MI
”Gospođo Dragana, neka žena na vratima traži Draganu Škorić. Jeste li to Vi”, pitala me je gospođa Šragl kod koje sam radila. I to me je pitala na našem jeziku. Začuđeno sam je pogledala i krenula prema vratima. Otvorila sam ih, ali žena koja je malo prije stajala ispred vrata već je odlazila popločanom stazom Šragelovog dvorišta. Vidjela sam joj samo leđa. Bio mi je poznat njen hod, ali nisam je mogla prepoznati onako s leđa.
“Gospođo, jeste li mene tražili? Evo me! Gospođo! ”uzalud sam je dozivala misleći da će se okrenuti. Umjesto da se ona okrene, ja sam se probudila. Pomislila sam :
”Bože, šta još neću sanjati! I otkud da me oslovi djevojačkim prezimenom? Čak je i Šragelova pričala našim jezikom. Ahhh san je san, ništa više!”
Kod gospođe Šragel radila sam ponedjeljkom i četvrtkom. Održavala sam joj domaćinstvo, ili kako se to kod nas kaže, čistila kuću. Odnosila se prema meni kao prema prijateljici i zahvaljivala svaki put za očišćen pod, oprani prozor, obrisane stepenice, namještenu sobu. Kao da sam joj učinila neku veliku uslugu. A ja sam to radila za marke. Novac je novac, nikad nije višak, a u njenom birou, s obzirom da nisam dobro znala njemački, nisam mogla ništa drugo raditi. I čišćenje je posao, a u njenim očima i očima cijele njene porodice veoma cijenjen. Bar su se oni trudili da mi to pokažu .
Bio je ponedjeljak. Djeca nisu išla u školu, jer je bio raspust. Odvezli su me zajedno sa mužem kod Šragelovih i otišli kod rođaka na dva-tri sata, koliko mi je trebalo da pospremim kuću. Moj posao bio je rutina koja se ponavljala. Očistila sam i pospremila sve ono što sam mislila da treba tog ponedjeljka. Bila je to treća godina mog boravka u Njemačkoj. Čisteći tuđu kuću već sam počela da patim, razmišljajući o tome da li ću ikada čistiti sopstvenu. Brišući stepenište zamišljala sam kako brišem stepenište svoje kuće. Prozor na stepeništu je bio pomalo zaprljan dječijom ručicom i ja sam se vratila da ga obrišem. Iz susjednog dvorišta mahala mi je žena koju sam viđala skoro svaki put kada bih dolazila na posao. Nismo se poznavale, ali ona je tako srdačno mahala, da mi je svaki put izmamila i osmijeh i mahanje. U dječijoj sobi sam pomazila sivo- bijelu lijenu mačku koja se samo još više ispružila i legla glavom na moja leđea, jer sam bila polusageta. Nasmijao me taj njen lopovluk i pokušaj da dobije još koji dodir po mekom krznu. Nije čak ni oči otvorila kako treba.
”Lopužo!” rekla sam i polako se izmakla. Mačka ko’ mačka, uvijek se dočeka na noge. Tamo gdje je pala tu je i ostala u istom položaju tijela, ne pokušavajući da se pomakne. Sišla sam u kuhinju. Na stolu me je čekao novac za taj dan.
”Danke! Auf Wiedersehen”, rekla sam izlazeći. Na ulici u bordo golfu dvojci čekala me moja porodica. San koji mi je najavio novi dan bio je zaboravljen kao i mnogi snovi do tad. Dok sam prilazila autu već sam razmišljala šta ću im začas napraviti da jedu, uključiti mašinu, popiti tako željenu kafu u miru, onu našu bosansku a ne ovu iz aparata, pristaviti ručak … Tih sedamnaest kilometara vožnje asfaltiranim putem kroz bajernske njive brzo je prošlo, dok sam slušala u autu ko je šta kome uradio, ko je šta kome rekao, šta su vidjeli, šta bi jeli, šta će gledati na TV-u.
