Piše: Jusuf Trbić
Rusija ne namjerava napasti ni jednu državu, kao što nismo napali ni Ukrajinu, rekao, je, mrtav hladan, ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov nedavno u Antaliji, nakon još jedne runde neuspjelih pregovora o prekidu rata. I to je izgovarao dok su slike ukrajinskog pakla uveliko obilazile svijet, svjedočeći svakoga dana o brutalnoj agresiji koja odnosi živote civila i stvara beskrajne kolone izbjeglica. A njegov gazda iz Kremlja, nešto prije toga, nije se libio da kaže kako Ukrajina nije država, Ukrajinci nisu narod, njih su izmislili komunisti, a njihov jezik nije njihov, već ruski. U svemu tome lako je prepoznati model propagandne laži koji je okupirao naše živote u vrijeme rata protiv Bosne, model koji i danas vlada našim javnim prostorom: BiH je nepostojeća država, država koje nema, Bošnjaci kao narod ne postoje, njih su izmislili Tito i komunisti, bosanskog jezika nema, to je srpski jezik…Od Dodika smo takve izjave čuli mnogo puta, ali ni opozicija u RS-u ne želi da zaostane za najistaknutijim nastavljačem (ne)djela Radovana Karadžića. Slobodna Bosna je 3. marta objavila izjavu Vukote Govedarice, nekadašnjeg predsjednika najjače srpske opozicione stranke u RS, kojom on reaguje na neke pojave kod nas, i to na način kojeg se ne bi postidio ni pomenuti Karadžić. Ta izjava je rječit primjer velikosrpske nacionalistilčke svijesti i dokaz da se opozicija u entitetu RS ne razlikuje ni u čemu od aktuelne vlasti SNSD-a, a u mnogo čemu može da bude i radikalnija.
U izjavi za javnost Govedarica je komentarisao proslavu 1. marta kao Dana nezavisnosti BiH.
“Imajući u vidu da Parlament BiH nikada nije usvojio Zakon o praznicima BiH, koji bi definisao 1. mart kao praznik koji se obilježava u cijeloj BiH, već praznike definišu entitetski propisi, onda je nedopustivo da se 1. mart obilježava na teritoriji Republike Srpske na bilo koji način”, kaže Vukota Govedarica, član Predsjedništva SDS.”
On je podsjetio da su 1. marta 1992. godine Srbi po ko zna koji put u onome vremenu preglasani od strane druga dva naroda u Bosni i Hercegovini.
“Danas sa ove distance vrlo lako je zaključiti da obilježavanje 1. marta nije dejtonska tekovina sa stanovišta donošenja zajedničkih odluka na kojima BiH počiva”, pojašnjava Govedarica.
Ako još podsjetimo da je tog dana na Baščaršiji ubijen srpski svat, onda se, kaže Govedarica, izvodi zaključak da su Srbi, u BiH koja nije poznavala dejtonski okvir, trebali da budu građani drugog reda.
Navodeći da se 1. mart ipak obilježavao u nekim opštinama u RS-u, Govedarica kaže da je to nedopustivo. Ubuduće ne treba dozvoliti obilježavanje tog praznika, rekao je on, a Narodna Skupština treba da dopuni Zakon o praznicima tako da eksplicitno bude zabranjeno obilježavanje tog praznika u njegovom entitetu.
Tako je zborio Vukota. Ali, činjenice kažu drugačije.
Davnog 1. marta 1992. godine završen je dvodnevni referendum o nezavisnosti BiH. Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača, što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7% glasalo je za nezavisnost, a 0,3% protiv te odluke. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta iste godine u Skupštini BiH, koja je 28. februara 1995. donijela Zakon o 1. martu kao Danu nezavisnosti. Već 6. marta predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisao je ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti BiH. Taj praznik je prvi put proslavljen 7. aprila 1995. godine, a Evropska unija je ubrzo priznala ovaj dan kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Podsjetimo se i na to kako srpski političari na sličan način negiraju i 25. novembar – Dan državnosti BiH, jer, kako kažu, nije usvojen državni zakon o praznicima, pa oni nemaju obavezu da slave taj dan. Ali, i ovdje činjenice kažu drugačije. Tačno je da Parlament BiH nikad nije usvojio novi državni zakon o praznicima. Kako se treba ponašati u takvoj situaciji? Aneks II dejtonskog Ustava BiH je jasan. U tački 2 (Kontinuitet pravnih propisa) piše: “ Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine.” Drugim riječima: svi zakoni i propisi RBiH važe dok se ne donesu novi, na nivou države. Pošto nije usvojen novi zakon o državnim praznicima, i to zbog protivljenja srpske strane, ostaje na snazi stari zakon. A u tom starom zakonu 25. novembar je Dan državnosti. Tako nalaže Dejtonski sporazum, i to “slovo Dejtona”, kako Dodik voli reći.
