Nacionalizma u Bošnjaka nema – ako bismo sa sigurnošću mogli reći da u Sarajevu nemamo već profilirani establišment, takve političke, ekonomske, medijske i kulturnjačke snage koje žive od podjela, od jeftinog kvazipatriotskog ispiranja mozgova mladih, od nacional-identitetskog kičeraja, snage kojima su puna usta Bosne dok misle na svoj feud, snage koje s pravom pitamo: a koji vam dio referendumskog pitanja nije jasan, na kraju, snage koje su 1. mart otele i obesmislile davno prije nego je Franjo Šarčević to konstatirao.
Piše: Asim Mujkić
Pripadam onoj grupi ljudi koja u svojim promišljanjima o BiH uvijek počinje od „dogme opasnosti nacionalizma“. Ta dogma kaže: nacionalizam u bilo kojem svom obliku (od onog kojeg neki nazivaju „dobrim“, a ja, oprostite, na takav još nisam naletio, do onog najradikalnijeg koji se graniči s fašizmom) ne valja ni za koga, a primijenjen na BiH predstavlja najkraći put za njeno uništenje.
Sa zebnjom sam 1990. godine pratio formiranje nacionalnih stranaka, duboko uvjeren da će njihovo insistiranje na identitetskim razgraničenjima ubrzo prerasti u insistiranje na fizičkim razgraničenjima koje će ići od bračnih kreveta, preko haustora i stambenih blokova, radnih mjesta, sve do teritorijalnih „autonomnih oblasti“.
S istom zebnjom sam poslije pratio višedecenijsko koketiranje raznih predstavnika međunarodne zajednice s nacionalističkim snagama kod nas i u regionu, koji su i sebe i nas pokušavali ubijediti kako se takvi ipak mogu navesti na neko konstruktivno djelovanje ili barem garantirati sigurnost.
Slijedeći „dogmu opasnosti nacionalizma“, govorio sam da je u prirodi nacionalizma, osobito onog koji nije upregnut jakom parlamentarnom demokratijom, da sa svakim narednim izbornim ciklusom on postaje samo radikalniji, isključiviji, vulgarniji.
Pa tako dobismo novu verziju velikosrpskog projekta – „srpski svet“. I Hrvatska, unatoč članstvu u EU, dobi svoga Jaira Bolsonara.
BiH je uspjela, unatoč svemu, očuvati malu prednost, zahvaljujući, u prvom redu, običnim ljudimacijele zemlje koji su svojim svakodnevnim življenjem i djelovanjima, ono što se kaže „u neznanju“, razvrgavali ono što su po noći graditelji nacional-identitetskih utvrda zidali, naprosto jer su živjeli svoj život, a potom i nekim slobodnomislećim ljudima, grupama, portalima, pa i kržljavim partijama.
U međuvremenu, nacionalizam je prešao u svoju drugu fazu – čišćenja od „svojih“ ljudi, proizvodeći svojom besperspektivnošću od rata neviđeni egzodus radno sposobnog stanovništva, ali i unutarnjeg čišćenja od nepoćudnih elemenata koji kvare zamišljenu monolitnost nacionalnog subjekta.
U RS-u se s takvima obračunalo nasilnim gušenjem protesta, prijetnjama, a potom nizom sramotnih zakona koji su slobodno mišljenje prognali unutar „četiri zida“.
U FBiH, osobito nakon izbora 2022., bilježimo rebrendiranje i homogeniziranje nove nacionalističke desnice među Bošnjacima koje je rezultiralo radikalizacijom i nesnošljivom vulgarizacijom javne riječi.
Pa ipak, kad se prije nekoliko dana podigla prašina (koja se nikad nije spustila) oko javno iznešenih stavova profesora Franje Šarčevića, bio sam zaprepašten žestinom i organiziranošću reakcija. Izronile su odnekle razne udruge, asocijacije, zabrinuti pojedinci, cijela armija zaštitnika vitalnog nacionalnog interesa, ad hoc prijekih sudova. Sve reakcije su gotovo identičnim vokabularom pribijali univerzitetskog profesora na stub srama, uz obilje anonimnih prijetnji.
