao nije to mogao primijetiti. Imala je mnogo heklanih cegera i prsluka od vunica raznih boja i mustri. Kad god bih je vidjela da izlazi iz dvorišta noseći neki od tih cegera, znala sam da ide na neki tehvid. Na tehvide u komšiluku išla je u dugoj kućnoj haljini, noseći u cegeru maramu i tespih. Ako bi pak išla na tehvid u neku kuću koja nije u blizini, u ceger bi stavila kućnu haljinu, maramu i tespih, a oblačila bi se lijepo kao da ide u posjetu ili šetnju. Na glavi je uvijek imala “trajn ” i nikada je nije prekrivala. Tehvidi su se pravili po kućama i nikada nije išla u džamiju. Ali, ono što joj vjera propisuje obavljala je redovno u svojoj kući. Svjesna svojih i tuđih grijehova i prihvatajući osobu kao ljudsko biće koje dolazi u različita iskušenja i postupa nekad u skladu sa svojom savješću i zdravim razumom, a nekad onako kako ga raspoloženje ili osjećaji ponesu, nikome nije sudila niti je koga osuđivala. Po njenom dubokom uvjerenju postoji neko ko najbolje i sudi i kažnjava. A jedna od njenih “kazni” bio je čika Avdo. Dobrodušnost i blagost tog čovjeka bila je uočljiva crta čak i njegovog lica. Gledala sam ga svakoga jutra kroz prozor kako onako visok, ćelav, pomalo nagnut naprijed i sa rukama na leđima, odlazi laganim, ali dugim korakom niz ulicu. Ukoliko je bilo oblačno, u rukama prekrštenim na leđima nosio bi crni muški kišobran. Odredište je bila kovačnica Frica kovača. Čika Avdo Brkić je rođen i odrastao u sokaku pored kovačnice. Za njega i njegove prijatelje kovačnica je bila mjesto gdje se provede prijepodne u razgovoru, šali i ko zna čemu već. Kući se vraćao istim korakom, istim stavom tijela i istom brzinom hoda u vrijeme kada bi ručak odavno trebalo da je gotov. Bio je blag, nenametljiv, drag. Sve dok ne popije koju! A kada počne piti, nije znao kad mu je dosta. Pio bi i noću i danju. Jednu flašu rakije bi sakrivao odmah na izlazu iz kuće, pored sanduka za ćumur, drugu pored šupe nekoliko metara dalje, a treću pored vanjskog klozeta. I kad mu naiđe taj “mokri” period, išao bi u vanjski klozet, iako je imao kupatilo u kući, bez obzira na godišnje doba i doba dana. Čim izađe iz kuće potegne malo iz one pored sanduka, pa iz one pored šupe, pa iz one pored klozeta. A onda bi po povratku ponovio sve to, ali u obrnutom smjeru. Ulazeći u kuću žalio bi se kako je bolestan i kako ga noge bole, a tetka Hana bi se pravila da ga ne čuje i ne vidi heklajući neki od svojih cegera. Mirno je podnosila svoju kaznu i vjerovatno mislila u sebi :
“Papaze jedan matori”.
Čim bi mu alkohol naškodio, prestajao bi piti i nastupao bi “suhi ”period, onaj mirniji i tetki Hani prihvatljiviji .
Tetka Hanin prvi muž poginuo je u partzanima tokom oslobađanja Tuzle od ustaša u Drugom svjetskom ratu. Ostala je mlada udovica sa djetetom u stomaku. Rodila je sina i dala mu ime Refik. Sa čika Avdom je imala kćerku Husniju i sina Fuada, ali Refika je čika Avdo volio kao i svoju djecu. U trenucima kada bi čika Avdo pretjerao sa alkoholom, jedino je Refik mogao da ga ubijedi da prestane. Ljubav i poštovanje bili su obostrani.
