MLADA
Nekad je čak i meni teško dotaći riječima zid podignut u mojim sjećanjima u trenucima, danima i godinama kada sam se osjećala slabom. Ja, koja nikada nisam krila svoje osjećaje i ono što mislim, morala sam svjesno sagraditi nešto što bi se uzdiglo iznad svega što me boli, da bih mogla preživjeti i ostati ista. To je neki moj Zid plača u čijim sam pukotinama sakrila sve neostvarene želje, ali i ljude koje, vjerovatno, nikada više neću sresti. To je onaj zid o koji se moj pogled odbija i reflektuje na neku drugu stranu kad god u meni provru osjećanja i kao lava krenu da spaljuju ono malo duše što je još ostalo. A zid ko’ zid uvijek ima poneku pukotinu skrivenu zimzelenim bršljanom, kroz koju se iznenada pojavi svijetli trag nekoga ili nečega što je ostalo iza tog zida. Obično to bude kad mu se najmanje nadaš, nezvani, ali dragi gost iz nekog tužnog, teškog vremena za koje se uvijek kaže :
“Ne ponovilo se!”
Sinoć je taj svijetli trag u moje misli, sjećanja, u san hladne jesenje noći doveo staricu koja je gotovo cio svoj život proživjela u Sanici kod Ključa. Vjerovatno bi ga tamo i okončala da nije došao rat. Istjerana i protjerana, ta je starica sa sobom povela još stariju, jedva pokretnu sestru, koja je negdje putem umrla. Kako, kojim putevima i na koji način je stigla do Maribora, ne znam, ali se sjećam razgovora njene zaove Subhe i Subhine kćerke Elvise u dugom poluosvijetljenom hodniku naše barake. Elvisa je ljutito gledala u majku dok se ona držala sa obje ruke za glavu i govorila:
“Elva, molim te shvati! Ona je željela doći ovamo gdje sam ja. Ne mogu je ostaviti!”
“Ali, majko, pa ni mi nemamo gdje! Nismo kod svoje kuće,” ljutito je Elvisa prigovarala Subhi.
“Možeš se ljutiti koliko god hoćeš, ali ja nju ne mogu ostaviti,” rekla je Subha i time okončala razgovor. Okrenula se u mjestu onako žustro kako je samo to ova žena znala i krenula . Brzim, sitnim koracima gotovo da je uletjela u sobu dok je Elvisa ljutito gledala za njom.
Subha je bila jedno dobrodušno stvorenje, sitna ženica velikog srca. I Elvisa je bila takva, ali u krupnijem izdanju. Imala je osamnaest godina kada je sa majkom i mlađim bratom došla u Maribor. Austrijska penzija davala im je kakvu-takvu sigurnost, ali su oni ostali u Centru najvjerovatnije jer ta penzija nije bila dovoljna za normalan život i plaćanje stanarine u nekom stanu. Nisu bile sebične ni podmukle, obje oštrog jezika, ali dobre duše.
Uzrok njihove svađe pojavio se na vratima trošne barake sutradan. Laganim, tihim korakom ušla je gotovo bojažljivo ne samo u taj dugi hodnik, već i u moje sjećanje. Zabrađeno tamnom maramom, njeno duguljasto blijedo lice imalo je tužan izraz izgubljenosti u vremenu i prostoru. U toj prvoj godini našeg izbjeglištva bilo je uobičajeno da se stalno pojavljuju, dolaze, prolaze i odlaze ljudi, ali ona je bila najstarija od svih nas i od svih tih koji su prošli kroz tu baraku.
“Hajde, hajde Mlada. Kako nam je, tako nam je,” bodrila ju je Subha.
Pogledi su nam se sreli i ostali u mom oku i do dan danas. Poželjela sam da je zagrlim, da je ohrabrim, ali samo sam se nasmiješila.
“Bog vam dao svima,” čula sam tada prvi put rečenicu koju je ona izgovarala, primjetila sam kasnije, kad god bi osjetila zahvalnost prema nekome.
Subha ju je uvela u veliku sobu u kojoj su bili smješteni i izašla u kuhinju da skuha kafu.
“Ko je ovo?” pitala sam je.
“Ahhh moja snaha. Bila je udata za mog brata, rodila mu djecu, a on je onda ostavio i otišao drugoj. Dobra jedna duša. Bilo je to davno, ali mi nju svi zovemo Mlada. Tako ostalo od ranije. Radila je u školi ko’ podvornica, dobila penziju. Djeca se udala, otišla, a ona ostala sa sestrom da živi i da je gleda. Eto i sestra joj je umrla dok su bježale. Htjela je doći ovamo kad je čula da sam ja ovdje. Nisam je mogla ostaviti samu. Džaba se djeca ljute. Jedna kćerka je u Sarajevu. Još ne znamo šta je sa nje. Druga je u Češkoj u izbjeglištvu. Nit ona može ovamo, nit Mlada tamo. Guraćemo dokle stignemo. Hajde i ti popij kafu s nama, “ rekla je.