Koliko je Vukotino znanje o pravnom i političkom sistemu govori i njegov prijedlog da entitetska skupština ukine državni zakon. Državne zakone donose institucije države, ti su zakoni iznad bilo kog entitetskog i ni jedan entitet nema pravo da ih mijenja ili zabranjuje. Poziv da Skupština entiteta zabrani primjenu državnog zakona na svojoj teritoriji samo je ponavljanje Dodikovih secesionističkih istupa, koji moraju biti sankcionisani, jer se više ne mogu tolerisati.
Govorili smo mnogo puta o često izgovaranoj velikoj laži (koju Govedarica ponavlja) kako je srpski narod na referendumu o nezavisnosti preglasan. Kako će jedan narod biti preglasan kad u Ustavu RBiH nije bilo nikakvih naroda, a glasanje je, kao što znamo, tajno? Glasali su građani, koji su, kao i bilo gdje u svijetu, većinom glasova rekli šta žele. Ni ujednoj normalnoj državi niko ne ocjenjuje rezultate gllasanja po tome ko je glasao, važna je samo većina građana. U slučaju bosanskog referenduma jasno je da je mnogo Srba glasalo za nezavisnost. Ne znam dokle će trajati ova ofanziva protiv istine i činjenica, ali mi se čini da je krajnje vrijeme da neko Govedarici i takvima kao što je on objasni šta je šta.
A on je u ovoj kratkoj izjavi izrekao još jednu krupnu laž. Ponovo pominjanje ubistva srpskog svata na Baščaršiji umnožava budalaštinu kako je, eto, baš to jedno ubistvo izazvalo rat, kao da je rat dječija igra ili elementarna nepogoda. Govedarica kaže kako je to ubistvo pokazalo da Srbi u BiH treba da budu građani drugog reda. Ne vjerujem da postoji psihijatar koji može odgonetnuti tajne nacionalističkog mozga. Kako je jedno ubistvo na ulici moglo pokazati da čitava jedna etnička grupa treba da bude drugorazredna u odnosu na ostale? Ako je moguće iz jednog krivičnog djela izvući takav zaključak, pozivam Vukotu Govedaricu da nam onda razjasni i slučaj Abdulaha Kovačevića iz Vražića pored Lopara, zaposlenog u Termoelektrani Ugljevik. Tog mladog čovjeka, magistra nauka, oteli su rezervisti JNA 29. novembra 1991. godine, dakle znatno prije ubistva u Sarajevu. Potraga policije iz Lopara, Tuzle i Sarajeva nije urodila plodom, a njegov nestanak izazvao je proteste u Vražićima, Čeliću i ispred zgrade Opštine Lopare. Ljekar Radomir Kerović, tadašnji predsjednik SDS-a, a kasnije četnički vojvoda, okupljenima je rekao: “Ništa ne brinite, Abdulaha ćete dobiti živa ili mrtva”. Unakaženo Kovačevićevo tijelo izbačeno je iz vojnog helikoptera na brdo Žunovo nedaleko od Vražića, u blizini njegove kuće, 6. januara 1992. Da vidimo: ako je ubistvo u pucnjavi na ulici moglo izazvati tolike posljedice, šta onda reći za zločin koji je izvršila tada zvanična vojska JNA, koristeći čak i vojni helikopter da bi prenijela zastrašujuću poruku. Prije srpskog svata ubijena su dva čovjeka kod Bratunca, u zasjedi pobunjenih Srba, a zatim još jedan u Sarajevu. Kako bi Vukota Govedarica to prokomentarisao?
U ovom tekstu govorio sam o jednom domaćem političaru, ali laganje, glupost i neznanje široko su rasprostranjeni među našim političkim ličnostima. Dokle ćemo mi trpjeti takve ljude, koji upravljaju našim životima već skoro tri decenije – to je pitanje od kojeg zavisi budućnost ove zemlje i svih njenih građana. Dok oni sve nas vode u provaliju, dok nam lažu i diče se sopstvenim primitivizmom, dok nas pljačkaju kako stignu (najnoviji primjer basnoslovnih otpremina u penziju samo je djelić te priče), dok nas vuku u haos, strah i bezumlje, mi šutimo i trpimo.
Dokle?