Piše: Jusuf Trbić

     “Divno bi bilo probuditi se jednoga dana da bismo saznali kako smo samo sanjali svoj život”, napisao je njemački književnik Ernst Jinger. Koliko normalnih ljudi bi danas svojom krvlju potpisalo da prihvata da je samo ružan san ovo što danas živimo, koliko bi ih željelo da se što prije probudi i sve to zaboravi? Oni koji dugo pamte znaju da nikada više neće biti dobro, jer je dobro već bilo. I prošlo. Da nas danas vidi, veliki Krleža bi samo ponovio : “ Ovo je ponoć na satu ljudskog razuma”.

Današnji život u nesretnim balkanskim državicama podsjeća na gorku šalu nekadašnjih sarajevskih Nadrealista. U Bosni pogotovo. Sjetimo se samo početka devedesetih, kad je još bilo šanse da mirno i civilizovano razriješimo sve dileme i uđemo na velika vrata u društvo evropskih zemalja. To nam je nuđeno. Jer, svijet je ocijenio da je, nakon nekoliko decenija civilizovanog života, kakvog ovaj dio Balkana nije zapamtio u svojoj viševjekovnoj istoriji, došlo vrijeme potresa i buđenja nacionalizma, pa je najbolja opcija bila : da cijela Jugoslavija uđe u Evropsku uniju, pa da se onda republike razdvajaju, ako to žele, po evropskim pravilima. Takvu ponudu, prije svega glavnim akterima krize, Miloševiću i Tuđmanu,  iznio je Žak Delor, tadašnji predsjednik Evropske komisije. Uz 5 milijardi dolara bespovratne pomoći. Oba balkanska kasapina su to s nokta odbila, a i Slovenija je bila protiv. Nastavak znamo.

Kad su se buka i bijes stišali, mrtvi otišli mrtvima, a živi se zatvorili u sjećanje, ispostavilo se da smo patili i umirali za dobro političkih i drugih kriminalaca, lupeža, primitivaca željnih vlasti, neznalica, idiota kojima nikad nije dosta tuđe krvi, mrzitelja svega što je bolje od njih, frustriranih tipova koji robuju svojoj fašističkoj svijesti, gramzivih, nesposobnih, neobrazovanih i modernom svijetu nevičnih provincijskih vođa, čija svijest ne dopire dalje od granica seoskog atara, a moral se ne prostire dalje od sopstvenih džepova. Oni su skrojili naš današnji život tako, da mu ni teatar apsurda nije ravan.

Kad su 1956. godine,  nakon svrgavanja vlade Imre Nađa, enkavedeovci poveli čuvenog filozofa, inače ministra u toj vladi,  Đerđa Lukača u progonstvo na koje je bio osuđen, odveli su ga u neku rumunsku zabit. Izlazeći iz vojnog vozila, on je vidio stari, ruševni srednjovjekovni zamak, koji je ruskim vlastima služio kao zatvor. Uzdahnuo je tada i rekao : “ Ipak je Kafka realista”.

A da danas vidi nas, sigurno bi rekao da smo prevazišli i Kafku, i Orvela, i Joneska i sve pisce naučne fantastike. Vidio bi mračni svijet nacionalističkih strasti, mržnje i korupcije, svijet u kojem su najgori postali najbolji, u kojem je laž postala istina za koju se gine i ubija, u kojem su nemoral, otimanje tuđeg, lopovluk i sebičnost društvene vertikale, a neznanje uzor vrline. “Primitivizam je postao državna ideologija u BiH”, kaže proslavljeni pozorišni reditelj Dino Mustafić. “Primitivci su idoli većine svojih naroda. Duh primitivizama osjeća se na svakom koraku, zavladao je javnim prostorom i mišljenjem, utisnut je u svaku poru društva. Vlada sa autentičnom bezobzirnošću, uz načelo sile i prostaštva”.

Primitivci vladaju društvom. “Imaju svoju književnost, svoju muziku, svoje idole, svoje zvezde i kraljeve”, pisao je Filip David. “Primitivizam je zarazan. Kultura primitivaca u mračnim vremenima postaje državna kultura, njihovi idoli – idoli masa…Primitivizam je izrugivanje duhu i istovremeno označava siromaštvo duha. Samoljublje bez ikakvog pokrića, oholost prema nemoćnima, poniznost prema gospodarima”. Primitivci su danas okupirali gradove i čitav javni prostor, oni bezobzirno nameću svima svoju viziju religije, kulture, politike, pravde, demokratije, svoj nemoral, svoju plemensku svijest, svoju opijenost prostaštvom i neznanjem, svoju političku pornografiju koja ukida kritiku i različito mišljenje i grozi se individualnog stava. Za njih je vrhunac života pripadnost stadu, etničkom, religijskom, političkom, oni nemaju sluha za kulturu, znanje i etička pravila, njih opija prostaštvo, gruba sila, glupost, prevara, njima ne znače ništa ustavi, zakoni i običaji, oni kupuju diplome i doktorske titule, kradu i varaju s uvjerenjem da ne čine ništa loše, oni vjeruju da su uvijek u pravu i ne interesuju ih nikakvi argumenti i činjenice. Zbog toga mrze sve koji znaju više od njih i misle svojom glavom, trudeći se uvijek i u svim prilikama da ih unize, potisnu i ućutkaju. Čuveni komentator austrijske televizije Paul Lendvay nazvao je to “arogancijom  neznanja”.