Ušla sam u sobu zajedno sa Subhom. Mlada je sjedila na željeznom krevetu i razgledala oko sebe. Maramicom je brisala krajeve očiju. Da li su to bile suze ili je to samo reakcija na svjetlost koja je ulazila kroz jedan od velikih prozora iznad kreveta, ne znam. Šćućurena na onom krevetu izgledala je bespomoćno kao neko uplašeno dijete.
“Evo, Mlada, kafe. A evo i Dragane da popije s nama. Njena soba ti je odmah preko puta naše. Hajde upoznaćeš je bolje vremenom,” rekla je Subha i prekinula tišinu.
“Bog ti dao ćero,” rekla je ona i sjela polako za sto.
Da bismo je malo oraspoložili pričale smo sve i svašta, dovele moju kćerku koja je imala devet-deset mjeseci i koja se stalno smješkala i mazila, pokušavale joj skrenuti tok misli na nešto manje bolno od onog što je skoro doživjela. U sobu je odjednom utrčao moj sin tražeći ključ od naše sobe.
“A kako se ti zoveš?” pitala je Mlada.
“Armin,” rekao je i pogledao je znatiželjno.
“I ja imam svog Armina u Sarajevu,” nasmiješila se.
Subha i ja smo se pogledale i onda nastavile neku bez veze priču samo da joj misli skrenemo. Proradila je i Elvisina dobrodušnost i počela je nešto smiješno pričati šaleći se na svoj račun. Uspele smo da joj izmamimo osmijeh i malo potisnemo tugu sa blijedog lica. Njene tadašnje godine bile su približne mojim sada. Tada sam osjećala sažaljenje, a sada kad pomislim na nju pomislim na tugu, neizvjesnost, bol… Kojim imenom sve to jednoj riječju nazvati?
Od tog dana Mladu sam viđala svakodnevno. U stvari, ja sam živjela s njom i taj naš zajednički život dijelio je dugi polutamni hodnik. Iako smo je svi mi zvali Mlada, njeno ime je bilo Rubina Karadžić. Ali, niko je nije zvao imenom. Samo Mlada. Polako se privikavala na život među nama, na naše svađe, galame, tuge, radosti… Ponekad bi preko Crvenog krsta dobijala pisma svojih kćerki. Pošto nije imala naočare pisma su joj čitale Subha ili Elvisa. Jednom je došla do mene i rekla :
“De, molim te, pročitaj mi i ti ovo pismo. Ma, čini mi se da mi one nisu htjele cijelo pročitati. “
Strepeći uzela sam pismo koje je izvadila iz njedara jer sam se bojala da u njemu ima nešto što joj se ne bi smjelo reći. Čitajući pismo zastajkivala sam kao da ne vidim dobro, a u stvari sam čitala u sebi svaku sljedeću rečenicu, pa je onda na glas izgovarala. Vjerovatno je Elvisa prvo pročitala pismo pa joj onda dala, a onda njoj opet pročitala na glas, što je Mladoj bilo sumnjivo. Ali, u pismu nije bilo ništa tragično. Samo ono osnovno: gdje su, kako su, šta rade. Vjerovatno je dio toga nenapisan, ali meni je laknulo, a Mladoj još više. Znam da se bojala ružnih vijesti, a i mi smo se bojali da nećemo morati biti glasnici takvih. Ne može čovjek dušu griješiti, brinule su se one o njoj kao o nekom najrođenijem, ali u tom košmaru u kom smo preživljavali teško je bilo voditi računa o svim detaljima koji bi je mogli uznemiriti.
Poslije izvjesnog vremena Mlada je dobila prijateljicu svojih godina. Sitna starica iz Kotorskog došla je sa snahom i unukom u baraku. Nije željela ostaviti sina i doći, ali ju je on molio i rekao da bi mu lakše bilo da se ne brine za nju i da ona bude na sigurnom sa njima. Zaboravila sam kako se ta starica zvala, ali snaha nije bila baš oduševljena što je pored malog djeteta morala da misli i o svekrvi, tako da je nena spas od snahinog mrzovoljnog pogleda i galame tražila prateći Mladu kud god ova krenula. Sjećam se jednom dok smo Vanda, Jasmina i ja pile kafu iza barake igrajući se sa mojom kćerkom, došla je Mlada, prostrla na tlo deku pored nas i legla. Smijala se našim šalama, tepala mojoj kćerki i namještala se da malo pridrijema uz nas. A onda se pojavila nena iz Kotorskog i radosno rekla:
“Rubinaaaa! Eto i mene malo. Svuda sam te tražila, a ti tu ležiš!”
Polušapatom koji smo samo nas tri čule Mlada je rekala ljutito:
“Hajde,hajde! Samo mi ti sad trebaš!”