“Don’t speak. I don’t wont to heer”, čulo se sa radija. Pjevušila sam u sebi i dalje razmišljajući o svojoj svakodnevnici. Izašla sam ispred kuće u kojoj smo stanovali i kad sam stigla do vrata, čula sam zvonjavu telefona. Ključ sam već imala u ruci i brzo sam otključala, trčeći da se javim.
”Halo”, rekla sam zadihano .
“Dragana, deda Škoro je umro sinoć. Primi moje iskreno saučešće”, čula sam glas moje Vesne sa druge strane.
Ostala sam sleđena, zatečena, pogođena, iznenađena. Sve to u jednom jedinom osjećanju za koje ne znam kako se zove. Šok? A onda je krenula tuga! Kao bujica koja prebrzo nadolazi i od koje se ne bježi, jer nemaš moći da pomakneš ni nogu, ni ruku, ni jedan djelić sopstvenog tijela. Veza se prekinula, pa smo je ponovo uspostavile (ko je koga zvao ne sjećam se), pa se opet prekinula. A onda je ponovo zazvonio telefon i čula sam tatinog rođaka, ali on nije čuo mene. Opet prekid veze. Ipak, sljedeći put kad sam ga čula rekla sam mu da sam saznala za tatu prije no što se ponovo prekinulo. Mnogo puta do tad u tih šest godina izbjeglištva uspjela sam sakriti suze od moje djece, jer sam znala da će i oni plakati zbog mene, iako ne razumijuo čemu se radi. Sakrivala sam suze i tugu od svih koje sam poznavala ili susretala, od žena sličnih meni, i od onih potpuno različitih. Nekad zato da ne bi i one plakale, a nekad da im ne bih pružila to zadovoljstvo da ih vide. Ali, ovaj put to nisam mogla. Stajala sam pored telefona i plakala bez glasa, onako bez ikakve mimike, samo suzama. Nisam mogla pogledati u moju djecu, ali sam osjećala njihove začuđene poglede na sebi. Čula sam njihovo šaputanje .
“Ko je umro?” pitala je moja kćerka.
“Deda Škoro, mamin tata, ”odgovorio je moj sin.
Nije da nisu znali za dedu Škoru, pričala sam im o njemu, ali nije bio fizički prisutan u njihovim životima, u njihovom odrastanju. Ponekad bih dobila pismo od njega, u kojem je pitao za njih, ali nije bio pored njih da ih to sam pita. Slala sam mu njihove fotografije, ali oni nisu imali njegovu. Nisu imali predstavu kako izgleda, kako se smije, kakav mu je glas, dodir, zagrljaj. Nisu ga čuli preko telefona, jer on nije imao telefon u kući u kojoj je živio. Silom prilika odrastali su uz samo jednog djeda i samo njega i pamte. Stajali su jedno pored drugog, tužno gledajući u mene. Svjesna njihovih pogleda i tuge zbog moje tuge, obrisala sam suze i krenula u kuhinju .
”Djeca su gladna. Moraju jesti, ” mislila sam otvarajući frižider.
U dnevnoj sobi moj muž je obavještavao telefonom brata i rođaka da je moj otac umro. Sem njegovog glasa ništa se drugo nije čulo. Napravila sam sendviče i pozvala djecu u kuhinju da jedu. Uskoro su se na vratima pojavili brat i snaha mog muža, a poslije njih rođaci i mladić iz Čarakova kod Prijedora. Nisam bila sama. Nisu me pustili da tugujem sama. Popili su kafu sa mnom, skrenuli mi misli na neku drugu stranu i poslije sat vremena otišli. Iz Berlina su nazvali teta Esma i čika Ifet da mi izjave saučešće, a malo kasnije i daidža Hasib, brat moje svekrve. Bio je veoma bolestan, ali je našao snage da pokuša da me utješi. Rekao je :
”Znam da ti je teško, ali bolje je tako. Jednom se i umrijeti mora. Blago njemu. On se smirio.”