Mučeći muku sa Avdinim alkoholom prolazile su godine njihovog zajedničkog života, i kada se Husnija udala za Fahru Pačeta tetka Hana je bila ljuta i žalosna. Fahro je bio vozač u Semberija-transportu, ali volio je da popije, baš kao i njegov punac. Bio je dobrodušan, fin, veseo, ali alkohol mu je uništio već jedan brak i iz iskustva tetka Hana je znala da je budućnost takvog braka veoma neizvjesna. Iako je sa mojom mamom tada sjedila svakodnevno, nije joj rekla ni za Husnijinu trudnoću. Silno smo se iznenadile kada smo jednog popodneva ispod nebodera srele Husniju nasmijanu, sretnu, u svijetloplavoj haljini ispod koje se već polijepo ocrtavao trudnički stomak.
“Čudi me da mi Hana nije rekla ”, pomalo razočarano rekla je mama. Sutradan je to rekla i tetki Hani.
”Ehhhh moja Jelka, ne znam da li sam tužna ili radosna! Jedino što znam je da će biti teško. I njemu i njoj. On je dobar, ali ja znam kako je živjeti sa nekim ko voli da popije. Ne znam hoće li oni to moći. Još i dijete kad bude tu, kako će to sve izgledati? Drago je meni, ali se bojim ”, rekla je i ušutila.
Bilo je to negdje u kasno proljeće, a u jesen se rodila Nermina. Vrativši se sa babina mama je bila oduševljena. Rekla je kako je beba mala i sitna, ali da ima pogled kao odrasla djevojčica, kao da sve razumije što joj se priča. E, u taj pogled sam se i ja zaljubila kada sam je prvi put vidjela! I u osmijeh! I u rukice! Ma sve na njoj bilo je savršeno! Takva je bila moja Nera. Imala je Husnija i stariju kćerku Edinu, koja je odrasla kod tetke Hane. I Edina je prešla da živi sa majkom kod Fahre, ali skoro svaki dan dolazile su u posjetu. Jednoga dana su došle i nisu se više vratile. Tetka Hanin strah bio je opravdan. Fahro nije bio nasilan kada popije, ali nemir koji je alkohol unio u njegov glas i ponašanje negativno se odražavalo na Neru. Fahro je rekao da ih sve voli, ali da je alkohol jači i od njega samoga. Brak se tako završio, a njih tri su se vratile i živjele u ljetnoj kuhinji u dvorištu. Dina i Nera odrastale su pred mojim očima. Dina je bila starija od Nere sedam godina i kada bih je htjela povesti na bazen u Dvorove, morale smo se sakrivati i bježati od Nere. Gdje god bih pošla, i odakle god bih se vraćala, ona bi me vidjela iz svog dvorišta i pitala :
”Gaga,vojiš ti mene?”
U rukama bi držala maminu crvenu suknju bez koje nije htjela zaspati, a u ustima cuclu, ili pipu kako ju je zvala. Obično bi tu rečenicu izgovarala kroz stisnute zubiće, da joj pipa ne bi ispala. Izgovarala ju je onoliko puta dnevno, koliko god puta me je vidjela! A viđala me je sto puta dnevno. Jednom sam se našalila i rekla :
“Ne!”
Ahhhh, kakav je to vrisak bio! Svi su istrčali iz kuća misleći da joj se nešto desilo .
“Šta je bilo ”, pitala ju je mama uplašeno.
”Ne voji me Gaga”, rekla je kroz plač.
Morala sam se vratiti da joj kažem da je volim i da sam se samo šalila.