Skrivajući se od nje Mlada je, u stvari, bježala od svoje i njene starosti, svoje i njene osamljenosti, sličnih briga i strahova. Nije joj se pila kafa sa nama, ali joj je trebao smijeh i šala, neko ko će joj skrenuti misli u drugom pravcu. A nena iz Kotorskog je bila njen podsjetnik na sadašnji teški i neizvjesni period njenog života u kojem je bila ničija i nikom potrebna, a svačija briga i obaveza. Nas tri smo se pogledale i tiho nasmijale pazeći da nena ne primjeti. Za svaki slučaj, alibi za taj smijeh dala nam je moja kćerka koja je nešto polurazgovjetno pričala. Mlada se okrenula prema njoj i glasno rekla:
“Hajde, hajde. Tu sam ja.”
A onda se okrenula na bok gledajući u nas, stavila šaku pod glavu i zažmirila praveći se da drijema. Iako sam sažaljevala obje, tek sad sam shvatila koliko im je teško bilo objema, jer godine bi trebalo da nam nose smiraj i neki duševni mir, a one to nisu mogle sebi priuštiti. Daleko od onih za koje živiš, daleko od njihovih života i svakodnevnice, daleko od njihove pažnje i ljubavi, ne postoji smiraj. Samo strah da ih nikada više nećeš vidjeti, zagrliti… Duše ima, ali mira ne.
Ipak, jednog dana desilo se nešto što nas je sve obradovalo. Dok smo, kao i svaki Božiji dan, i tog dana sjedili ispred barake prišla nam je žena iz susjedne barake, pozdravljajući nas. Pitala je Mladu za zdravlje, već kako to biva i kako se to pita pomalo obazrivo, a onda joj rekla da zna da ona ima kćerku u Češkoj. Čula je to od drugih žena. Rekla je da njen djever ima slovenačko državljanstvo, da je odlučio da joj pomogne i odvede je kod kćerke. Svi smo zanijemili pažljivo slušajući. I sad mi je pred očima slika te žene iz sela Kamičak. Lijepa, visoka, kovrdžave polukratke kose, punih usana i smeđih očiju, stajala je ispred nas kao ispred neke komisije, prenoseći ono što je njen djever rekao da kaže. Neke osobe s kojima si godinama živio ne znaš opisati, ali tu ženu kao da i sad vidim ispred sebe. Rekla je da će je on odvesti u ambasadu i izvaditi pasoš, da će stupiti u kontakt sa njenom kćerkom i da će obaviti sve što treba po zakonu da bi se njih dvije spojile ponovo u jednu porodicu. S divljenjem sam gledala u tu ženu. Dobri ljudi postoje, samo što nikad ne znamo iza kojih vrata, prozora ili zida se kriju. I danas, kad bih naletjela na nju, mislim da bih je zagrlila u znak zahvalnosti zbog svega što se od tog trenutka počelo dešavati. Pitala je:
“Hoćeš li ?”
“Ahhhh ćero, Bog ti dao, pa kako ne bi’ htjela!” rekla je Mlada.
Odvela ju je zatim kod sebe u sobu i upoznala sa djeverom.
Sve kako je rečeno, tako je i učinjeno. Kada je dobila pasoš došla je kod mene i zamolila me da kod mene ostavi pasoš i nešto novaca. Vjerovala je ona Subhi, kako i ne bi, ali njihova soba nikad nije bila zaključana, mogao je neko ući i ukrasti, pa šta bi ona onda. Pred njom sam sve to stavila u ormar i zaključala. Znala sam da će tako biti mirna.
Nije mnogo dana prošlo od tada do njenog polaska u Češku. To veče došla je u moju sobu po pasoš i da se pozdravi. Sijale su te staračke oči nekim do tad neviđenim sjajem. Rekla bih da se u njih vratio dio života koji je trebalo da joj u tim godinama pripada. Ali, ona je i sa to malo bila sretna. Makar će vidjeti jednu kćerku i unuke, a njen Armin i njegova majka valjda prežive, pa se i sa njima vidi nekad. Zagrlila me je onim svojim staračkim drhtavim rukama izlazeći iz moje sobe, govoreći:
“Ne zamjeri mi, ćero, ako sam nekad bila na smetnji. Bog ti dao …”
“De, Boga ti Mlada, kome si ti mogla zasmetati!” rekla sam i poljubila je.
Nasmiješila se, a onda prešla preko hodnika laganim korakom u susjednu sobu.
Kad sam ustala ujutro Mlada je već bila otišla. Zora i Subha su je ispratili. Makedonska 33 više nije bila njena adresa. Da li je to bilo njeno posljednje putovanje, nikada nisam nikoga pitala. Ljepše mi je tako. Srce mi je punije. Ako se treba nečeg lijepog sjećati iz tih dana, iz tih godina potisnutih iza mog Zida plača, neka ostane taj zagrljaj i taj sjaj u njenim očima. Dok ga bršljan ne prekrije…
(nastaviće se)