Čovjek koji je u posljednjih šest godina svega i svačega doživio, uključujući i tešku bolest i smrt kćerke, na samrtničkoj postelji tješio me je onako kako je on jedino osjećao da može, prizivajući sopstvenu smrt i razrješenje svoga fizičkog i duševnog bola. Znala sam da je u pravu. On je mene utješio, ali ja njega nisam mogla. Jednostavno, takav je život, nekome majka, nekome maćeha, nekome daje sve i pusti ga na miru, a nekome da nešto malo pa mu i to malo oduzme.
Dan se bližio kraju. Djeca u svojoj sobi i svojim krevetima mirno su gledali TV. Muž je “šaltao ”programe preskačući one na kojima je muzika. Rekla sam : ”Slobodno ostavi gdje god želiš. Nije njega ubila muzika. Umro je jer je bio star. A muzike se i on dosta naslušao. Ja kad odem zauvijek, moja djeca neka pjevaju ako će im tako lakše biti. Ako ti ostaneš poslije mene, budeš li im šta rekao, doći ću ti u san da se posvađam s tobom!”
San! Tek tad sam se sjetila! Tek tad su mi kroz glavu počele da se nižu slike sna koji mi je najavio dolaskom nepoznate, a ipak poznate žene, da više nisam ničije dijete. Kako inače da protumačim njen dolazak i njen odlazak iz tog sna? Uzalud sam pokušavala sjetiti se ko bi to mogao biti, jer hod je bio poznat, pokreti ramena dok je odlazila bili su već viđeni. Ali gdje? Ali kad? U kom dijelu mog tada tridesetčetverogodišnjeg života?. Da sam joj bar lice vidjela! Vraćala sam se mislima u daleku prošlost pokušavajući je prepoznati u nekom od sjećanja. A ona su se nizala kao dragulji skupocjene ogrlice pohranjene u sefu za koji samo ja znam. Otvorivši taj sef iz njega je zasjala avlija ograđena drvenom ogradom, mlade voćke čije su se krošnje formirale taman toliko da daju prve plodove. U avliji tata drškom crnog kišobrana privlači krhke grančice mlade trešnje da bismo ubrali prve plodove. Taj kišobran imao je dršku u obliku pseće glave. Vrat je bio savijen kao drška, a na kraju drške glava. Bilo je to u vrijeme kada se kišobrani nisu bacali već popravljali. Ulicom bi povremeno nailazio tamnoputi čovjek, vjerovatno Rom, sa šeširom na glavi i alatom u torbi na ramenu, iz koje su virile žice pokvarenih kišobrana. Išao bi ulicom i uzvikivao, naglašavajući prvi i posljednji slog prve i posljednje riječi svoje rečenice :
“Pooopravljamo kišobrane, šerpe, lonce krpimo” …
E, taj tatin kišobran nikad se nije kvario. Štitio je i nas i njega od svake moguće padavine. A dobar je bio i za branje voća sa mladih stabala. Naslonjen na ljetnu kuhinju stajao je muški bicikl sa ramom i na guvernalu korpa u kojoj me je vozio. Sve ulice rodnog grada i sve prečice do njegovog rodnog Velinog Sela vozili smo se tata i ja. Ja sam zapitkivala, on je objašnjavao. I plavi motor se odnekud stvorio. Njime je išao na pecanje na Savu, ili na pijacu donoseći nam na njemu veliku lubenicu. Kad krene, mama ga je pratila, poljubili bi se na odlasku i nasmijali. A nekad bi u vrijeme ljetnjih avgustovskih dana, ako bi se zatekao kod kuće, izlazio na ulicu zaustavljajući zaprežna kola puna lubenica koja su vukli upregnuti konji. Birao je najveću lubenicu, izvlačeći jednu po jednu ispod uvele trave koja ih je prekrivala. Mi smo skakutali pored njega i govorili mu koju da kupi :
”Ovu tata! Ne, ne, ona je veća! A vidi one! Onu kupi, tata! “
Smješkao se ne gubeći strpljenje i uzimao svaku koju bismo pokazali, pa je onda vraćao i uzimao drugu. Od njega si mogao tražiti da ti kupi što god hoćeš. Ono što poželiš to i dobiješ. Sa mamom je to išlo malo teže. Kupovao mi je lutke, kasice, mede, sve što se moglo vidjeti u izlogu prodavaonice igračaka preko puta opštine ili u “Jasminu”. Prvo bi me ubjeđivao da mi to ne treba, da imam isto takvo. Onda bi govorio da će ga mama istući ako to kupi. I onda bi na kraju kupovao. A znao je tako lijepo pričati! Voljela sam njegove istine i laži, njegove naučene i izmišljene priče. Pričao je o pjetliću Crvenom Repiću koji nije poslušao svog prijatelja mačka i postao plijen lukave lisice.
