Rasprodaja magle

91

Piše: Jusuf Trbić

U Beogradu i isturenom odjeljenju u Banjoj Luci ponovo punom parom radi stroj za proizvodnju magle. Tama opet obavija  prošlost i sadašnjost, istinu i pravdu, moral i savjest. Dvadeset je godina od genocida u Srebrenici, dvadeset godina mi čekamo da  od srpskih zvaničnika s obje strane Drine čujemo makar jednu riječ pokajanja za zločine, makar jednu riječ istine o onome što nam se dogodilo. Umjesto pružene ruke ponovo slušamo uvrede. Jer, šta je drugo izjava Milorada Dodika da bi prihvatio rezoluciju o Srebrenici ako bi u njoj pisalo da je Srebrenica mjesto genocida i nad Srbima i nad Bošnjacima. “Prihvatićemo tako nešto”, izjavio je on. Sigurno je da bi rado prihvatio i rezoluciju u kojoj bi pisalo da su Bošnjaci počinili genocid nad Srbima u Srebrenici, da su Bošnjaci tri i po godine bombardovali i ubijali srpski grad Sarajevo, da su Bošnjaci počinili zločine nad svojim sunarodnicima u Foči, Višegradu, Zvorniku, Bijeljini, Prijedoru, Banjoj Luci, da su Bošnjaci sami sebe zatvarali u logore i rušili džamije, da su oni krivi za sve. I da su etničko čišćenje i masovni zločini bogougodna djela pripadnika  nebeskog naroda. Isti taj Dodik je, prilikom skorašnje iznenadne posjete Srebrenici, gledajući beskrajno polje bijelih nišana u Potočarima, izjavio : “ Srebrenica je mjesto gdje je moguće organizovati život i ugodno se osjećati.”

Ne sumnjam da se sljedbenici velikosrpske ideje ugodno osjećaju u svakom mjestu u RS-u iz kojeg su protjerali i pobili ljude pogrešnih krvnih zrnaca. I nije to slučaj samo s političarima, novinarima, javnim radnicima i ostalim profesionalnim rodoljubima. Već godinama ja u Bijeljini govorim i pišem o zločinima, ali ogroman dio Srba, običnih ljudi,  ne želi ni da čuje o tome. Čak i u rijetkim javnim raspravama o tome, moji sagovornici su panično bježali od te teme, ni jedne riječi oni nisu imali da kažu čak ni o ubijanju djece. Umjesto toga, čim ja progovorim o zločinima, oni me proglase čovjekom koji mrzi Srbe, kao da su  lično zaduženi za odbranu svekolikog srpstva i pretvaranje laži u istinu. Nedavno je Ivica Dačić, koji je bio neposredni akter Miloševićeve politike, objašnjavajući zašto je britanski prijedlog Rezolucije o Srebrenici za njih neprihvatljiv, rekao da će Srbija i u tom slučaju slijediti “ svoje nacionalne i državne interese”. A šta su  državni i nacionalni interesi Srbije u poricanju onoga što je za cijeli svijet definitivno dokazano i neosporno? “ Ne razumijem da u to spada i poricanje genocida u Srebrenici, pružanje utočiša cijeloj bulumenti ratnih zločinaca i uporno izbjegavanje da se zemlja suoči sa razmjerama zla koje je Miloševićeva većinska Srbija nanijela drugim narodima”, napisao je Gojko Berić u Oslobođenju.

Velikosrpski učeni patrioti opet su, po ko zna koji put, počeli prebrojavati žrtve, ne bi li se utvrdilo da nije počinjen genocid, jer, eto, nisu pobijeni  svi Bošnjaci. Neki su uspjeli pobjeći. A srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić izjavio je da u Srebrenicu može doći samo ako Bakir Izetbegović posjeti srpske grobove. Ova morbidna potreba izjednačavanja krivice postala je službeni temelj srpske politike i u Srbiji i u Republici Srpskoj i obaveza za sve “prave” Srbe. I većina se, kako smo vidjeli, drži te zapovijesti.

