WELCOME HOME
Samo su dvije stvari bezgranične – ljubav majke i nebo. Za sve ostalo se priroda potrudila da ograniči služeći se čovjekom. Ograničavajući njegov um ograničila je sve ono što njegova pamet stvori. Ljudska glupost, zloba, zavist, mržnja, gramzivost učinili su da se vrijednost onih dobrih osobina čovjeka kao smislenog bića svede na minimum koji je dovoljan za korak naprijed u načinu života, ali dva koraka nazad u smjeru ljudskih vrijednosti. Više se ne cijeni dobar prijatelj, dobar učitelj, dobar komšija već se sve svelo na to ko ti se bolje “uvuče” pod kožu (ili negdje drugdje) slatkorječivom pričom i pohvalama tvoje životne mudrosti i tvog načina života. Nestaju ulice, gradovi, parkovi, države, prijatelji, i shvatiš da ti je dosta sizifovskog guranja kamena uzbrdo, da si sit te lažne nade i sopstvene snage da traješ i istraješ u svojoj nakani da stigneš do nekog vrha iza koga je opet nizbrdica po kojoj će tvoj teret samo skliznuti. I ako izguraš kojim slučajem taj svoj teret do vrha, rugajući se Sizifu i njegovim neuspjelim pokušajima, teret koji će skliznuti niz brdo vratiće ti se kad- tad tjeran silom prirode. Pokosit će te kad se najmanje budeš nadao. Ako preživiš dobro je. A ako i ne preživiš, opet je dobro.
Bjelosvjetski, a i naš, strah od virusa koji su nazvali korona produžio je neočekivano moju posjetu djeci u Njemačkoj sa tri sedmice na malo više od tri mjeseca. Sreća u nesreći, jer da nisam bila tamo, znam da bih poludjela razmišljajući o tome imaju li čime se liječiti, imaju li šta kupiti, imaju li šta jesti…
Redovno sam bila obavještavana o stanju u Bosni , što pričom sa prijateljima i porodicom, što iz medija. Neki su se bojali nepoznatog virusa, neki nisu, a neki “anam oni” su opet lovili u mutnome, uvodeći neke svoje mjere koje su bile drastičnije od kineskih! I kako to na Balkanu biva (a naročito u Bosni) sijući strah ubirali su novac bez imalo stida. Oni se nisu bojali ničega, ni Boga ni naroda! A narod bosanskohercegovački, kojem i ja pripadam, satjeran u svoje stanove i svoje strahove gledajući sve to i osjećajući po svojoj koži i džepu kako je teška ta odbrana nacije od pošasti za koju ne znaju ni kako izgleda, patio je kao i mnogo puta prije. Rečenica “samo da rata ne bude” zamijenjena je rečenicom “samo da ne dobijem koronu”!
Kažem, bila je to sreća u nesreći da se nađem u Njemačkoj kad se to počelo dešavati. Ljudi su se i tamo bojali, ali su mogli slobodno da se kreću po ulici, po samoposluzi, po prirodi. Šetala sam mnogobrojnim stazama na obroncima Švarcvalada i uživala onoliko koliko mi je savjest dozvoljavala. Shvatila sam koliko je važno povezati se sa prirodom u takvim vremenima, koliko su bitna ta stabla i krošnje visoko izrasle ka nebu, ti mali planinski potoci koji se zavlače ispod krošnji tek izlistalih žalosnih vrba. Ni jedno stablo čiji je vijek prošao nije pomaknuto s mjesta na koje je palo. A kod nas nestaju cijele šume zdravih stabala kao da ne postoji ni sutra, ni prekosutra, ni naša djeca, ni naša unučad. Ubijaju potočiće, preusmjeravaju rijeke, prorjeđuju parkove i više se ni ne kriju kad to rade. Ne trebaju im dozvole da ogole sve što se ogoliti i prodati može. Puna im usta Bosne, džepovi eura i dolara, a busaju se u prsa patriotska jedući jagnjetinu negdje usput i izračunavajući svoj udio u zaradi od maski, rukavica, ventilatora, raznih mašina i mašinica nazvanih respiratori. Eeeeh Bosno moja, da nisi moja, lakše bi mi bilo. Ovako, nit mogu s tobom, nit mogu bez tebe!