Za primitivce je idealno društvo ono u kojem svi misle isto, što znači da niko ništa ne misli. Njih ne interesuje moderni svijet, jer je  najveće dostignuće tog svijeta pravo na razliku. Oni čitavo društvo dijele na NAS i NJIH, a nas dijele na prave Bošnjake, Srbe i Hrvate, i one koji nisu pravi, nisu podobni, ne uklapaju se u njihove kalupe. Njih vodi isključivo njihov interes i to ih povezuje međusobno, bez obzira na to koju političku opciju zastupaju. Zbog čega je bosansko društvo toliko ogrezlo u korupciju, neznanje, nemoral i vladavinu sile? Zato što to žele današnji vladari ljudskih sudbina, na svim stranama, podržani glasanjem svojih sljedbenika. Nekadašnje jednoumlje oni su pretvorili u tri jednoumlja, u tri plemenska tora, u kojima vladaju oslanjajući se jedni na druge. I to je najstrašnija posljedica ratova koje je pokrenuo Miloševićev režim – ta nezaustavljiva erozija morala, kulture, demokratske  svijesti, to ubijanje pameti i civilizacijskih tekovina. A tu mračnu balkansku geografiju podjela, mržnje prema drugima i vladavine prostaštva svim silama podržavaju i prvi susjedi, koji i dalje nesmetano sanjaju snove o Velikoj Srbiji i uvećanoj hrvatskoj “kifli”, sve na račun nesretne zemljice Bosne.

Ali, bilo bi pogrešno za sve optužiti lidere, jer šta bi oni bili bez masovne podrške običnog čovjeka? Posljednji opšti izbori u BiH pokazali su, na sasvim očigledan način, dokle smo došli u tom neprekidnom propadanju. Ti su se izbori pretvorili u mračnu arenu u kojoj se ne biraju sredstva. Masovna krađa glasova, falsifikati i prevare, otvorena kupovina glasača, prijetnje i uvrede izrečene pred TV kamerama, prelijetanja iz jednog političkog tabora u drugi, bezakonje u kojem je CIK BiH, umjesto da bude čuvar zakonitosti, postao najslabija karika, odbijanje da se izborni proces modernizuje, da se uvede elektronsko glasanje ili makar providne glasačke kutije, nekompetentnost Ustavog suda i Tužilaštva BiH, bezidejnost međunarodne zajednice…I sve to znaju svi, ali pravih reakcija nema ni od koga. Kao da smo se svi pomirili s takvim stanjem. Pogotovo oni koji ne žele da glasaju, a njih je skoro polovina od ukupnog broja glasača. Mnogi od njih su u inostranstvu, ne može ih niko kupiti, a opet neće da glasaju, mada znaju da bi svojim glasovima mogli sve promijeniti. Mnogi od onih koji i dalje žive ovdje, glasaju bez prestanka za sopstvenu propast, ne shvatajući da je čuvanje naše države i njenog Ustava jedina naša garancija za budućnost. Shvatili su to samo oni koji su svoj glas dali probosanskim snagama, prije svih Željku Komšiću, koji kaže :

“Ne možemo očekivati od bilo koga drugog da stane u odbranu Ustava negoli od samih sebe. Bilo kakvo prepuštanje slučaju, prepuštanje apatiji i ravnodušnosti, imat će za posljedicu ne samo legalizaciju, nego i promociju ratnih ciljeva genocida, etničkog čišćenja i Udruženog zločinačkog poduhvata”.

Hoće li primitivci koji vladaju našim životima biti zaustavljeni, ili će ukrasti i našu budućnost, kao što su ukrali prošlost i sadašnjost – to, očigledno, zavisi od nas, od naše pameti i odlučnosti. Jer, Bosnu mogu odbraniti samo oni kojima je ona jedina i istinska domovina. A izbora će biti i biće prilika da svi zajedno ustanemo i zaustavimo ovaj put u mrak.

Što bi rekli u Sarajevu : sad je sve do nas.