Ukratko, on „ne poštuje bogove koje poštuje naš polis i kvari našu omladinu“, kako je glasila slična optužnica protiv jednog slobodnomislećeg čovjeka u Atini prije nekih 2.500 godina koji je barem imao priliku da na sudu objasni svoj slučaj.
No, da se vratimo u XXI stoljeće i Franjin slučaj. Bila je to situacija „junačkog“ omjera snaga – sav nacionalno osviješteni establišment, uz pomoć svog vjernog lumpenproletarijata, protiv jednog – po više osnova „manjinskog“ građanina, u ovom slučaju i pripadnika manjinskog naroda našeg evropskog Jerusalima, i notornog kritičara nacionalizma, uključujući i onog koji se lažno predstavlja građanskom opcijom.
Upravo to što je manjinac u svakom pogledu, uostalom i kao prije nekih mjesec dana kada se junački razračunavalo sa jednom ženom, profesoricom Silajdžić, itekako je važno za cijelu priču. Ovakvi izljevi, nepatvorenog desničarskog, nacionalističkog gnijeva svuda u svijetu manifestiraju se tako što se izabere neki pripadnik manjinskih i ranjivih zajednica – recimo žena, pripadnik nacionalne manjine,LGBT, pripadnik drugih rasa, migrant, te na kraju i onaj koji iznosi nepopularno mišljenje – koji će postati predmetom javnih napada oko čega treba iskristalizirati nacionalno identitetski subjekt.
To se radi upravo zato što oni na koje se izručuje „pravednički gnijev“ ne mogu uzvratiti (osim ukoliko, u Franjinom slučaju, ne računamo na uzvraćanje u vidu saopćenja Naše stranke i dijela PEN-a).
U desničarskom ideološkom univerzumu, koji je isti od Texasa do Sarajevskog kantona, i žene i manjine, i LGBT i migranti, pa evo danas i Franjo, su ustvari ti koji su privilegirani i odatle, s te pozicije nama – ubogoj, vrijednoj, skromnoj, tihoj većini – nameću „svoje vrijednosti“.
Kroz ovakve ritualne reakcije očitovanja nacionalne svjesnosti, reafirmira se vladavina tog establišmenta koji se tim narativom već decenijama održava na pozicijama moći, kako onim u realnom sektoru – kroz političke i javne pozicije i ispogodovane poslovne transakcije, tako i onim u irealnom sektoru – „duboka država“, paraobavještajne strukture, veze s organiziranim kriminalom (koje se polako otkrivaju preko Sky aplikacije), i to bez obzira na rezultate ovih ili onih izbora, i bez obzira na pripadnost ovoj ili onoj političkoj partiji.
To je ukratko sve što treba da znamo o paradigmi nacionalističke vladavine u domovini (Sarajevo, Banja Luka, zapadni Mostar), ali i šire: Srbija, Hrvatska, Crna Gora itd. Ona je hardware nad kojom se uzdiže pjenušavi software sastavljen od koordiniranih, usmjeravanih medijskih juriša.
Ukratko, povodom ovogodišnjih manifestacija vezanih za 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, u svom tekstu urednik portala Prometej Franjo Šarčević nije rekao ništa od onog što mu se horski, sa svih strana pripisuje – da je vrijeđao ljiljane, Armiju, Dan nezavisnosti, itd. Ako nije to rekao, onda je na djelu zlonamjerno učitavanje i izvrtanje teza.
Pa tako čujemo da ustvari „tihu većinu“ treba zaštiti od Franje, a ne obrnuto, jer je Franjo, u stvari, čovjek režima (pa zar ga nije podržala Naša stranka koja upravlja državom, a o hegemoniji i strahovladi dijela PEN-a ćemo drugi put), da je njegov portal, u stvari, režimsko glasilo koje vedri i oblači.
