Prosule se godine

Piše: Jusuf Trbić

Kažu da vrijeme teče kao voda i ne može se zaustaviti. A mi, koji smo ušli u poznu mladost, živimo sve više od sjećanja, od onoga što je bilo, naše vrijeme je voda koja se prosula iz lijepe čaše života i ne može da se vrati. Naš svijet otišao je pod zemlju i samo nam se ponekad javi u snu, mahne nam maramom od svjetlosti i nestane, kao da ga nikad nije ni bilo. Naši stari su govorili kako je život kratak, kao kad uđeš u sobu na jedna vrata i izađeš na druga, kao kad upališ svjetlo, pogledaš oko sebe, pa ugasiš lampu jednim dodirom prsta, i teška noć već se spušta na tvoje očne kapke, a ti se pitaš kako je i zašto je sve tako brzo prošlo. U ogledalu više ne stanuje tvoj lik, to je sad neka druga osoba, nalik na tvoje djedove i nene, pogurena, izborana, s praznim očima u kojima ni nebo više nije isto, ni tužna kiša koja spira zlato tvog života i prosipa ga u rijeku zaborava. A ta rijeka odnosi blistava djetinjstva, odnosi naše ljubavi i naše patnje, radosti i suze, i sjajne slike koje su nekad ukrašavale naše vidike, a sad, tamne i puste, nestaju u dubini koja nas zove.

Prosule su se naše godine po livadama djetinjstva, po padinama žarke mladosti, po sokacima strogog života, po liticama briga i tegoba, po kutijama urednih dana, i odjednom pada noć na sve što smo željeli, na sve što smo sanjali. Stiže Nova godina kojom se, kroz dugu istoriju, slavio početak novog doba, listanje želja i nadanja, cvjetanje snage koja hrli u budućnost, slavi se rađanje, a mi se predajemo sjećanju, predajemo se onome što je prošlo, što je iza nas. Koji nas osmijeh danas može razgaliti, koja pjesma ponijeti, koja radost okupati?

Bosna je zemlja ostarjelih ljudi. I ne samo onih koji mnogo godina nose na ramenima, već i onih mladih, umornih od ovoga jada i čemera, onih koji maštaju o boljem svijetu, o srećnijoj domovini i svijetu bez suza. Nama su ukrali živote, ukrali su ih i djeci rođenoj nakon rata, svi smo mi taoci mraka koji se spustio na naše glave i u naša srca, svi smo mi robovi  etno-religijskih plemenskih vladara koji su nas okovali svojim prostaklukom, svojom pohlepom, svojim primitivizmom  i nemoralom, pa nam ne daju da dišemo. Oni su u našim glavama iscrtali zidove i rovove, sipali su nam mržnju i strah u vene, okrenuli nas u prošlost, u mrak, vezali nam i ruke i noge pa nas bacili u nabujalu rijeku vremena. Oni mjere naše godine žustrim koracima dželata i smiju se našem očaju.

A tu, blizu, svijet se vrti kao šareni, razdragani praznik, ljudi se raduju malim stvarima i od noći prave dan. Imamo li mi snage da se promijenimo, da okrenemo leđa političarima koji nas guraju u mrak, imamo li dovoljno želje da počnemo ličiti na normalan svijet, možemo li da se  pridružimo tom svijetu? Imamo li hrabrosti da razdvojimo ljubav od mržnje, pamet od gluposti, nemoral od časti, imamo li sposobnosti da odbacimo okove duhovne i materijalne bijede koju uporno oko našeg vrata stežu novi, svirepi gospodari vremena? Danas, kad stiže nova, neraspakovana godina, kad se otvaraju novi vidici i nove nade, možemo li se i mi probuditi i odlučnije krenuti da premostimo ponor između nas i svjetlosti?