Poseban doprinos širenju magle dao je, naravno, Aleksandar Vučić. Ponavljajući floskule o uspostavljanju boljih odnosa Srba i Bošnjaka, potrudio se da žustro opravda srbijansku potjernicu, na osnovu koje je u Švajcarskoj uhapšen Naser Orić ( i to uoči obilježavanja 20-godišnjice genocida).  Čak je citirao i mučne dijelove optužnice za navodne zločine u selu Zalazju ( o kojima se već izjasnio Haški tribunal), ne vodeći računa o jednostavnoj činjenici : da se, na osnovu bilo kakve optužnice, niko ne može proglasiti krivim, jer se u procesu dokazivanja svaki navod optužnice može pokazati neosnovanim, a da je Haški tribunal sve to detaljno razmotrio i donio odluku da Orić nije kriv. Vučić pogotovo nije objasnio otkud Srbiji pravo da tuži, raspisuje potjernice i sudi za slučajeve u kojima su građani druge države ( navodno) počinili zločin nad drugim građanima te države, kao  da su oni Republiku Srpsku već pripojili Srbiji? “ To je takav bezobrazluk”, prokomentarisao je  Azem Vlasi u Avazu. “Ne znam da li EU, čiji član Srbija želi postati, uopće primjećuje ovakav bezobrazluk, te da li će mu više stati ukraj.” S druge strane, kako Vlasi kaže, Srbija tvrdi da nije učestvovala u ratu u BiH, a tuži državljane BiH. “Srbija se danas grčevito bori da sačuva političku zaostavštinu Slobodana Miloševića. Uporno želi da ostane ista, ali da izgleda drugačija. Ne smijemo zaboraviti da im je ideološki otac zločina počinjenih u ime Srbije, Dobrica Ćosić, u amanet ostavio rečenicu prema kojoj “ treba preduzeti sve da se izjednači krivica s drugima”, kaže Vlasi.

A kad se već potrudio da pročita i citate, Vučić je mogao citirati i samog sebe. On je 20. jula 1995. godine, dok se ubijanje u Srebrenici privodilo kraju, za govornicom Skupštine Srbije poručio međunarodnoj zajednici, koja je zaprijetila bombardovanje položaja Karadžićevih Srba : “ Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana. Pa da vidimo sme li međunarodna zajednica da bombarduje srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom.” Vučić, tadašnji srbijanski političar visokog ranga, zaprijetio je odmazdom u fašističkom stilu ( za jednu našu, stotinu vaših glava, kako su nacisti činili s pripadnicima “nižih” rasa), i to odmazdom svoje države, Srbije, koja, je li, nije bila u ratu. U tekstu na sajtu Pešanika Miloš Ćirić kaže da ta izjava otkriva “ ratnog huškača i promotora genocida i etničkog čišćenja”, i podsjeća da su dan prije tog 20. jula Srbi streljali posljednju veliku grupu bošnjačkih civila i da Vučićeva izjava nije bila puka retorika – bila je već potvrđena masovnim ubijanjima za koja je i on znao.

Teško je ne primijetiti da Vučić nije zaprijetio odmazdom onima koji su Srbe bombardovali – vojnicima NATO-a, već bespomoćnim civilima, građanima druge države. Možda zato što je NATO bio mnogo jači. Ličilo je to sasvim na izjavu Ratka Mladića, nakon ulaska u Srebrenicu. On je tada rekao : “ Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjam srpskom narodu ovaj grad. Napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”.  Ni njemu nije palo na pamet da objavi rat Turskoj, pa da se sveti Turcima. Možda zato što su jači.

Zato je pitanje, koje se danas često postavlja : treba li Vučić i Nikolić da dođu u Srebrenicu, zapravo nepotrebno. Ne moraju dolaziti. Neka tamo, u Srbiji, kažu istinu, neka dozvole da se ta istina unese u školske udžbenike, kako to predlaže i Rezolucija Velike Britanije, neka i sebe i svoj narod suoče s onim što su Srbi i Srbija radili pod Miloševićevim režimom, i neka kažu makar riječ kajanja.  Biće to sasvim dovoljno.