Kada bi Husnija išla na posao čuvala ih je tetka Hana, ponekad moja mama, a i ja ponekad. Čim je Dina malo poodrasla, čuvale su se same. Fahro je svraćao da ih vidi. Dinu nije dijelio od Nere. Za njega obje su bile njegove. Kada bi mu ljeti u posjetu dolazila kćerka iz prvog braka, koja je živjela negdje u Vojvodini, provodila je dosta vremena kod Husnije. Ona i Dina su se ponašale i voljele kao da su u istoj kući rođene i odrasle. Nera je bila mali priljepak od kojeg se teško moglo pobjeći, ali kada bi Fahro dolazio, Nera bi bježala i sakrivala se. Svratio je jednom dok je Husnija bila na poslu, pa ga je tetka Hana pozvala da popije kafu sa nama. Vidjevši ga na stepenicama Nera je pobjegla pod drvenu sećiju na verandi, na kojoj smo nas dvije pile kafu. Ušao je i sjeo sa nama. Uz kafu tetka Hana ga je ispitivala za majku, za kćerku, za zdravlje, a Nera je virila jednim okom ispod deke koja je prekrivala sećiju. Čim bismo joj rekli da izađe, navlačila bi deku, sakrivala se i pravila da je nema. Nije pomogla ni čokolada, ni novac za sladoled, ni upozorenje da će se ubosti na ekser ili da ima miševa ispod sećije. Ponekad bi provirila jednim okom i čim bi joj se neko obratio, ponovo bi nestala iza deke. Fahro je popio kafu, pozdravio se i otišao. I meni i tetki Hani bilo je žao. Rekla je:
”Jah Bože, čudne li štete. A ti, mogla si izaći vidjeti babu! Nije ti trebao ni ostaviti novac za sladoled kad ga se tako bojiš!”
Rekla je to ljutito, ali nije se ljutila ni na Fahru, ni na Neru. Bila je ljuta na alkohol, na život, svoj, tuđi. Osjetila sam to u glasu koji je nesvjesno povisila i vidjela u očima koje su se skupile da bi zaustavile suzu. Nera se izvukla ispod sećije. Sjela je pored mene pognute glave, a krajičkom oka gledala u novac na stoliću koji joj je babo ostavio da kupi sladoled. Čekala je da tetka Hana zaboravi da je ljuta, pa da ih uzme i ode po sladoled.
Fahro je dolazio, bolje reći svraćao, kad god bi ih poželio. Nekad češće, nekad rjeđe. Zbog alkohola prestao je da vozi autobus i nastavio da radi u garaži istog preduzeća. Da li je ikada pokušao da se liječi, ne znam, o tome niko nije govorio. I ja sam malo bila kod kuće, a malo u Sarajevu, tako da ga nisam viđala često. Svako od nas imao je svoj život i išao svojim putem. Kada bi se ti putevi negdje u nekoj tački ovoga svijeta dotakli, bili su to slučajni susreti. Tako sam ja Fahru ponovo vidjela uoči jedne od Novih godina. Mislim da je to bila ona uoči Olimpijskih igara u Sarajevu. Uveče sam doputovala kući i prva jutarnja kafa, to se podrazumijevalo, biće kod Husnije, jer bih obično Neri donosila neku sitnicu kojoj bi se ona obradovala, pošto je donesena čak iz Saraj’va. Dok smo pile kafu i mazile se, neko je pokucao na vrata, a zatim ih otvorio.
”Jeste li kod kuće?” začuo se Fahrin glas.
Nera je skočila iz mog krila i podvukla se pod sto okrenuvši leđa vratima. Spustila je glavu i prstićem počela pratiti šaru na tepihu. U sobu je ušao Fahro. Bio je sitan čovjek, nizak, okruglog lica. Osmijeh mu je bio blag, gotovo stidljiv. Crna šoferska kožna jakna činila ga je mnogo širim nego što jeste. Izgledao je kao neki veseli dječačić u očevoj jakni koji je upravo pošao u neku bezazlenu dječiju pustolovinu. U rukama je držao dva novogodišnja paketića. Pružio je paketiće Husniji i sa osmijehom rekao :
”Htjeli su mi samo jedan dati. Rek’o sam im da ja imam tu dva djeteta. Ili dva ili ni jedan! Nisu mi htjeli dati drugi Malo sam se svađ’o, malo galamio i morali su mi dati dva ! ”
Dina ga je zagrlila i poljubila, a Nera je i dalje šarala po tepihu. Njen paketić stajao je na kauču pored Fahre.
“Nero, dođi, uzmi paketić i poljubi babu!” rekla je Husnija.