U civilizovanom svijetu nevažna je etnička pripadnost, važno je kakav je ko, je li pametan i sposoban ili nije, je li čovjek ili nije. U Americi, Njemačkoj, Australiji…niko ne smije javno da te pita jesi li ovo ili ono, i u popisnim listićima nipošto ne smije stajati pitanje kakvog si etničkog porijekla i vjerskog opredjeljenja. Da li si vjernik ili nisi, to je samo tvoja privatna stvar. U Evropi, prema najnovijim anketama, više do polovine stanovništva ne ide u crkve i džamije i ne spada u vjernike, a Evropa ipak postaje sve bolje mjesto za život. Religija, kako se čini, mnogo više pripada prošlosti nego budućnosti. U normalnom svijetu nigdje nema više naroda u jednoj državi, pogotovo konstitutivnih, i kažu da u svijetu ima 1.500 etničkih grupa poput naših u Bosni (koje mi nazivamo narodima), a samo nešto preko 200 država. Kad bi svaka od tih grupa tražila da bude nacija, to bi bio kraj svijeta. Država je nacija i svi građani te države čine naciju, državljanstvo je nacionalnost i sve počiva na pojedincu, on je alfa i omega svijeta. I Milorad Dodik, i Čović, i svi koji imaju BH pasoš po nacionalnosti su Bosanci, i o tome se ne može raspravljati. Pitanje je: zbog čega bošnjački lideri, novinari i svi koji za sebe kažu da su za BiH i dalje insistiraju na bošnjaštvu, koje, samo po sebi, dijeli naše društvo na tri dijela, zašto ne kažu da je etnička pripadnost privatna stvar svakog čovjeka, pa se onda okrenu bosanstvu. Nas samo bosanstvo može spasiiti.

Težnje naših susjeda i komšija da povećaju svoju teritoriju, bez posebne brige za ljude, pripadaju mračnom Srednjem vijeku. Mi moramo konačno shvatiti da smo svi žrtve predratnog dogovora o etničkoj podjeli Bosne, dogovora u kojem su učestvovale sve tri strane, a rat je, kako reče profesor Zlatko Hadžidedić, vođen da bi se na terenu realizovao taj dogovor. On se čuva i danas, i taj dogovor, ta etno-religijska podjela, razara i našu državu i uništava sve nas. Oni su od nas napravili plemena izgubljena na stazama istorije, napravili su od nas čopor koji je zatvoren svako u svoj obor, svakome su užarenim željezom ugravirali žig na duši, žig koji nas svrtava u bezglavo stado koje samo bleji slijedeći svoje slijepe čobane. Oni su nas preparirali do te mjere, da još ima onih koji bi da ubijaju i da ginu za njih, za nekakvu izmišljenu naciju, za lažnu prošlost kakve nikad nije bilo, ima još onih koji bi da vode nepostojeće bitke i da ruke griju na plamenu nepostojeće mržnje. Naši nacionalistički lideri pretvorili su se u proizvođače magle, oni u svojim tvornicama laži proizvode svoje etno-konfesionalne zajednice, napojene drogom nacionalizma, pretvarajući sve nas u bolesno društvo koje više ne zna kuda ide. Ako niko drugi neće, Bošnjaci moraju shvatiti da su njih u provaliju gurnuli njihovi lideri, kojima i danas mnogi bespogovorno vjeruju. Etnička podjela je bila i ostala temelj njihove ideologije i prakse, a ta podjela uništava i Bosnu i Bošnjake. I to moramo konačno shvatiti.

Ima li lijeka za našu kolektivnu bolest, za našu nacionalističku paranoju, ima li oružja protiv ovog novog fašizma koji nas okupira?

Pogledajmo oko sebe. Danas našim univerzumom vladaju nauka, znanje, informacije, pamet, danas smo na pragu vještačke inteligencije i otvaranja kapija svemira, planeta je odavno postala globalno selo, a naši primitivni lideri i dalje se bore za svoj atar, ispravljaju i falsifikuju istoriju i na lažima grade svoja mala, uboga carstva. A mi sve to gledamo i šutimo. Mladi ljudi bježe, oni koji ostaju predaju se sudbini. Ima li kraja tom neprekidnom propadanju?

Dolazi nova godina, dolazi novo vrijeme koje traži promjene. Bosna je na prekretnici. Ili će biti drugačija, ili je neće biti. A drugačija može postati samo ako se, svi zajedno, pobunimo i slomimo okove kojima su nas vezali. Ako ustanemo, mi, građani Bosne, Evrope i svijeta, pa glasno i jasno zatražimo ono što nam pripada. Ako se pobunimo i uklonimo ove vještačke zidove kojima su nas razdijelili. Onako kako smo nekad znali da učinimo. Nekad, dok smo još bili ljudi, a ne robovi beznačajnih nacionalističkih poglavica.

Dolazi nova godina, stiže novo vrijeme. Možemo li i mi postati novi ljudi?