E sada dosta! E sada, što reče jedan reakcionar (pisac reakcije na tekst), što si bio profesor bio si, dolazimo.
A o čemu je, u stvari, pisao Franjo?
U svojoj kolumni upozorio je na opasnosti „nacionalističkog zaglupljivanja omladine, njegovanja ratnih narativa“ unutar svojih nacionalističkih paradigmi. Legitimno je postaviti ovakvo pitanje i u mnogo sretnijim i sređenijim društvima. Kontroverzama komemoriranja, suočavanja s prošlošću i zloupotrebama u političke svrhe, kritičkim razumijevanjem povijesti bave se cijeli odsjeci, magistarski i doktorski studiji, instituti širom svijeta, ali ovdje je to neoprostiva uvreda. Zasigurno veća od miniranja tužbe protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.
Zatim, u tekstu je izrazio, opet sasvim legitimnu brigu da „sve tri strane aktivno, planski i programski rade na tome da se uopće ne ostavi ni mogućnost da se ikada sastavi normalna BiH“. Opće mjesto svakog nacionalizma je to da počiva na radikalnom isključenju drugog, što je u potpunoj opreci onome što bi 1. mart trebao da bude – da podsjetimo: 1.3.1992. godine većina građana Republike BiH dala je pozitivan odgovor na referendumsko pitanje koje je glasilo – „Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata, pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“?
U jednom naročitom, politički potkovanom odgovoru na referendumsko pitanje koje je pitanje o suštini bosanskohercegovačkog državnog subjektiviteta, odgovoru koji se voli predstavljati kao „građanska opcija“, Franjo prepoznaje bošnjački etnonacionalizam. Namjesto sataniziranja, za budućnost naše zemlje daleko bi produktivnije bilo povesti o tome ozbiljnu raspravu. Jer, jedna je stvar reći da „želimo BiH bez etničkih razlika“, zalagati se građansku BiH koja etničke razlike proglašava ništavnim u političkom smislu, a sasvim druga je reći da „ne želimo BiH bez bogatstva svojih unutrašnjih razlika“ (naravno, etničkih, rodnih, kulturnih i slično).
Ono što treba je zalagati se za pluralno društvo u kojem te i takve razlike neće određivati hegemonijsku moć i na temelju kojih će se uspostavljati hijerarhije moći, privilegiranja i potčinjavanja, kakav je slučaj danas na teritorijama pod kontrolom većinskih etnonacionalizama. Tako razumijevam „građansku“ poziciju Franje Šarčevića, koja je ujedno i moja.
Da li nas onda vrijeđa kada neko nagovijesti da postoji nešto kao bošnjački etnonacionalizam? Nacionalizma u Bošnjaka nema – ako bismo sa sigurnošću mogli reći da u Sarajevu nemamo već profilirani establišment, odnosno takve političke, ekonomske, medijske i kulturnjačke snage koje žive od podjela, od dogovorenog neprijateljstva, od jeftinog kvazi-patriotskog ispiranja mozgova mladih, od nacional-identitetskog kičeraja, snage kojima su puna usta Bosne, dok u stvari misle na svoj feud, snage koje s pravom pitamo: a koji vam dio referendumskog pitanja nije jasan, na kraju, snage koje su 1. mart otele i obesmislile davno prije nego je Franjo Šarčević to konstatirao.
Dakle, nije Franjo Šarčević nikakva „sveta krava“, kako podrugljivo i cinički poručuje jedan desničarski portal, nego je Franjin problem što je raskrinkao „svetu kravu“ njihovih privilegija i moći, rasturivši tzv. patriotski, državotvorni diskurs na njegove sastavne, debelo interesne, unosne dijelove.
(valterportal.ba)