Nije nas ni pogledala.Samo je odmahnula glavom gledajući u pod ispred sebe. On se smješkao tužno i zbunjeno. Da li je očekivao da će mu prići? Ne vjerujem. Bio je već navikao na taj njen strah i odbijanje, ali mislim da se ipak nadao. Ja sam joj rekla da joj nikad više neću doći ni donijeti išta. Samo je glavom odmahnula spuštajući je još niže. I dok smo skupa pili kafu i pričali, ni jednom se nije okrenula da nas pogleda. Poslije kafe pozdravio se sa nama i otišao sa osmijehom, činilo se veselo, jer drugačije nije umio. Ta njegova dobrodušnost, razdraganost, druželjubivost vjerovatno su i bili uzrok početku njegove sklonosti alkoholu, koja je vremenom postala bolest.
Fahro se poslije Husnije nije više ženio. Možda je shvatio da alkohol nikome dobro nje donio (bar ne u tolikim količinama). Nekako sam ga izgubila iz svog vidokruga, okupirana sopstvenim brigama i životom. Nera je pošla u školu, rasla, postajala zrelija. I sve to pred mojim očima. Vrijeme se nije zaustavljalo. Nemilosrdno je činilo da starimo polako, neprimjetno, a da nam djeca rastu brzo i svakim danom sve uočljivije. Ispijanje kafe i dalje je bilo i ostalo ritual bosanskog načina života, i u dobru i u zlu, i u jutro, i u podne, i u predvečerje. Kajsija, ispod koje je kafa bila najprijatnija, pod rodom se osušila i morala sam je odsjeći. A ja sam postala majka. Nera je sad čuvala moje dijete. Tetka Hanina leđa su se polako savijala pod teretom briga i godina, Dina je bila srednjoškolka, a Husnija se i dalje hrabro borila sa svim što ju je u životu potkačilo. Fahru jedan duži period nisam vidjela da navraća. Jednoga poslijepodneva, bio je petak, tetka Hana me je zvala na kafu. Čim sam sjela rekla je da je taj dan umro Fahro .
”Zamisli,” rekla je ”u petak je umro! To je kod nas muslimana nešto veliko, znak da je bio dobar čovjek. A i jeste bio, Allah rahmetile, dobre duše. Da nije bilo tog alkohola …”
Ispričala mi je da je nekoliko dana prije toga bio u Vojvodini na svadbi kćerke i da mu je tamo bilo prelijepo, da su ga svi pazili i bili dobri prema njemu. Bio je ponosan na kćerku i radostan što se udaje. Vratio se dan uoči svoje smrti. Ujutro je ustao i rekao majci sa osmijehom kako je sretan čovjek. Majka je izašla kod nekoga u komšiluk, a kad se vratila pronašla ga je mrtvog u hodniku.
”Umro je ko’ ptica Božija. U petak, sretan! Eeee moja Dragana, ne može to svako” rekla je tužno, ali kao da sam osjetila u njenom glasu neko olakšanje, mirnoću, pomirenost sa sudbinom.
Danas, poslije mnogo godina, mnogo pređenih kilometara, mnogo radosti i tuga, mnogo izgubljenih prijatelja i malo novih stečenih, poslije svih razočarenja koja su me čekala sakrivena, poslije svih noževa zabijenih u leđa u trenucima kad sam se najmanje nadala, uskraćena za mnoge poljupce od kojih bi trebalo da prođe ono što me boli, svjesna svega što me je snašlo i što je prošlo, a i onoga što nije, ja se okrećem i gledam iza sebe. Ne činim to da bih živjela u prošlosti, već da bih imala snage da idem dalje i osjećam se bolje. Dobar čovjek je jednostavno dobar čovjek, bez obzira da li vjeruje u Boga ili u svoju savjest, vlada li se po Božijim zakonima ili zakonima koje mu njegova savjest nalaže. Dobrota se ne vidi, ona se osjeti ako vjeruješ u nju. Sve ostalo je farsa .
(nastaviće se)