Prvim avionom koji je poletio za Bosnu iz Njemačke, tačnije iz Baden Badena požurila sam kući. Potisnula sam u sebi brigu za djecu koja više nisu djeca u očima drugih, ali u mom srcu će to vazda biti, i po prvi put u svom životu sjela u avion. Kući, u Bosnu! U Bosni je moja avlija, moja kuća, moj život, moj kamen koji guram i koji ću gurati dok ne crknem ili me on ne ubije! U Bosni su moje istine i tuđe laži, moja sudbina. Samo da rata ne bude ili da me ne “zakači” korona. “Političke” elite iznikle iz blata, opanaka i da ne kažem iz čega još, uvijek će u njoj biti. Ima u Bosni dovoljno gnojiva za sve njih. Takvo nam tlo. A i ljubavi za one koji je bezuslovno vole čista obraza i mirne savjesti.
Dok je avion uzlijetao nisam osjećala ni nelagodu, a ni strah od nepoznatog. Više me je brinulo ono što mi je odavno već poznato. U meni su se grlile tuga i sreća kao jin i jang; tuga što sam sve dalje od najdražih, sreća jer se vraćam kući. Opet sam po ko zna koji put zapela u onome međuprostoru između Zapada i Istoka, između neba i zemlje, između snova i jave. Gledala sam plavetnilo tog mog međuprostora opčinjena sopstvenim mirom u duši. Izgledalo je to kao neko mirenje sa sopstvenom sudbinom, sa sopstvenim nemirima, mirenje sa samom sobom. Poželjela sam otvoriti taj maleni prozor pored sebe, ispružiti ruku, dotaći njome to plavetnilo koje mi je ostalo u očima dok sam sa vrha trešnje gledala u daljini Vanekov mlin, ili dok sam se ljuljala na ljulji koju je napravio dida Stipan i ponovo zapjevati onim dječijim glasom :
“Samo kap veselja tražim. Samo malo, malo snova…”
Sjetila sam se onih raznobojnih papirića koje su iznad Bijeljine nekad davno izbacivali iz nekog aviončića i kako smo trčali sokacima gledajući gdje će pasti da ih uhvatimo. Bila je to tada najsavremenija vrsta nekadašnjeg marketinga. Na papirićima je pisalo o nekom skorom događaju. Nikada nisam stigla ni blizu tih papirića. Vjetar moje ravnice nosio ih je uvijek na neku drugu stranu dok smo mi trčeći uzvikivali:
“Avione, ispade ti ključ!”
Nikada nisam bila dovoljno brza da stignem na tu drugu stranu, da dohvatim to obilje i šarenilo papirnate šarene laže. Da, ja sam šarenu lažu uvijek tako zamišljala – oku ugodnu, visoko u nebu, ali nedostižnu. Baš kao i većina mojih želja.
A, beskraj plavog neba po kojem sam plovila i dušom i tijelom bio je svud oko mene. Nagnuvši se malo naprijed i oborivši pogled ka dolje vidjela sam planine čiji su osunčani vrhovi još bili pod snijegom, i rijeke, i gradove i na kraju moju ravnicu. A onda su sivi oblaci sakrili plavetnilo mog pogleda. Osjetila sam da je kraj mog putovanja. Roneći kroz sivilo polako smo se spustili na aerodrom u Tuzli. Avion je stao, pljesak se začuo, vrata otvorila. A onda se otvorilo i nebo iznad nas. Iz teških, tamnih oblaka prosuo se pljusak .
Kod kuće sam! U Bosni! Wellcome home, Dragana!