“Maco braco, lija me davi! Hodi me izbavi ”, dozivao bi pjetlić iz tatine priče svog prijatelja koji ga je uspio više puta spasiti. Ali na kraju je bilo:
”Pjetliću, pjetliću Crveni Repiću, donijela ti lija pšenice bjelice!”
Lakomi pjetlić je završio u rukama Lije, jer je ona cap-carap njega za vrat. Prijatelj mačak tako je ostao bez svog pjetlića. Tata je milion puta pričao tu priču, a ja sam slušala kao opčinjena. I sad bih je mogla od riječi do riječi ispričati kao on. Kasnije smo zamijenili uloge. On je slušao mene uveče dok sam čitala neku od Ćopićevih knjiga u vikendici u Bosanskoj Rači. Kada je jednom prilikom moja pjesma objavljena u Oslobođenju, taj list papira pažljivo je savio i nosio u svom novčaniku. Vjerovatno sve dok slova nisu izblijedjela, a papir se pokidao. A tek Nova godina! Birao je najveću jelku, kupovao najveće paketiće i donosio ih glumeći Djeda Mraza u predvečerje novogodišnje noći. Sve dok ga moj brat nije prepoznao po čizmama! Od tad je govorio da ih je Djed Mraz donio i ostavio ispred vrata. Kasnije smo išli sami sebi da biramo paketić u staru samoposlugu. Već smo znali šta je to šarena laža i da je Djed Mraz jedan dio te velike slagalice u koju se uklapa svaki dio koji nam se svidi i koji nas veseli.
Ali… Kakav bi moj život bio da nije tog ”ali” ? To “ali” je u mom životu uvijek živo i uvijek se pojavi poslije određenog vremena, taman toliko da me odvoji od lijepe, sretne, idilične priče o sretnom životu. Moj tata nije bio neki ljepotan. Nizak rastom, debeljuškast, malo pogrbljen, nisu to bili neki fizički kvaliteti zgodnog muškarca. Ali, bio je šarmer. Lijepo je pričao, slatko se smješkao, a i bio je poznat u sredini kakva je Bijeljina tada bila. Imao je uticajne poznanike. Bio je snalažljiv i htio je pomoći. A mogao je! Kao takav bio je magnet za udate sponzoruše. Dva puta je radio honorarno u dva poznata bijeljinska društva, i oba puta doveo svoj brak u pitanje. Šta reći osim da je bio zaljubljive prirode. Što bi rekla moja tetka Hana, kod nas, kad imaš fotelju, imaš i bar jednu švalerku uz nju. Prvi put se izvukao, ali drugi put je u očima desetogodišnje djevojčice izgubio ogroman dio one ljubavi koju dijele kćerke i očevi. Stavio je sebe na prvo mjesto, svjesno i sebično, kao da je on plod moje ljubavi, a ne ja njegove, kao da sam ja njega željela, a ne on mene. Zar postoji jača ljubav od ljubavi roditelja prema djetetu? Zar postoji teža suza od suze djeteta koje si napustio? Ima li išta teže djetetu nego slušati i gledati majku koja moli da se vrati, ne zbog nje nego zbog zajedničkog djeteta, a on to odbije riječima da je sebi najpreči? Biti ping-pong loptica ili stajati na sredini između dvoje ljudi koji su se do juče voljeli, a sad, gurajući ono drugo od sebe, gura i tebe, to je teško progutati i ostati dijete kakvo si prije toga bio. On to nije shvatio kada se vratio poslije pola godine, a mislim da ni mama nije.Valjda su mislili da će vrijeme to izbrisati iz mog sjećanja. Ali, nije! Na žalost! Niko nije primjećivao da mnogo češće plačem, da sam nesigurnija, da pri svakom podignutom glasu zauzimam “odbrambeni ”stav, pogotovo ako je to tatin glas. Valjda su mislili da je do puberteta. Niko nije znao da sam na času klavira u muzičkoj školi zastala u pola vježbe i počela plakati iz čista mira. Moja nastavnica je gledala u mene začuđeno i sažaljivo grleći me. Možda je i znala šta se dešava, ali bio je nedovoljan njen zagrljaj da me vrati u sretnije doba, a ni ja nisam znala šta i kako joj to reći. Lakše mi je bilo prestati svirati. Kada je učiteljica na neki papir trebalo da popiše djecu rastavljenih roditelja, moja drugarica Dušica je insistirala da zapiše i mene. Plakala sam objašnjavajući da se tata vratio kući. Osjećala sam se izdanom i boljelo je to. Djevojčica od deset godina stajala je u klupi, dok su ostali sjedili i objašnjavala da ne laže, da se brak njenih roditelja opet sastavio na mjestu gdje je i pukao. Moj svijet, moj život, moj pogled na sve oko sebe odjednom se iz temelja promijenio, jer su se promijenili ljudi koji su do tad činili taj moj svijet. Neki ljudi koje sam do tad voljela izgubili su se u preziru, neki ljudi koji su do tad bili neprimjetni izdigli su se u mojim očima. Čvor na mjestu gdje je pukla tanka nit njihove ljubavi bio je Gordijev čvor koji sam mnogo, mnogo godina kasnije presjekla u trenutku kad sam postala majka, kad sam na svojim grudima osjetila mekani obraščić i dah moga djeteta. Više nikada nisam bila “ja”, postalo je i postoji samo “mi”. Između dva zla uvijek sam birala ono koje je njima manje, a između dva dobra ono koje je njima bolje. I nikada nisam požalila.
Ali, ženu koja je došla u moj san nikada više nisam vidjela. Poslije svih tih silnih istina koje mi je život bacio u lice kao rukavicu izazova sa kojima sam se morala boriti (i još uvijek se borim), sve češće se pitam ko je ona. Neko iz prošlosti? Ili budućnosti? Ili je to bilo neko moje “drugo ja” koje je okrenulo leđa prošlosti, da ne bih vidjela kako još uvijek plače umjesto mene. Kako god. Poslije ovih dvadestpet godina od našeg mimoilaženja na vratima Šragelovih, mnogo toga se promijenilo. Djeca su odrasla, otišla za svojom srećom i nafakom. Ali, još smo mi – “mi”. Ni jedan čvor nisam ostavila njima u amanet da ga odvežu ili presjeku. Tamo gdje je zapelo, sama sam popravljala onako kako sam nabolje znala i umjela, trudeći se da ih što manje boli i da što prije zaborave. Ljubav i strpljenje su jedini moj alat. Sebičnosti i lažima nema mjesta u takvoj ljubavi. Važno je da znaju da oni nisu moje greške, već nagrada za svaku tugu, za svaku suzu, za svaku nepravdu. Žao mi je što moj tata nije dočekao da mu to kažem, da to vidi i osjeti. Nismo imali dovoljno vremena. Nedostajalo je taman toliko koliko treba da se začne i rodi jedno dijete.
(nastaviće se)